vidrin s.

nedjelja, 31.05.2009.

sigurnost...

Proper je valjda jedini frajer koji je odan do kraja...nit pjeva nit recitira, smrdeka ono...da je to strašno, al kupionu opere u trenu...:)) Nije me taj gospon inspiriral za ovu pjesmu...hehehe....
Već moj Zakoniti..oooo..da, da...Upoznali smo se podno Sljemena, u jednoj predivnoj kućici...privukli ko dva magneta...On je sjedio, a ja sam plesala..upravo sam se vratila s maturalca i oponašala Španjolku hihihihi..
Mene je privukla njegova mirnoća i šarm, a njega..moj..kak on veli...."sternokleidomasteodieus"..Štaaaaaaaaaa???? Da...onaj mišić na vratu koji se napne, kad imaš podignutu kosu i pogledaš ustranu...Trebala sam svih ovih godina samo više "gledati ustranu" i problema ne bi bilo hihihihi...
Ova pjesma datira iz 1992. ( još malo pa bum počela ko Dida, hehehe), napisana je u trenutku jednog slatkog propitivanja i fine ljubavne slutnje.....

SIGURNOST

Kad bi se moglo znati
gdje je to mjesto, trenutak,
gdje postoji, ako postoji,

kad blijedu izmaglicu probija prvo sunce,
gdje nakon kočija sna i tajni
dolazi pripadanje,
kad noćne utvare završavaju svoje plesove i pijanke,
gdje površina mutnog jezera procvjeta lopočima

Kao polupana čaša
gdje oprez postaje beskoristan,
pa te pogleda krvavim očima
prije no što zauvijek nestane u šumi

kad kažeš mi da te ne čuju
ni zvijezde u mojoj čaši, ni oblaci,
da više ne znam jesi li išta rekao
ili smo šutjeli zajedno
da me boli, ali kao nešto što je prošlo
nasmijalo se poput mene,
tamo negdje prošlog stoljeća

Kad bi se moglo znati
za to mjesto, trenutak,
primila bih te ispod ruke,
zaogrnula se strpljenjem

i otišli bismo tamo tako svečano
kao što to rade zadnje ruže, sumraci ili pozivi,
i dolaze opet prvi dodiri, snijegovi ili poljupci

Ali mi ne znamo.
Čekamo da nas nađe to opasno mjesto
ili trenutak bez opreza
koji će nas približiti nama jedinoj mogućoj sigurnosti

dotada trzamo se
pri svakom
nepoznatom
šumu

...meni jako ide uz ovu pjesmu...

subota, 30.05.2009.

LIPANJ

Odgodila sam danas ritualno pranje kupaone...druženje s gosponom Properom ostavljam za sutra, neće mi pobjeći.....hihihihihihi:))))
Zato sam, u ovo lijeno subotnje kišno popodne, sneno zavirila malo u neke stare tekice...kao da sam zaviriila u sebe i sve što me izgradilo u ovo što sam danas. Okružena starim uspomenama i osjećajima, osjećala sam se tako divno, ispunjeno i bogato...raskalašeno mudro i opojno. Pravi welness duha, duše i emocija:)))
Već sada, a još sam mlada, imam gomilu dragih uspomena.....a i dalje ih stvaram:)))
Mnogi su posebni ljudi prošli sa mnom dio životnog puta. Neki su mučki nestali, isparili, zatvarali vrata, a neki su me žarko voljeli i danas to čine. Zbog nekih sam mislila da ću umrijeti od tuge i čekanja. Neki su me samo nasmijavali i podarili mi malo topline, kao i ja njima.
Sve što mogu reći...uglavnom sam žarko ljubila..onako, bez ostatka gorijela poput prskalice...U meni je uvijek bio vatromet radosni...A svaki, baš svaki je bio gospodin Pravi...pojavio se u pravom trenutku, na pravom mjestu...
Svakom od njih dugujem dio svojih sanja...svatko je ostavio trag na mome srcu....poput osmijeha...i onaj koji je povrijedio moju djevojačku taštinu, i onaj koji me ostavljao samu, i onaj koji me strasno ljubio, i onaj koji je odjednom zatvorio vrata, kao i onaj koji me na daljinu još uvijek voli...

Ovih ću dana s vama podijeliti svoje stare pjesme...nastale u različitim razdobljima mog života....baš me zanima što ćete mi reći...

LIPANJ ( 1996.) (....čežnja za Facom, ovim koji mi se sada javlja...postaje opipljivo teška, oboje smo u vezama...al dijele nas kilometri i kilometri...godine..)

Počeo je
i prezrele su moje krošnje
i baršunast je moj glas
kojim te dozivam u sumraku proljeća
ptice lete nisko pred kišu
Treba pokupiti rublje
ispričati djetetu priču
da ne čuje grmljavinu
otvoriti prozore širom
da uđe noćni zrak
Počeo je
nešto je strasno u tim lipama noćas
i ja se mijenjam poput drveća
Treba mi tvoja
pristojna senzualnost
osjetljivost za sve što jesam
neuvjerljiva zavodljivost
Lipanj
široko kraljuje livadama
Ta tišina mi tako lijepo stoji
Što više razmišljam o tebi
manje ću pričati u snu

petak, 29.05.2009.

