srijeda, 28.11.2007.
Daleko od kućice svoje
Ipak jedan post iz inozemstva.
Mmmm…. prvi dan kod moje najdraže osobe u jednom lijepom gradu u kojem je sjedište UNa.
Put je bio strava!
Let, od Zg preko bla, bla i ujedno austrijskih Alpi, eee tu počinje divota. Ostala sam razjapljenih ustiju, a da nisam znala dok mi ih susjed nije zatvorio dodavajući mi maramicu. Ma karikiram, nije bilo nikakve maramice od susjeda, htjedoh samo malo dočarati čaroliju viđenog, horizonta do kuda je sve pogled pucao.
Letite na 11.000 m, a ispod vas alpe prekrivene snijegom, misli malo odlete, kad već letim ne?, ka svim filmovima o padovima aviona i prelaženju preko svih onih vrhova. Pa se malo uključila kombinatorika kako, ako se takvo što desi i naravno glavni glumac JA ostane živ, kako znati na koje vrhove se penjati, a da nakon njih nemate još takva tri umjesto da se dokopate doline sa nekom od toplih i spasonosnih kućica i tako.
Kada sam sve to provukla kroz misli i popričala sama sa sobom došao je i onaj trenutak, razjapljena usta i ućivanje u divoti prirode. Vidici su se protezali miljama, čist nedotaknut ljudskom nogom snijeg i vrhovi koji zaustavljaju dah. Mi letimo u suncu i prekrasnom vremenu, a oni na tlu pod oblacima i crnilu, kisi ili snijegu. Gledate avion koji vam dolazi iz suprotnog smjera piči da ga jedva možete pratiti i tek onda skopčate da ne idete 50 km/h kako vam je izgledalo, već… ah da pilot je prije kojih par minuta rekao 700 km/h i da tako i vi pičite i da isto tako najvjerojatnije i vas netko gleda. Promet u zraku gust i izcrtan bijelim obrisima koji ostaju za avionima. Nakon te ljepote uslijedila je druga. Oblaci… da! oblaci! Predivno ih je bilo gledati. Spojili su se kao more vate… doslovce, kojem se ne vidi kraja. Moglo ga se gledati kao malo valovito more ili kao razbješnjelo i zapjenjeno od siline udaraca o stijene. Potom je uslijedilo i naše prizemljavanje, probijanje oblaka, magluština i pridrživanje zemljanima, tolika da se opet uključio neki od svih onih prelijepih filmova i misao, a sad kad se odjednom jedan vrh pojavi ispred aviona. I tako brm brm kroz oblake dobrih 10-tak min i konačno smo ispod oblaka i vidi se zemlja, polja, kućice načičkane jedna do druge, ceste, pa ljudi i potom pista i slijetanje. Smile na licu, radost u srcu… vidjet ću konačno moju najbolju prijateljicu!
I tako dok je čekam da dođe sa posla pa da odemo malo do restorančića na većericu u potom na rođendanski party neke bogatunice koja ga organizira u kafiću iznajmljenom samo za njene potrebe ja pisuckam, i zabavljam se u današnjem danu.
- 16:20 -
ponedjeljak, 26.11.2007.
BITI NA PUTU
And... ovo je za neko vrijeme zadnji post jer me neće biti dva tjedna.
Do tada ćemo da telepatišemo. 
Biti svoj i biti predan je svojevrstan paradoks. Kako istovremeno biti svoj i biti predan, odnosno - tvoj? Dopuštanjem tog paradoksa, doživljaj povezanosti s drugima postaje sve suptilniji, a doživljaj sebe sve jezgrovitiji. S jedne strane otvorenost, a s druge centriranost – daju nam hrabrost za kreiranje smjera vlastitog života. To znači „biti na putu“.
Uputstava koje bi Duša mogla dobiti prije utjelovljenja u avanturu zvanu Čovjek:
Biti čovjek:
1. Imat ćeš tijelo. Može ti se sviđati ili ne. Al' bit će tvoje do kraja života.
2. Učit ćeš i naučit nešto. Upisan si u školu koju zovemo život i svakog ćeš dana u njoj imati prilike za nove lekcije. Neke će ti se sviđati, a neke ćeš smatrati glupima i nepotrebnima.
3. U toj školi nema grešaka, sve je samo učenje. Rast je postupak eksperimentiranja od kojih su neka uspješna, a neka baš i nisu.
