Marketing
CIGANI LETE U NEBO
Petak je. Tri sata su. Radim neko dosadno rješenje. Vani se sprema kiša.Zvoni mobitel. On je.
"Patak, kažem...kak si mi ti...?"
"Što mi radi moja ljubav?", pita me on...
"Ko..jel ja?", uzvratim mu ja, u svojoj već prepoznatljivoj, kakti nehajnoj maniri...i popratim onim već poznatim: hihihih...
Vani je zatreperilo drveće..ostavljajući lišće mokrim pločnicima da se ne prehlade od prejakog vjetra...
A uvijek kaže ono..što već stoljećima čeka moj ranjeni duh...smrznuta ptica u snijegu ...
Osluškujemo se...njuškamo....glas mi prepukne svako malo od ganuća..i tako svaki put...toliko godina...
"Kako mali?", pita...
"A borimo se, škola, on i ja..standardno!"
"Kak tvoja pišuljica..jel rastu zubići...zavodi li već po gradu?" (hihihii)
Pa malo šutimo..vani se zacrnilo nebo..al sija sunce odnekud..
Sutra ide na neku feštu..Svirat će i Cigani..Zna kako volim romsku glazbu...ruske romanse...i kako plešem...
"Nazovi me sutra, da naručim i ja nešto, bar preko telefona..."(hihihihi)
"Čuvaj se, ljubavi..."
Vani je zagrmilo...i pljusak se opet spustio...
Zaboravih mu reći kako sam ga se jučer jako sjetila...
i u kojem trenutku...i uz koju pjesmicu nježnu....
Zašto uvijek zaboravim reći tako važne stvari....?
Zašto se uvijek trudim izgledati tako jako i tako..samodostatno?
Čak i njemu..koji me zna...kao nitko...?
Post je objavljen 29.05.2009. u 17:08 sati.