CIGANI LETE U NEBO

Petak je. Tri sata su. Radim neko dosadno rješenje. Vani se sprema kiša.Zvoni mobitel. On je.
"Patak, kažem...kak si mi ti...?"
"Što mi radi moja ljubav?", pita me on...
"Ko..jel ja?", uzvratim mu ja, u svojoj već prepoznatljivoj, kakti nehajnoj maniri...i popratim onim već poznatim: hihihih...
Vani je zatreperilo drveće..ostavljajući lišće mokrim pločnicima da se ne prehlade od prejakog vjetra...
A uvijek kaže ono..što već stoljećima čeka moj ranjeni duh...smrznuta ptica u snijegu ...
Osluškujemo se...njuškamo....glas mi prepukne svako malo od ganuća..i tako svaki put...toliko godina...
"Kako mali?", pita...
"A borimo se, škola, on i ja..standardno!"
"Kak tvoja pišuljica..jel rastu zubići...zavodi li već po gradu?" (hihihii)
Pa malo šutimo..vani se zacrnilo nebo..al sija sunce odnekud..
Sutra ide na neku feštu..Svirat će i Cigani..Zna kako volim romsku glazbu...ruske romanse...i kako plešem...
"Nazovi me sutra, da naručim i ja nešto, bar preko telefona..."(hihihihi)
"Čuvaj se, ljubavi..."
Vani je zagrmilo...i pljusak se opet spustio...
Zaboravih mu reći kako sam ga se jučer jako sjetila...
i u kojem trenutku...i uz koju pjesmicu nježnu....
Zašto uvijek zaboravim reći tako važne stvari....?
Zašto se uvijek trudim izgledati tako jako i tako..samodostatno?
Čak i njemu..koji me zna...kao nitko...?

srijeda, 27.05.2009.

....kad bi samo ljubit znala...

Na putu s posla danas ulovio me pljusket pravi...Al srećom toplina se zadržala u zraku, pa mi ovak mokroj bar nije bilo zima...Trčala sam ko maratonac do prvog ulaza i čekala da stane..Mrgodila se..premještala s noge na nogu...psovala u sebi...zašto nikada ne nosim kišobran..pa bila je prognoza takva, k vragu sve...
A onda...ko čarolijom doneseno...sjetila sam se jedne melodije nježne i jednog davnog pljuska koji me na sličan način zalio. Bio je faca..i on i ja nepromišljeni, mladi, vrckavi i bez kišobrana..Nedugo prije pljuska, ukrao je cijelu granu ljubičastog jorgovana, onako samo za mene...Grčevito sam je stiskala u ruci..Srca su nam još tukla od trčanja i uzbuđenja, jer smo konačno zajedno..jer smo si konačno rekli sve ono nježno i lijepo što smo pokušali sakriti i sebi..Sakriveni u jednom ulazu, čekali smo da stane pljusak..jednog svibnja..baš sličnog ovom..Imala sam ,naravno ,haljinicu...jedna naramenica stalno je padala...a on je strpljivo popravljao..A onda je odjednom prestao popravljati..Naslonio je dlanove iza mene, na zid...Jorgovan je divlje zamirisao...Prvi poljubac..A ova me pjesma uvijek neodoljivo podsjeti na njega, na nas...onakve nepovrijeđene, nevine, strastvene, čiste, hrabre, divlje poput kiše...molili smo se da kiša nikada ne stane...i mokri se ljubili....

Čujemo se još ponekad...svakog petka..ljubavi..kako život...jesi li sretna...s vječnom toplinom..a on mi ovo još uvijek često zapjeva...

ponedjeljak, 25.05.2009.

KAPLJICE ČISTE SREĆE

Obrezivala sam ruže....odrezala one prerascvale..one kojima su se osipale latice..i one uvele.
Grm mojih najmirisnijih ruža buknuo je osvježen i nov.
Pupoljci su dobili novu snagu..spremni za neki novi početak...
Priroda nas tako živo uči....ne može jasnije..
Ono staro treba odrezati, želimo li da ono novo krene u nama cvasti...
Ne može preko reda...ponekad i pupoljci uvenu zbog nedostatka pažnje...
Ili ako ih iscrpe oni već uveli i prerascvali cvjetovi...
sve ono što nas je povrijedilo, trebamo shvatiti, poljubiti i...
odrezati...

Potom sam se zaljubila u svaku mirisnu kapljicu vode
koja je s moje fontane
prsnula prema meni...i kliznula ..
mojim slobodnim i bosim stopalima....