4. Svaka se lekcija ponavlja dok se dobro ne savlada. Zadaci će pred tebe biti postavljeni u različitim oblicima, sve dok ih ne naučiš. A zatim, prelaziš na druge. Povremeno ćeš se vratiti nekoj staroj lekciji, tek za provjeru jesi li je dobro savladao.
5. Nikad kraja učenju u ovom životu. Nijedno područje nije bez lekcija. Ako si živ, uči. Ako ne učiš, to je kao da te više nema.
6. "Tamo" nije ništa bolje nego "Ovdje". Čak i kad ti se čini da je.
7. Svi koje susrećeš odražavaju tebe. Kada nekog voliš ili mrziš, u stvari voliš ili mrziš neki dio sebe.
8. Samo o tebi ovisi što ćeš učiniti sa svojim životom. Imaš sve potrebne sposobnosti za izbor onog što je za tebe najbolje.
9. Svi odgovori su u tebi. Samo trebaš gledati, slušati, vjerovati.
10. Sva ova uputstva ćeš zaboraviti kad se rodiš. To je također jedna od lekcija života.
"Za većinu ljudi danas, pojam ljubavi podrazumijeva da vas neko voli, a ne da ste vi sposobni da volite."
"Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim."
"Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svijestan i odlučan čin volje, umjeće, koje moramo savladati kao svako drugo umjeće, kao umjeće drvodjelstva ili umjeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje."
"Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi."
"Ljubav je umjeće; dobro naučiti ovo umjeće najvažnija je stvar na svijetu."
"Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo."
"Ako je osoba sposobna produktivno voljeti, ona voli i sebe; ako voli samo druge, tada uopće nije sposobna voljeti."
Bitne komponente ljubavi su davanje, briga, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Ako pokušavate da definirate vaš odnos sa partnerom, uzmite u obzir ove (ali i ne samo ove) elemente i pokušajte sagledati da li su i u kojoj mjeri oni prisutni u vašem odnosu. Nedostatak ili manja prisutnost nekog od ovih elemenata ne znači da ljubav ne postoji, ali to može da znači da ona ne postoji u svojoj sveobuhvatnosti.
"Always remember, whatsoever I say to you, you can take it in two ways. You can simply take it on my authority, 'Because I say so, it must be true' -- then you will suffer, then you will not grow. Whatsoever I say, listen to it, try to understand it, implement it in your life, see how it works, and then come to your own conclusions. They may be the same, they may not be. They can never be exactly the same because you have a different personality, a unique being. Whatsoever I am saying is my own. It is bound to be in deep ways rooted in me. You may come to similar conclusions, but they cannot be exactly the same. So my conclusions should not be made your conclusions. You should try to understand me, you should try to learn, but you should not collect knowledge from me, you should not collect conclusions from me. Then your mind-body will grow“.
- 11:48 -
petak, 23.11.2007.
POROCI U VEZAMA I ŽIVOTNE ODLUKE - II dio
Što se dešava na početku veze.
Kao što rekoh na početku veze osobe se najviše trude ugoditi jedno drugome jer se žele svidjeti nekome, no s vremenom to opada jer je IMAMO! He heeeee... i svidjeli smo joj se! (naše podsvijesne misli: Success! Winer! Mi vrijedimo! Netko nas voli! I smijemo se, he he he upala/o si u našu klopku). No sad se postavlja pitanje, a zašto smo joj se svidjeli? Da joj se nije svidjelo možda ono što nismo? Jel to možda razlog onih vječitih nezadovoljnih ljudi i njihovih prigovora: „nije bio takav prije, s vremenom se promijenio“ ??? A mi lude i dalje takvo stanje (nezadovoljstvo) i „vezu“ prihvačamo. Pa učili su nas tako! Jelte... moramo biti od kompromisa i tolerancije! Moramo prihvatiti osobu ono što jest... i moramo, to je točno... no.... da dalje ne objašnjavam nadam se da vam je počinje biti malo jasnije što je točno, a što ne i gdje su granice.
S obzirom da smo prešli preko stvari s kojima se ne slažemo, počeli smo mu tolerirati, s tim činom pokazujemo partneru da se slažemo sa njegovim postupcima, i s time mu dokazujemo da ga volimo i da prihvačamo ono što jest. Odlučili smo šutiti i ne vršiti pritisak na osobu jer se bojim da ćemo ga izgubiti, no jednoga se mora biti svijestan, a to je da se ne smije šutiti u doslovnome smislu.
