A dok moje muze šute ona ista Indigo Dijana vam poklanja svoju priču
JESMO LI SAMI
Noć.Velika šuma.Inka i ja šetamo šumom i pokušavamo raščistiti neke stvari sa svojim «Ja».Par dana prije smo pročitale knjigu u kojoj se tvrdi kako čovjek ne ode u nebo nego prelazi u drugi život.Znači,sva naša vjerovanja od prije zapravo nisu istinita??
«Misliš li da čovjek zaista živi puno života?» pitala sam je
«Ne znam,možda.Sve je to tako čudno.Ako živimo druge živote,zašto onda jednostavno ne živimo vječno? Oni koju umru,možda i žive vječno,ali što je s onima koji su ostali na zemlji,oni pate,misleći kako je njihova voljena osoba zauvijek otišla sa zemaljskog života?! I kako se to uopće događa? Umreš,zakopaju te i ti se nakon nekoliko stoljeća kada nestane one civilizacije koju si poznavao i kada nitko ne obraća pažnju,digneš i živiš dalje? Sjećaš li se onoga što je bilo prije toga? Živiš li uvijek ili barem često u istom gradu?? Zvuči mi malo besmisleno. Zar ne ?»
«Aha..»bio je moj kratki odgovor.Trenutno me zamaralo nešto drugo.Tamo iza gustog grmlja svjetlucalo je nešto crveno.I mene je strašno zanimalo što je to «crveno»
«Inka,pogledaj tamo desno,vidiš li nešto crveno u grmlju??»Nije bilo odgovora.»Inka!»pozvala sam.Ali nje više nije bilo kraj mene?!
Još uvijek sam hodala naprijed i zvala je par puta no ona se nije odazivala.Nisam se previše zamarala,bila je pustolovan tip kao i ja i voljela je sve pogledati.Možda je jednostavno vidjela, kao i ja, nešto zanimljivo.
Sada sam već bila poprilično blizu tom «crvenom».
Stala sam još bliže grmu i sada sam već mogla čuti nekakvo zujanje,nalik na zujanje radija kada traži stanicu..
Beeeeeeeee!!!Skočila sam nastranu prije nego sam stigla poviriti!To nešto «crveno» satajalo je preda mnom i nije bilo crveno!!
Jajasta glava,a na glavi nešto što je meni sličilo na propelere(vjerovatno je to i zujalo),crvene okrugle oči i usta koja su također sličila na jaje ali su se pomicala gore-dolje nevjerovatnom brzinom,kao da razgovara..
Stajala sam i šokirano gledala u to biće.Stotinu misli je proletjelo mojom glavom..Da ostanem,da pobjegnem,da ga pokušam dodirnuti??Čak sam prekontrolirala datum i mjesec:da nisu možda maškare..Uštipnula sam se da vidim sanjam li..Ne,nije bio ni san.
Aha,pa možda je Inka..»Inka?Jesi li ti?»
«Ne» progovorila je čudna zujalica.»Biježi» govorio mi je neki glas,no ja nisam željela pobjeći.Zapravo u tom trenutku nisam znala što želim.Ipak,moja je znatiželja bila jača nego strah.»Tko si ti?Jeli ovo neka šala»napokon sam upitala
«Ne,nije šala,ja sam Klon,i dolazim s planeta pod imenom «answer» govorio je a usta su mu se pomicala još brže nego prije a «propeleri» su se vrtjeli dok je on pričao a kasnije bi stali,kao i on!!
«Kako si dospio na naš dosadni planet» pitala sam ga i odmah se začudila jer sam osjetila kako mu vjerujem
«Mi s planeta »answer» dolazimo jako često,zapravo uvijek kada ljudi imaju važna pitanja za sebe i svoj život,a ne mogu naći odgovor sami,već im treba pomoć.Samo što ne dolazimo uvijek u istom obliku.Uvijek smo drugačiji.Zapravo,onakvi smo kakvima nas ljudi žele vidjeti.»
«Polako,polako!Tko vi??Koliko vas ima?»
«Pa,ne znam ni ja.Na svijetu ima mnogo ljudi,a svi oni imaju neka važna pitanja za svoj um,znači ima nas koliko i ljudi na svijetu!!Još pitanja ili možemo krenuti!??»
»Kuda krenuti» bila sam šokirana,on bi sa mnom negdje «kretao»?
«Nemoj vikati,molio bih te,nisam ja svojom voljom tu,ti si me zvala!»
«Ja?Hoćeš reći da ja imam neka važna pitanja i da sam te ja željela vidjeti u obliku vanzemaljca?!»
«Hmmm.Da.Oduvijek si željela vidjeti kako izgledaju vanzemaljci i kako žive,čime se hrane i postoje li oni uopće!?»
«Dobro,uvjerio si me da si stvaran,barem djelomično,ali kako to misliš krenuti,kuda idemo??
«Ja idem tamo gdje i ti,i ne brini,nitko osim tebe me ne vidi i nitko te ne čuje kako razgovaraš sa mnom.To je kao da razgovaraš sa svojim umom,sa svojim mislima.Ja sam zapravo tvoja misao!!»
«U redu,još jedno pitanje,znaš li gdje je Inka,moja prijateljica?» pitala sam jer me već počela gristi savijest,pa potpuno sam zaboravila na nju.
Nasmijao se.»Znam,ona je u drugom svijetu,s mojim bratom.»
«Umrla je?» bila sam užasnuta
«Ne,otišla je na onaj svijet.Kao što i sama znaš,silno je željela vidjeti kako je u drugom svijetu pa će to onda i učiniti»
«I ja želim silno vidjeti Havaje, pa zašto nisam ja otišla s tvojim bratom putovati,umjesto da ostanem tu i dobivam odgovore na neka pitanja?»