"Budi usamljena.
Nauči se snalaziti u samoći.
Načini zemljovid samoće.
Prihvati je bar jednom u životu.
Dobrodošla u ljudsko iskustvo.
Ali tuđe tijelo ili emocije više nikada nemoj koristiti za zadovoljavanje vlastitih nezadovoljenih žudnji."

subota, 23.05.2009.

PISMO GRABEŽLJIVCU...MOŽDA PROČITA

Gledam si oči..svjetlucaju poput medinih..Mažem trepavice novim saznanjima..Dižem kosu skupljajuć svu bol na vrhu mog tjemena..Ma jok, ne plačem radi tebe, vikend je pa odmaram, opuštam se...Čim stavim glavu u krilo prirode bit će mi bolje..čim zaplešem...Al isplakat se treba, da osvježim te biljke u meni koje cvatu..
Kako bih plakala zbog tebe? Htio si da poludim za tobom, znam. Bilo je to potrebno tvojoj samoći i osjećaju praznine koji nosiš sa sobom već dugo. Al ne plačem zbog tebe, nego zbog sebe...Sebičan si, taktiziraš, pokušavaš mi nešto dokazati, al to ti je sad pucanj u prazno...Plačem jer se hladim, a ne volim taj osjećaj kod sebe. A zapravo bih se trebala gromoglasno smijati tome u što sam se uvalila...Moja prva rečenica tebi upućena bila je: Pecaš me. Bez pravog mamca.Ko izgladnjelu ribu...Znaš li na što sam se ipak upecala? Na tvoje pretjerano zvanje. Upornost. Pričanje o svemu i svačemu. Odnos između prijateljstva i nečega što bi se pod drugačijim uvjetima vjerojatno nazivalo ljubavlju. Upecala sam se na tvoju energiju. Iskrenost. Žmikanje duše. Kratila sam ti vrijeme. Bio si mi bijeg od stvarnosti. Gradila sam tvoje samopouzdanje i smirivala te. Dokazivala da je život unatoč svemu lijep. Bilo ti je kronično dosadno. Vidala sam ti ranu neshvaćenosti. Ja sam te razumijela. Tvoju bol i glad za ljubavlju. Vikao si mi..daj mi srce. Nisam ti ga dala. Dala sam ti svoje vrijeme. Svoje uho. Još uvijek kad me dan- dva ne nazoveš, pomislim da te boli, da se nešto dogodilo...Smješno sam naivna i tražila sam premalo. Sretna jer si me trebao. Al više me zbilja nije briga...Nađi drugo uho.
Jok, ne plačem zbog tebe.Plačem zbog one djevojčice koja nosi na glavi vjenčić ivančica, šapuće pticama, naslanja se na stabla ćuteći njihovu snagu i piše do iznemoglosti.
Ona je iznevjerena. Ona je izgubila previše vremena.
A tvoja šutnja ne može biti rječitija. Našao si drugu žrtvu da te zabavlja, da te diže dok padaš, da te nasmijava, bodri i gradi tvoje samopouzdanje. Ovo je bio čisti grabež, zato plačem..pa se svejedno ulovim kako za nekoliko sekundi pjevam punim glasom i smijem se..oslobođeno..snažno...novo..
Moram ti reći...grabežljivac si..zbog svoje sebičnosti ostat ćeš sam, i pored svih neshvaćen i nevoljen. To je viša pravda...A ti znaš koliko sam ja snažna..kao prava mačka, dočekat ću se na četiri noge...i gorko ću plakati da...
i plesati istovremeno...zavrtiti kuglu zemaljsku na svom malom prstu...
Znaš da moj smijeh čuda čini i da je čaroban..znaš i da zanosno izgledam dok patim...
Srcem iscrtavam nove kontinente, koraci su mi od sedam milja..samo da skinem tu smiješnu kuglu sažaljenja i brige..s noge..i prestanem se pitati kako ćeš bez mene sam...
Prošao si kroz moj svijet "čuda i tajni" grabežljivče topline...i nije me briga više hoće li te boljeti, da li ćeš i dalje buljiti u prazno, uvijek i nepopravljivo sam...Dala sam ti priliku da letiš sa mnom, čekala da skužiš kako mi ne treba neka velika promjena...objašnjavala ti, crtala, bojala, nasmijavala te, bodrila, smirivala, zanemarivala sve svoje radi tebe, jer tebe je boljelo, mene ne....Sad je stvarno dosta!
Oblačim svoju najlepršaviju haljinu...španjolsku, sa sitnim cvjetićima i volanima...dižem kosu i uplićem u nju malo sitnog poljskog cvijeća..i malo lavande protiv grabežljivaca, da zaspu puno, puno prije nego im padne na pamet približiti mi se...Tu je i suncokret da me stalno podsjeća..treba se okretati suncu, a ne izigravati nečije sunce..
Skinula sam se bosa..i plešem...plešem...Cesaria Evora...danas je moj dan....

petak, 22.05.2009.