S time dolazimo do druge faze veze
Mora se osobi priči na drugačiji način, s obzirom da prvobitni način nije upalio, slijedeči je da mu pristupimo indirektno. Npr. pričati mu o drugima kako im je to loše, ako vidimo pijanca na ulici obratiti mu pozornost na njega i reći mu kako nam je ružno vidjeti takve osobe, što ima od toga, kako si uništava i gubi žvot , kako samo to utječe na zdravlje i slične stvari, maštu na volju do svog cilja. Na taj način ne kvocamo njemu direktno, ne govorimo o njemu, a osoba će se prepoznati u tome i izbjegli smo prepucavanja i svađe. Ili npr. kada smo u kafiću ili nekome zadimljenom protoru i ako dim cigarete sa susjednog stola ide u nas počet ćemo mahati, puhati i tjerati dim od nas. I s time pokazujmo drugima (partneru) da nam to smeta i da ne volimo to. Ako osoba voli ne želi raditi ono što druga osoba ne voli.
Znači ako nas netko voli imat će i obzira prema nama, te stvari će zamjetiti i počet će npr. odlaziti na balkon ili gdje god drugdje kako ne bi njegov dim nama smetao, a on i dalje može „uživati“ u pušenju. Dalje nemamo pravo njega gušiti jer osoba zna što radi i kakve su posljedice pušenja i tolerirat ćemo ga. Mi smo se uspijeli izboriti za sebe, a i on za sebe i napravili smo kompromis i toleranciju. Jest da bi mu bilo bolje da pretane pušiti no tu se ne možemo i nesmijemo petljati jer svi imamo pravo raditi što želimo. Kad osoba odluči prestati pušiti ili piti to će biti njegova odluka, a ne naša i iz nekih njegovih razloga. Mi smo u tom slučaju samo usputni prolaznici i osobe koje imaju svoj svijet i poglede s kojima smo mu ukazali na drugačija gledanja i s time ga nesvijesno ili svijesno usmjerili, a ne kontrolirali i nametali mu se.
I takav pristup bi trebao početi djelovati. No opet moramo znati da to neće biti izlječenje preko noći, već da će za to trebati neko vrijeme. Morat ćemo biti strpljivi i tolerantni. Strpljivost i tolrenacija ima kraj i ukoliko uvidimo da nema promijena kod osobe moramo priječi na prvobitnu fazu. Više nećemo biti indirektni već direktni jer uostalom već sad smo već dosta dugo u vezi i više se ne brinemo da li ćemo mu se svidjeti jer bi trebali znati da ne ovisimo ni o kome i da smo spremni i na prekid ako treba i da nas nije strah njegovih rekacija i da stoga možemo početi djelovati direktno na osobu i direktno mu izražavati svoje nezadovoljstvo sa njegovim ponašanjem prema sebi, a s time i prema nama jer ipak smo na početku lagali sami sebe i s tim činom samo zatomili svoje nezadovoljstvo sa partnerovim postupcima kako bismo mu se svidjeli, kako bi ga privukli i kako bi ga imali jer nas ispunjava na drugim životnim područjima. Ovo su čisti pokazatelji našeg licemjerstva i sebičnosti koju velika večina nas ima kako bi dobili ono što želimo. Umjesto da se suočimo sa početnim neuspjehom i pokažemo ono što jesmo i što nas smeta mi gušimo sebe. No moramo znati da nećemo moči gušiti i gutati cijeli život. Zato je potrebno biti iskren sa sobom kako bi druga osoba mogla vidjeti s kim i čim ima posla. A drugo lice medalje je svijesan ulazak i gušenje sebe kako bi se pomoglo osobi, ujedno dobivajući i zadovoljavajući sebe kroz naše potrebe koje se ispunjavaju tom vezom.
Počevši reagirati direktno druga osoba to počne da čita ala prije si me voljela, a sada više ne jer me želiš mjenjati, ne razumiješ moje potrebe i ne prihvačaš ono što jesam i počne nam ulijevati osječaj krivice i učestale svađe i stvaranje napetosti u odnosu. U ovome djelu se puno osoba izgubi i potpadne pod ruke osobe koja ju počne maltretirati. Počnu uzajamna nezadovoljstva svađe i raspad sistema u kojemu neki ostaju živjeti uzajmano se okrivljujući za svoju nesreću u životu ili nezadovoljstvo jer... znate onu... uvijek su drugi krivi za naše probleme ili se jedna strana pokupi jer ima više snage i razmišljanja nego druga strana.
