U ljudskoj je prirodi neprestano osvajati vrhunce i ostvarivati ciljeve. U muškoj je prirodi obožavati brze automobile, pratiti nogomet, imati daljinski u ruci, čeznuti za slobodom i neprestano osvajati.Nas, žene. Al ne stalno jednu te istu. Ma kakvi! Kad osjete ili im baš nacrtate da ih trebate, volite, želite stalno pored sebe..vi ste osvojeni! Bingo! Onako, zataknu vam zastavicu na glavu i to je to. Ili zaurlaju poput Tarzana i šakama se pet-šest puta udare po dlakavim im prsima. Vi ste sada njegov teritorij, osvojen vrhunac ili brdašce, ovisno o tome koliko vas je dugo osvajao i kojim sve sredstvima. Različiti muškarci različito će se odnositi prema osvojenom području. Prema vama koje ste im nacrtale kućicu u cvijeću, dvoje male djece i dimnjak koji ukazuje na toplu večericu.Neki od njih bez riječi će klisnuti. Ponijet će se nesportski i jednostavno nestati. Drugi će vam dobrodušno objašnjavati da im je sve to nekako prebrzo, da im treba vremena i slične gluposti. Neki će ostati sa vama godinama, možda vas i oženiti, al će se ponašati dovoljno nezainteresirano i mlako -ne bi li vas natjerali da ih ostavite i odete. Remarque nam je o tom sindromu davno napisao zanimljivu prispodobu o valu i stijeni. Val je stijenu ljubio dan i noć, grlio je svojim bijelim rukama i pomalo je podlokavao. Kad je stijena napokon popustila, odlomila se i postala tek kamen na morskom dnu, val se osjetio obmanut i prevaren, pa je potražio drugu stijenu. Sigurno ste već više puta osjetile koliko se pri osvajanju muškarci znaju truditi. I to oni koji vam se ne sviđaju dovoljno- osobito oni. Oni imaju plan i već vas vide sa zapiknutom zastavicom na glavi! Vozit će vas kad god poželite, gdje god poželite i ne samo onda kad vas zabole noge zbog previsokih peta.Maratonski će ispunjavati svaku vašu i najluđu želju. Sanjat će vas, čitati vam misli, poneki pisati i stihove, perverzno vam svaki dan poklanjati cvijeće, a neki će čak ići tako daleko da ih neće zanimati ni nogomet! Imponirati će vam u svakom pogledu i ponašati se u skladu s onim što od njih očekujete. Oni se naprosto trgaju da ih zavolite, zatrebate i poželite imati pored sebe zauvijek. E, tu nastupa odlučujući trenutak. „Ne daj se olako, sve dok ne isplazi jezik za tobom!“, rekao je de Sade. Al što onda ako vam se frajer sve više i više sviđa? Kako odglumiti nezainteresiranost, kako se ponašati kao tvrd orah, ne zanemarivati svoje obaveze, kad vam je pomisao na njega duševna hrana, a svaki trenutak bez njega pustinja...? I Vesna Parun pisala je o tome u svojoj predivnoj pjesmi „Ropstvo“: „..I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena dariva sebe zauvijek, onome s kim će podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekud u daljinu, ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, što su odabrale pustoću vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odreći..“ Budite uvijek te visoko raskriljene ptice, nesalomljive stijene i ne dajte se lako, bar dok ne isplazi jezik za vama. Što god za vas učinili – mogu to oni i bolje! U protivnom- ne gine vam zastavica!
Post je objavljen 22.05.2009. u 19:02 sati.