VISOKO RASKRILJENE PTICE I NESALOMLJIVE STIJENE

U ljudskoj je prirodi neprestano osvajati vrhunce i ostvarivati ciljeve. U muškoj je prirodi obožavati brze automobile, pratiti nogomet, imati daljinski u ruci, čeznuti za slobodom i neprestano osvajati.Nas, žene. Al ne stalno jednu te istu. Ma kakvi! Kad osjete ili im baš nacrtate da ih trebate, volite, želite stalno pored sebe..vi ste osvojeni! Bingo! Onako, zataknu vam zastavicu na glavu i to je to. Ili zaurlaju poput Tarzana i šakama se pet-šest puta udare po dlakavim im prsima. Vi ste sada njegov teritorij, osvojen vrhunac ili brdašce, ovisno o tome koliko vas je dugo osvajao i kojim sve sredstvima. Različiti muškarci različito će se odnositi prema osvojenom području. Prema vama koje ste im nacrtale kućicu u cvijeću, dvoje male djece i dimnjak koji ukazuje na toplu večericu.Neki od njih bez riječi će klisnuti. Ponijet će se nesportski i jednostavno nestati. Drugi će vam dobrodušno objašnjavati da im je sve to nekako prebrzo, da im treba vremena i slične gluposti. Neki će ostati sa vama godinama, možda vas i oženiti, al će se ponašati dovoljno nezainteresirano i mlako -ne bi li vas natjerali da ih ostavite i odete. Remarque nam je o tom sindromu davno napisao zanimljivu prispodobu o valu i stijeni. Val je stijenu ljubio dan i noć, grlio je svojim bijelim rukama i pomalo je podlokavao. Kad je stijena napokon popustila, odlomila se i postala tek kamen na morskom dnu, val se osjetio obmanut i prevaren, pa je potražio drugu stijenu. Sigurno ste već više puta osjetile koliko se pri osvajanju muškarci znaju truditi. I to oni koji vam se ne sviđaju dovoljno- osobito oni. Oni imaju plan i već vas vide sa zapiknutom zastavicom na glavi! Vozit će vas kad god poželite, gdje god poželite i ne samo onda kad vas zabole noge zbog previsokih peta.Maratonski će ispunjavati svaku vašu i najluđu želju. Sanjat će vas, čitati vam misli, poneki pisati i stihove, perverzno vam svaki dan poklanjati cvijeće, a neki će čak ići tako daleko da ih neće zanimati ni nogomet! Imponirati će vam u svakom pogledu i ponašati se u skladu s onim što od njih očekujete. Oni se naprosto trgaju da ih zavolite, zatrebate i poželite imati pored sebe zauvijek. E, tu nastupa odlučujući trenutak. „Ne daj se olako, sve dok ne isplazi jezik za tobom!“, rekao je de Sade. Al što onda ako vam se frajer sve više i više sviđa? Kako odglumiti nezainteresiranost, kako se ponašati kao tvrd orah, ne zanemarivati svoje obaveze, kad vam je pomisao na njega duševna hrana, a svaki trenutak bez njega pustinja...? I Vesna Parun pisala je o tome u svojoj predivnoj pjesmi „Ropstvo“: „..I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena dariva sebe zauvijek, onome s kim će podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekud u daljinu, ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, što su odabrale pustoću vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreći..“ Budite uvijek te visoko raskriljene ptice, nesalomljive stijene i ne dajte se lako, bar dok ne isplazi jezik za vama. Što god za vas učinili – mogu to oni i bolje! U protivnom- ne gine vam zastavica!

srijeda, 20.05.2009.