Da se to ne bi desilo moramo znati najbitnije, a to je:
• Trebamo njegovati odnos, a ne vezu – koliko je što netko spreman učiniti za nas
• Moramo znati da veza ne treba doživotno trajati
• Moramo znati da uvijek možemo bez neke osobe
• Moramo biti iskreni prema sebi kako bi mogli biti iskeni prema drugima
• Moramo se dosta dobro poznavati, što je cijeloživotno učenje i upoznavanje
• Moramo znati što volimo, a što ne kako bi znali koliko što možemo i koliko tolerirati i kako bi znali napraviti komromise, ali ne tako da potpadnemo pod drugoga
Nakon druge faze negodovanja za piće, ukoliko ni to nije imalo uspijeha, a sada smo već fakat već duboko u vezi jer ove stvari se ne moraju dogaditi kroz par mjeseci već godine, nema promjena i stanje sa alkoholom se pogoršalo i počelo utjecati i na naš život šteteći nam, dolazimo do zadnje faze, a to je da se dovoljno volimo da nećemo trpiti da nas se s nečim maltretira.
Sad je pitanje da li nas to maltretira.
Ako nas to maltretira, znači da se ne znamo postaviti prema toj osobi i ona počinje utjecati na nas štetno jer smo slabiji od nje i nemamo dovoljno iskustva da je stavimo pod svoju kontrolu. Ovakve osobe se moraju stavljati pod kontrolu jer su to osbe neuračunjive za sebe, a tako i za druge i to spada pod extremne situacije. To su krajnje faze naših pokušaja, znači naših mogućnosti i kraj veze. Dali smo sve od sebe. Kada si osoba ne želi pomoći ne možemo je niti mi mijenjati. Osoba se sama mora pokrenuti i mijenjati i to vrijedi za sve ostale životne situacije. Sve što mi možemo napraviti za neku osobu je da je možemo samo USMJERAVATI.
Onaj tko uspijeva usmjeravati alkoholičara će iči i dalje, no dalje se može ići SAMO ako imamo kontrolu nad tako neuračunjivom osobom, znači ovo je krajnja faza, osoba je alkoholičar. I tada smijemo primjenjivati kontrolu jer je to za dobrobit nekoga i jer je ta osoba nesposobna da živi i funkcionira sama.
Zadnja faza je za osobe koje su slabe da preuzmu kontolu nad alkoholičarem i s tom kontrolom ga pokušaju osvijestiti da počne pravilno funkcionirati, a to je:
da moramo znati da koliko god da je osoba dobra u drugim sferama i da nas ispunjava teška srca ćemo se morati odlučiti na odluku da mu pokažemo zube. Tako što ćemo ga ucijeniti sa našim odlaskom od njega jer nemamo drugog izbora. Sve opcije smo iskušali, bili fini (indirektni) pa malo grublji (direktni) i na ništa nije reagirao i jedino što nam je prestalo je da mu pokažemo da možemo i bez njega ako tako nastavi.
Sve ovo sam išla opisati jer sam htijela ukazati na grške koje se dešavaju ne samo sa očiglednim problemima kao što je ovaj primjer već da se greške dešavaju i kod „zdravih“ veza jer ne znamo prepoznati loše znakove koji najviše dolaze do izražaja kroz veze, odnosno odnosa i s obzirom na njih se stvara određeni oblik veze. I zato je svaka veza unikatna, jedinstvena.
Prve i najznačajnije greške su što se bojimo. Imamo vječno usađen strah u naše duše! U koji god smjer se okrenuli nači ćemo strah u sebi. Što nam je onda činiti? Izbacujmo strah, riješavajmo ga se. Idimo postepeno. Tako što ćemo se riješavati svojih negativnih osječaja. Tako što ćemo ih osjetiti i preispitati se od kuda oni poteču i zašto. Itd. pa čemo polako dolaziti da je ljubomora nerealna i nepotrebna, da je posesivnost nepotrebna, da su uvjeti nepotrebni itd... No, treba paziti sa svim time. Jer ovisi o čitaocu i njegovom stupnju svijesti kako će sve ovo shvatiti. Sa razumjevanjem i dubokom spoznajom riječi, odnosno rečenog ili će samo čitati riječi i zloupotrijebiti neki izraz jer ga samo čita, jer ne može, ne zna kako vidjeti sliku. Ako me razumijete.