«Zato što je tvoja potreba za odgovorima na nikada riješena pitanja oduvijek bila jača nego putovanje i razgledavanje svijeta!»
«Dobro, kako želiš,ali imam ja još mnogo pitanja za tebe.»
«Znam, kao i svi»
Ostatak puta do moje kuće smo proveli u tišini. Kada smo došli pred kuću upitala sam: »Ako je Inka otišla na drugi svijet,a to znači da nije na ovome svijetu ,kako da to objasnim njezinim roditeljima? Misliti će da sam luda.»
«To je također njezina misao. Mi smo misao! Zapamti!»
«A čemu ti služe ti propeleri?» pitala sam dok sam stavljala kaput na vješalicu?» I usta ti se prebrzo miču!»
«Prvo, to nisu propeleri,to bi prije mogli nazvati talkie-walkie. Što misliš kako ragovaramo s ljudima na zemlji? Misliš li da znamo sve jezike svijeta? Ne, propeleri su naš mozak. Oni se vrte i tako dobivaju informacije iz okoline u kojoj se nalaze,a usta se pomiču i tako ih spremaju za daljnju uporabu.»
«Zvučiš kao da si kompjutor!?, narugala sam se
«Niste ni vi ljudi savršeni,no dosta priče.Znaš i mi vanzemaljci bi spavali!
«Dobro,onda,laku noć!»
Bojala sam se razmišljati o ovome što se događalo. Može li on čitati misli? Ako je on misao može li vidjeti druge misli? Jeli ovo san? Jesam li ja uopće normalna?
Mama je ušla u sobu.» Inka je na telefonu!» Inka? Zar nije ona u «svom svijetu.» Ne shvaćam. A možda sam sanjala?
«Molim?»
«Hej, Inka je!»
«Slušaj, imam trenutno nekih problema, ništa važno, samo neke stvari trebam riješiti sama sa sobom. Bilo bi bolje da se ne viđamo neko vrijeme. Znaš, da bude lakše.»
«Da, shvaćam», bila sam začuđena.
«Nemoj misliti da sam ljuta ili tako nešto, jednostavno trebam vremena.»
«Da, znam kako ti je.»
«Ok, onda se čujemo!»
«Ciao!»
Hmmmm...Jako čudno.Inka se inače baš i nije previše odvajala od mene.O Bože, ovi svemirci će mi uništiti prijateljstvo.
«Neću ti ja ništa pokvariti!»,ljutito se ubacio Klon
«Ti mi čitaš misli?» upitala sam nadajući se negativnom odgovoru.
«Ne, ali vidi ti se na licu o čemu se radi.Tvoje i Inkino prijateljstvo će biti još bolje i jače nakon ovoga.»
«Kada ti odlaziš?»
«Onda kada ne ti više ne budeš trebala.»
«Nadam se da će to biti brzo!» promrmljala sam
Sljedeće jutro odlučili smo prošetati.Vrijeme je većinom prolazilo u tišini,sve dok Klon nije rekao:»Lijepo vam je ovdje.» Lijepo je sigurno, ali i poprilično dosadno.» rekla sam mrzovoljno.
«Moraš voljeti svoj planet.Planet je kao dom,možda je neki puta dosadan i nezanimljiv ali moraš biti zahvalna što ga imaš.On ti je dao dopuštenje da živiš na njemu, poklonio ti je ove ljepote, zato budi sretna.»
Toga dana se nešto promijenilo.Ni sama ne znam što.No, počela sam Klona odvoditi na moja najdraža mjesta,pričala mu o svom životu,o ljudima i kulturi na zemlji a on meni o životu na njegovom planetu, brojnim kulturama, te o osjećajima.Dan za danom postajao mi je sve draži.Zapravo, to neobično biće koje mi je s početka užasno išlo na živce postalo mi je prijatelj.Čak, jedan od najboljih prijatelja koje sam imala i imam.
Vrijeme je prolazilo brzinom munje, a nama je i to bilo malo.
Jedne večeri mi je rekao: «Vrijeme je da pođem». Bila sam šokirana, iako sam znala da jednom mora otići.Odveo me je do mjesta gdje sam ga «pronašla» i rekao:»To je to. Drago mi je što sam te upoznao.»
«Zar zaista moraš ići, ja još nisam dobila odgovore na svoja pitanja!»pokušala sam sebično kada nije moglo drugačije.
«Postoje i drugi koji trebaju pomoć,ja nisam taj koji će odgovoriti na tvoja pitanja,ja sam taj koji te treba potaknuti da shvatiš da na sva svoja pitanja sama odgovaraš i stvaraš sama sebi život.Sada to treba reći nekom drugom.»
«Hoćemo li se ikada više vidjeti?» tužno sam upitala
«Ne mogu ti obećati,ali u srcu i u mislima ćemo zauvijek ostati prijatelji!Zbogom,prijateljice» rekao je i nestao u grmu.
Najednom, kao da se vrijeme vratilo tjednima unazad i uhvatih se kako dozivam Inku..
«Tu sam,tu sam, zašto vičeš??» javila se moja prijateljica
«Kasno je, trebale bi krenuti.» rekla sam
Bila sam pomalo šokirana jer se sve oko mene odvijalo kao da se ništa nije dogodilo..Kao da je sve bio san, kao putovanje kroz vrijeme..Toliko pitanja ja na nijedno nisam imala odgovor..
Tada se sjetih jedne rečenice koju mi je rekao jedan moj prijatelj:»Samo ti stvaraš odgovore na sva svoja pitanja!»