„NE PATIM VIŠE ZBOG LJUBAVI“: Lucia Etxebarria

E,dragi moji...“Ljubav,znatiželja,prozac i sumnje“, „Mi koje nismo kao druge“, „O svemu vidljivom i nevidljivom“, „Sasvim obična ljubavna priča“, „Djela ljubavi i užitka“.....Zvuči li poznato!!? A ako vam još i otkrijem da je navedena djela osmislila i napisala jedna od najprovokativnijih španjolskih autorica današnjice, čija se djela gutaju u jednom dahu,užurbano se prevode na dvadesetak jezika diljem kugle zemaljske,a ona neprestano prima brojne književne nagrade? Scenarij za film „Preživjet ću“? Da,da..to je ona,neponovljiva izazivačica svih naših uspavanih čula i osjetila, koja bez milosti uvijek pogađa u samu bit stvari..Lucia Etxebarria!!!Prekrasna žena duge valovite kose i britka književnog jezika! Ovog vikenda potrudite se pronaći najnoviju kod nas prevedenu knjigu Lucie Etxebarrie, pa ćete vrlo brzo shvatiti zašto ovu knjigu svakako morate imati na svojim policama i stalno pri ruci! „Ne patim više zbog ljubavi“, samouvjereno poručuje Etxebarria, povjeravajući nam u svom novom djelu kako je sama postala ovisnicom o ljubavi, što je i zašto zbog nje –veličanstvene ljubavi, morala podnositi,ili bar mislila da mora... Etxebarria vam neće tu nešto muljati i izmišljati priče. Stvari treba uvijek nazvati njihovim pravim imenom. Ali nikad bez barem malo dobrog crnog humora!!!!
“Godinama nižeš emocionalne tcunamije zbog kojih ti je samopouzdanje dva stupnja ispod Kafkina? Ili si imao/imala samo jednu vezu koja je bila krcata usponima i padovima, svađama i pomirenjima, pa si prisvojio/prisvojila onu poznatu Katulovu rečenicu koja kaže: „Ne mogu živjeti s tobom, a ni bez tebe?“ Možda je tome tako, nagađa Etxebarria, jer ne razlikuješ ljubav od posjedovanja, seks od ovisnosti, ucjenu od pažnje i nametanje od nježnosti..“Puno smo toga htjeli nehtjeli pokupili odgojem, usvojli smo nehotice mnoge društvene sterotipe, o samo primjerice, ženskoj intuiciji ili nedajbože urođenoj, ženskoj toleranciji, odnosno muškoj aktivnosti,prevrtljivosti i dominaciji.. Istovremeno, mediji nas sustavno guše, zatrpavaju i šopaju slikama romantičnih ljubavi i presretnih parova..Možda onda i nije čudno zašto smo izgubljeni, usamljeni, zbunjeni i toliko ovisni o veličanstvenoj njoj s velikim lj i zašto tako zbog nje često i nepotrebno patimo. Crnohumorna, autobiografska, kritična, psihoanalitična, filozofska, poetična...sve to odjednom može biti samo naša Etxebarria!!!!Ona se ovdje obraća podjednako i ženama i muškarcima, jer ovisnost o ljubavi nije nužno žensko obilježje. I homoseksualci i lezbijke mogu biti emotivno ovisni. Naše je zapadnjačko društvo napučeno, kaže ona, ovisnicima o ljubavi. „Ili bolje rečeno, ovisnicima o određenom tipu ljubavi, koji nema nikakve veze s idejom o zdravom, slobodnom i dogovorenom odnosu u kojem se dvije osobe poštuju, već sa iscrpljujućom i mučnom spletkom koja nanosi štetu emocionalnoj dobrobiti i naposljetku zdravlju i tjelesnom integritetu osobe. U tom smislu ljubav je najteža droga.“ A mi, njeni smiješni junkyji posebno smo „zakvačeni“ na iluziju ljubavne vječnosti i trajnosti osjećaja. Nemoguće po definiciji. Zapamtite. Otrijeznite se. A ako više niste u stanju voziti avion, barem uključite automatsko pilotiranje!!! Ljubav je prolazna i baš po tome jedinstvena. Nemojmo se zavaravati!!!Ako osjećate da ste u ime nje spremni podnijeti brojne žrtve i odreći se čak i dijela svoje osobnosti....obavezno se bacite na temeljito odvikavanje uz pomoć nove knjige Lucie Etxebarrie, pa ćete i vi, poput nje, uskoro moći reći: „Ne patim više zbog ljubavi“..ili još bolje- uživam dok ona traje!!!!!!

utorak, 19.05.2009.

Ljubim se s trešnjama ranim
i mašem ti s druge obale
skrivena među krošnjama
gordo samujem
Kad nabubre mi oči
od neizrečenih priznanja
samo zaškiljim hrabro
ne smijem znati da sam slaba
Pripremam se za oproštaj
onako kako to rade ruže
u sumraku kad svojim parfemima
obaviju sve ko zagrljajem
Tako ja grlim
tebe u sebi i sebe u tebi
Kao da opet vodimo ljubav
Na daljinu
Jedemo se međusobno
Proždiremo gladno
Nisi mi htio reći
tako je neizrečeno ostalo
kao plava sjena ispod mojih očiju
kao tvoje neshvaćene ruke
Možda će vrijeme poput blagoslova
učiniti dovoljno nestvarnim
da smo se ikada
ikada vidjeli, dotaknuli, poljubili u onoj vali...
Da sam ikada smireno zaspala
u dnu tvog vrata,
da si ikada mirisao moju kožu
da sam ikada ljubila tvoju divlju put
predavala se rukama tvojim poput ptica..
Mašem ti kao sretno dijete s druge obale,
al dok ne gledaš
šćućurena među stablima
gorko samujem...
Al prije bih umrla
nego rekla ti to....

ponedjeljak, 18.05.2009.

VOLI ME VEDRO

Voli me vedro ko što voli zora
kada iskri smijehom, kad biserom gori
Obraduj i nadom i prozračnim snima
i tiho zgasni u pramenju dima

Voli me tiho, ko što voli luna,




bestrasna, s hladnim sjajem liskuna.
Osvjetli svijet moj čudom i tajnom,
odmor na putu mračnom i beskrajnom..

Voli me jednostavno ko što voli kiša
i moja i ničija, poljupcem sve brža.