Uklonivši svoje strahove i kriva razmišljanja ukolinili smo nezrele, štetne, neadovoljavajuće i neispunjujuće veze i jednog dana ćemo naiči na osobu s kojom ćemo uspijeti stvoriti skladan odnos, pun razumjevanja, ljubavi i pažnje.
I došli smo i do riješenja kako prepoznati i riješiti npr vezu koja hvata smjer posesivnosti. Riješit ćemo je našim stavovima, našom osobnošću i željama tako što si nećemo dopuštati da nas se guši s tuđim nerealnim i nezrelim negodovanjima - kod extremno posesivnih osoba, a kod light i teško uočljivo posesivnih osoba ćemo istim načinom riješiti krivi smijer veze i s time je usmjeriti ka normalnijem odnosu ublažujući njenu posesivnost našim stavovima i željama. Ako osoba to ne bude mogla prihvatiti, veza će poprimiti oblik „ne veze“, doći će do prekida jer će osoba misliti da ju ili ne volimo ili dovoljno ne volimo ili pak neznamo voljeti.
Znači:
moramo držati do sebe, biti iskreni sami sa sobom kako bismo bili i prema drugima, moramo znati što želimo, a što ne želimo kako bismo znali raditi balanse - tolerirajući i kompromisima.
No moramo biti i pažljivi jer postoji razlika između želja i osobnih stavova prema životu.
Sa željama ćemo napraviti kompromis jer poštujemo drugu osobu i zadovljstvo ćemo ispuniti tako što ćemo podjeliti sa drugom osobom svoje želje, znači ona neće imati u potpunosti ispunjenu svoju želju, a tako ni mi, pa je pravda zadovoljena - kompromis. Ili ćemo dobiti potpuno ispunjenje želja jer to drugu osobu ne dira jer partner shvaća da je to naša osobna stvar ili ga i dira ali je zrela osoba i zna se postaviti ili ćemo dobiti neispunjenje želja jer život jednostavno ne omogućuje sve da se ispuni, no moramo biti svijesni što nam život ne omogućuje, a u čemu nas partner koči i koliko nam je što važno.
A sa životnim stavovima i očekivanjima mi smo presudni sa svojim odlukama, mi smo ti koji odlučujemo što ćemo tolerirati, a što ne, ovisno o našim prioritetima i ciljevima, a tako je i sa kompromisima.
Puno stvari se ne može odmah dobiti za njih treba vrijeme, upoznavanje i usklađivanje partnera, no treba znati sagledavati da li uopće ide ka osobnom ispunjenju i koliko.
Ako imamo neke čvrste stavove ili želje nećemo popuštati, no moramo biti sigurni u to, znači da su to točne i realne stvari koje se mogu potraživati od suprotne strane i nešto što se može očekivati i tražiti. To se postiže svijesnošću o sebi, razmišljanjem i zalaženjem u dubinu svoje duše. I s time si stvaramo stavove i automatski posljedično pravog partnera za nas (a netko partnere 
).
- 17:49 -
četvrtak, 22.11.2007.
POROCI U VEZAMA I ŽIVOTNE ODLUKE
Pušenje, alkohol, droga, kockanje...
Razgovor sa jednom osobom potaknuo me na razmišljanje o ovoj temi.
Ulaskom u neku vezu moguće je da nam se počnu ukazivati vidljive negativnosti ala neka od gore navedenih. Jedna strana ima neku od vidljivih negativnosti s kojima se počnu uočavati ogromne različitosti dviju osoba. Jedna uživa u nekom od poroka, a druga to velike negoduje i ne slaže se s tim postupcima i ponašanju druge osobe prema sebi.