Zagrli, predaj se i dalje traži.
Kad ne voliš, idi- ne boj se, ne laži.....:)))))

( FJODOR SOLOGUB)

nedjelja, 17.05.2009.

ZEMLJOVID SAMOĆE

Ne, neću napisati ništa tužno...
dan je uzdahnuo na obzorju,
ljubičasto mi je u očima...
ljepota je u mojim prstima...
napravila sam zemljovid samoće:
utišala svu silnu čežnju za tobom
poljubila svoj osmijeh
oslobođena od ljepljive potrebe
da me se voli i želi
ponovno sam pustila onog zmaja...
Bila sam danas
na najvišoj grani moje trešnje
i odozgo promatrala
sve svoje strahove kako su smješno mali...
Divljala na biciklu i gledala
kako pored mene promiču
sve livade pune sanjivog cvijeća...

Trebamo završiti našu priču
kažu mi večernji oblaci
i opet otići dok ne zamrzim
Da bih zadržala onaj filigranski osjećaj
Da bih se sjećala samo tvoje razdraganosti i miline
kojom si me gledao..onaj zadnji put..
kada si mi ljubio i pio suze s obraza...
ne, neću napisati ništa tužno..
Napravila sam zemljovid samoće...
ušuškala meko svoju čežnju za tobom..
a sada ću krenuti za mojim zmajem
i poslušati..oblake...

srijeda, 13.05.2009.

CIGANIN...LJUBAV...

Ona traži više, zahtjevna i budna,
malo joj treba i malo toga joj je dovoljno.
Nije dovoljno..nikada nije dovoljno..
za nju
jedinu koju poznajem,
ostaviti golemu prazninu, gole zidove,
otvorenu kuću
i velike riječi koje udaraju i šuplje su.
Za nju nije dovoljan ni odan pas, ni kiša,
ni pogled pun zbunjenosti i priznanja
ni žena koja sjedi i čeka, sa strahom ili pomirena,
ni ona koja je već daleko i grli svoju mladost
ni ružičasta zora, mala kuća na kraju oranica sna
nije dovoljno,
nikako nije dovoljno.
Njoj treba više od poljupca u vrat
šaputanja i obećanja raskoši
vrtova nade i zanosa
Njoj treba bliskost srebrnih kolutova
ruskog zaručničkog prstena
oči koje se dotiču mada gledaju u istom smjeru
zaranjanje i izranjanje daleko prije
nego ti ponestane zraka
Ona je divlja i neovisna
nikada mlaka ni preplašena.
Grije se među konjima,
Ima prljava stopala,
radi mi vjenčić od ivančica,




pjeva mi vesele pjesme glasom prepunim bola.
Svega toga nije bilo dovoljno za moju ljubav
nije bilo dovoljno
zato još luta nemirna poput nomada,
razapinje šator i prostire mi ležaj,
ovisno o izvoru vode, zaštićenosti od vjetra i divljih životinja,
gdje je vidik lijep, pašnjaci zeleni,
a šuma dovoljno blizu.
S jednom nogom uvijek u slijedećem praskozorju
i novom putovanju
Uvijek tamo gdje će ostati
Živa

ponedjeljak, 11.05.2009.

Evo zašto vas jako volim. Posebni ste ljudi. Kao jedno ste kad treba nekome pomoći, a riječi su tu vrlo moćne..Snažni ste u svojoj pozitivnoj energiji i sasvim sam sigurna da ne umišljam, kad osjetim koliko me podržavate....
A ni ne poznajemo se!!!!
Nije li to divno...Dajete mi snage i vedrine..i zbog toga ću biti na blogu dugo, dugo...

Mami se danas tlak stabilizirao..već godinama uzima izvrsnu terapiju za srce i tlak, ima ugrađen stent, ali u subotu navečer, nijedna joj tableta nije mogla tlak sniziti. Uhvatila ju je i panika. Nazvala sam hitnu koja nije mogla doći. Premda je grad u kojem živim svega 15 km udaljen od Zagreba, ima samo par vozila hitne pomoći, i zbilja još nisam skužila princip po kojem će vam se smilovati i doći odmah na vaš poziv. Pa sam bez okolišanja, nazvala našeg taksistu Zorana, da nas odveze na hitnu....on je zbilja jedan od mojih anđela..al to ćemo drugom zgodom..
Na hitnoj sam morala jednoj neuravnoteženoj ženi objašnjavati da mi je mama srčani bolesnik i da nam je možda svaka minuta presudna..žena me psovala jer sam htjela s mamom koju je gušilo u prsima, ući prije svih...i još je komentirala, pokazujuć mi na mamu: "Pa ova izgleda bolje od mene!" Naravno da sam se morala "dići na zadnje noge" pa sam joj rekla: "Kao da je teško od vas izgledati bolje!" Da nije doktorica izašla i pozvala mamu i mene unutra, tko zna kako bi to završilo..ne razumijem tu ljudsku nehumanost, i to još u trenucima kad ti je i samom teško.. Ni na pošti ni u dućanu neću se buniti ako mi se pregura neka stara baka, što mi se često događa, a kamoli kod doktora..Uglavnom, da skratim priču, mami su uštrcali nitroglicerin ispod jezika, pa nas ukrcali u sanitetsko vozilo u kojem ne bih vozila ni svog pesa...Vozili su nas sat vremena..po svakakvim cestama..pridržavala sam joj glavu da se ne udari u zavojima..Vozač je skočio usput do par sela..a mami je na Rebru izmjeren tlak 210/100...nakon takve vožnje, zdravom bi pozlilo, sasvim sigurno...
Zadržana je u bolnici, zbog pretraga i promatranja...smješka se ona danas sestri i meni, pomaže cimericama u sobi, jednoj baki od 95 pomaže nataknuti papuče ili salatu na vilicu...I nadam se da će joj biti bolje..Otpuštaju je već sutra,,mada nismo saznali pravi razlog divljanja tlaka...hitno im je potreban krevet....

Zahvalna sam..jer se u takvim trenucima ipak nekako uvjerim da postoje anđeli....i ne uspijem se nikada do kraja razočarati u ljude.....
I da...puno vas volim, dragi moji...

nedjelja, 10.05.2009.

Dragi moji, da vas ne mučim puno i da se ( neki, oni najdraži) uzalud ne pitate koji mi je vrag...iz mene riječi još ne idu...u panici sam i šoku..strahu pravom...jučer sam do tri ujutro bila s mamom u bolnici..tlak joj je divljao...nadam se da ćete se pomoliti...i da će opet sve biti u redu....ostavljam topli pozdrav....

četvrtak, 07.05.2009.

NAKON TEBE

Ovoga će proljeća za mnom zviždati samo ptice
držat ću si sama ruku na boku
oko tri ujutro kad me probudi grmljavina
Poklanjat ću si makove i ostalo poljsko cvijeće
i najljepše ljubavne pjesme
Nakon tebe
uvjeravat ću se da sam zaštićena i sretna
i da mi ne nedostaješ
Ponovno ću učiti hodati i razlikovati boje
samo vjetar će mi sanjariti u kosi
milovati moja željna usta
Nakon tebe
i dalje ću puno pisati
smijati se preglasno da preplašim tugu
pričati o tebi mom frizeru, teti u dućanu,
ženi na kiosku, konobaru
sve dok te ne isplačem
dok ne potrošim i ne izližem zadnju misao o tebi
I tako sve dok ne dođe onaj
koji će dugim i neopreznim poljupcem
zatvoriti moja sumnjičava usta
dati mi sve što ima jer nema što izgubiti
Nakon tebe
osjetit ću da sve što o ljubavi znam
stane mi pod jastuk
dok slušam kako mi jako lupa srce
pred neku zoru
Nakon tebe

utorak, 05.05.2009.

ZATVORENA VRATA

Po cijele si me dane milovao
ko divlju i preplašenu životinju
počeo me pripitomljavati
znao svaki izraz moga lica
čak ni moji prsti nisu bili sami
tih dana

Mogla sam čuti kako se
okreće zemlja i raste trava
jesti slatku djetelinu
odmarati se na tvojim prsima
recitirati pjevati il samo šutjeti
Pio si me zjenicama

Učinio si me ovisnom i zahtjevnom
A onda lijepo zatvorio vrata
Zato te mrzim
I želim
I prezirem
I osjećam
I mogla bih te ubiti

ponedjeljak, 04.05.2009.

"RECI MI KAKO SE LJUBIŠ...“ : Julie Enfield
(Intimna povijest poljubaca)
"Reci mi kako se ljubiš", intimna povijest poljubaca iz pera vrsne novinarke Julie Enfield, senzualno je proputovanje kroz povijest jednog od naših najranijih i najpotrebnijih zadovoljstava. Cmokanja, pusikanja, ljubljenja. Što bi neko reko: „Kisi- kisi!“. Julie će s nama nesebično podijeliti, dobro, ne baš predoslovno podijeliti, najsnažnije scene ljubljenja u umjetnosti, na filmu, u književnosti, otkrit će nam kako za ljubljenje, biramo srodne okuse pod utjecajem feromona, zašto je ruž najprodavaniji proizvod na svijetu, ljube li se životinje..Kroz knjigu „Reci mi kako se ljubiš...“ Julie Enfield naputovati ćemo se i na ljubiti po raznim kontinentima: za neka plemena poljubiti se znači pomirisati, razmijeniti dušu, neki ljubljenje smatraju prljavim činom, dok se i dandanas za ljubljenje na javnom mjestu u Maleziji može dobiti ogromna novčana kazna! U ovoj ćete knjizi pronaći i izvatke iz čuvene Kama sutre ( samo po pitanju poljubaca!), a i čokoholičari će saznati što se u njihovom tijelu događa pod utjecajem zavodljive čokolade...Imate li na umu da je čuveni Casanova svako jutro popio šalicu čokolade, znadete što vam je činiti..k vragu i dijeta, to je samo JEDNA šaličica čokolade! Julie će artikulirati i svoju teoriju o tome zašto neki ljudi ne mogu imati duge veze: možda su ovisnici o strasti..Saznajte kako su izgledali Kleopatrini poljupci, kako je zavodila Mata Hari..
Pjesma nad pjesmama iz Starog zavjeta najsenzualnija je ljubavna pjesma svih vremena koja slavi poljupce. Prisjetite se snažnih i pohotnih srednjovjekovnih poljubaca, legendarnih ljubavnika Tristana i Izolde, Abelarda i Heloise, Romea i Julije..Kako je španjolski nadrealistički slikar Salvador Dali opisao prvi poljubac svojoj voljenoj Gali :“ bio je to početak gladi koja nas je navela da proždremo jedno drugo do zadnjeg komadića..“ Ljubavna pisma, filmski poljupci..Nemojte se nepotrebno svladavati! Prizovite u svoj život najvatrenije poljupce! Zaronite u knjigu crvenih korica Julie Enfield, u intimnu povijest poljubaca! Reci mi kako se ljubiš...Ma što reci, pokaži! Ljubite se, ljubite se, ljubite se.... neumjereno:))))

04.05.2009. u 21:13 • 9 Komentara • Print • #

petak, 01.05.2009.

USPUT

Bilo je lijepo voljeti te, slušati tvoj mutirajući glas podno mog javora i u mojim očima, saznati za
tvoje skrovite želje o pticama, znati da i tebi je sve jednom cvalo i mirisalo zbog mene. I onda neka druga usta, kroz koja htio si doznati nešto o svemiru...na tebe se tada nije moglo računati..jer ja sam još pisala Lastanu, a ti si želio više...
Bilo je lijepo željeti te i bojati se toga, istovremeno, naš lagani ples, Ostani uz mene..Đavoli su upravo pobijedili na festivalu...Pitanje je strasti, povjerenja ,pitanje je to bez značenja za sve ono što gradili smo u krhkom pijesku..Depeche Mode..kazeta s istom pjesmom..al ja sam željela više...
Moja noga ispod stola u tvom krilu..Rokov perivoj..ključevi od frendovog stana u tvojoj ruci i moje nonšalantno odmahivanje glavom..ni na mene se ne može uvijek računati..Pogotovo ne dok lutam s tobom i u Madridu ležim s glavom u tvom krilu....
Bilo je strašno bojati se za tebe u tišini, između tvojih javljanja i općih zračnih opasnosti, slušati tuđa nagađanja i zlokobna proročanstva, ponavljati u sebi istu staru molitvu, rusku pjesmu Čekaj me....sva smrt me ubiti neće..čežnja za običnim zvukom telefona, loš predosjećaj, glad za ljubavlju...
Bilo je bolno vidjeti te, a ne dotaknuti tvoja usta, naći se odjednom iza stakla, bez da sam ti rekla ono najvažnije..
Nije važno jesam li ti bila ljubav, jer bilo je lijepo voljeti te, sanjati, slušati tvoje uzbuđeno srce, osjećati da me gledaš u svakom trenutku, sve ove godine...
Pjevam uspavanku i tebi i sebi, i maloj prozebloj ptici pod tvojim nogama, srebrnoj ribi pod mojim prozorom.
Pomozi mi da ti oprostim, ozdravim i odem, ne misli na mene i ne piši.
Zavuci se u neko meko predvečerje u klupu nepoznate crkve, moli za zaborav.
Zbog tebe nisam znala kako da me se voli, nisam sebi dala uzleta.
Bilo je divno biti tako ljubljena..tako se valjda osjećaju bogovi kad s početka proljeća zalutaju šumama...
Zbogom..ništa se strašno neće dogoditi ako konačno odrastem, prigrlim na svoje grudi sve što mi je tu, blisko i prosto..ako zaključam ta teška i draga vrata, a ključeve dam vjetru, ozebloj ptici, srebrnoj ribi, da ih odnesu...što dalje..
I sada...toliko godina nakon svega...šapućeš mi divne riječi...Napisane..lakše ih pohranjujem duboko...Za sva ona mračna, hladna i maglovita jutra puna straha od smrti i bolesti, tjeskobne prolaznosti raskošnog proljeća i mladosti "što nas na vlastite oči vara i ostavlja"...Ostavljam tvoje pitome oči i riječi zaljubljene...došle su dvadesetak godina prekasno...srećice...srce...ljubim te...i već čujem vlak koji juri brzo tračnicama mojega vremena i odnosi me tamo negdje..na onu livadu snenu...kad bila sam presramežljiva za tebe, a ti za mene nedorečen.
Usput da ti kažem..bio si mi ljubav jedina..
Samo u tvojim očima mogla sam se vidjeti..... cijela ...

01.05.2009. u 21:54 • 19 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.