Ovakve stvari su još donekle i „lako“ riješive jer su vidljive, no što je sa onim prikrivenim psihičkim ljudskim problemima, bilo njih i u malim količinamam (postocima) koji se uvuku u vezu i provlače kroz vezu stvarajući joj određeni oblik, odnosno vezu? Jer imajući i vrlo malo neku od negativnosti (posesivnost, ljubomora... npr. posesivnost čak ne treba biti ni ona extremna koja očigledno guši čovjeka negodovanjem suprotne strane za nešto, već može biti i prikrivena koja jednostvno odvede vezu u jedan smjer) će utjecati na vezu i na stvaranje određenog oblika veze. Zato i je svaka veza jedinsvena, unikatna da kažem jer su u njoj dvije različite (ne)savršene osobnosti. Kako njih prepoznati? Kako se s njima boriti? Kako usmjeravati vezu ka pozitivi? I drugo pitanje, što i kako odlučiti uočivši neki porok, negativnost s kojm se ne slažemo? Da li nastaviti s vezom? U ovakvim vidljivim slučajevima, znači gdje postoji neki od poroka koji nam smeta napravit ćemo jednu od tri presudne životne odluke.
A to su:
1. uči ćemo još dublje u jednu takvu vezu jer se bojimo izgubiti ono što dobivamo, lijepo nam je, osoba nas ispunjava i zadovoljava naše potrebe (barem mislimo jer se na početku veze ne može sve odmah vidjeti),
2. držati se svojih stavova i pokazivati svoja stajališta o dotičnome problemu sa svojesnošću da je moguće da ćemo i izgubiti vezu, znači nečemo se bojati prekida jer znamo da ima još ljudi na kugli zemaljskoj koji će nas moći ispuniti, ali ne na indentičan način već na svoj posebni način i opet će nam biti dobro, i biti ćemo isto zadovoljni i ispunjeni,
3. odmah si reči ne volim da mi partner ima taj i taj porok, ne želim si stvarati mogučnosti za razvijanje nečega još i goreg, nećemo nastavljati sa takvom vrste veze i s time omogućiti stvaranje određenog oblika veze.
Čak bih rekla da se sve ove tri točke provlače kroz jednu vezu, samo je ovisno koliko nas je neka osoba privukla na početku, što vidimo u njoj i koliko nas ispunjava i s obzirom na to odlučujemo što ćemo dalje.
I s time se počnu stvarati faze veze. Uvod, zaplet, tok, vrhunac i rasplet. Od tuda i nastanak filmova ili naših života po filmovima? 
O.k. krenimo:
Svi mi kada krenemo s nekim u vezu, ne krećemo (naravno, nadam se ) jer nas osoba ne privlači, već dapače upravo mislimo kako smo konačno sreli osobu života i koja nas ipunjava, s kojom smo zadovoljni. Svaka ljubavna priča ima svoj lijepi (euforični) početak. Čak ne trebamo biti niti zaljubljeni kako bismo mislili da je sve 5!
No s vremenom kroz druženje i upoznavanje počinjemo uviđati neke stvari koje nas počnu smetati. Počnemo reagirati i počnu nam se motati razna pitanja po glavi, kao npr. Što napraviti? Kako se postaviti? Koliko se držati svojih stavova?
Na pisanje svega ovoga potakao me jedan razgovor s jednom curom koja je u vezi nekih mjesec i pol i počela je uviđati da joj partner pije (ujedno i puši). Zna popiti i do pola litre alkohola (viski, konjak, što god), no ne tokom tjedna, već skoro pa svaki dan. Osobi s kojom sam razgovorala to sve smeta i rekla mu je to, no na to je dobila odgovor da ga ne prihvača ono što on je, da ga želi mjenjati i da on to radi jer ga to opušta jer ima naporan posao i radi po cijele dane, ne može spavati i da mu to treba kako bi se opustio. Cura govori kako je tom njegovom okruženju od kuda je on normalno popiti, da svi piju kao smukići i da nezna da li on oduvijek tako pije ili od pred neko vrijeme. Počela se brinuti da s time što ga voli i želi mu dobro ne pretjera u kvocanju i svome negodovanju i da ga s tim načinom izgubi i primjetila je da je počeo skrivati prazne boce od nje.
U največem slučaju izabiremo odluku pod brojem jedan jer nas vuče ono nešto što nam osoba pruža, što nam treba i odlučujemo tolerirati osobu jer je veza na početku, želimo se svidjeti jedno drugome, zadržati osobu jer nam daje sve potrebno i ne želimo ju izgubiti. Prelazimo preko stvari koje nam smetaju, a u ovome slučaju su to vidljive stvari, poroci - pušenje i alkohol. Zato se na početku ušutkamo i ili ne želimo reči što nas smeta jer mislimo da će se stvari promijeniti same od sebe ili da osoba neće moči prihvatiti naše ponašanje odnosno želje i počnemo mijenjati sebe umjesto da budemo svoji, a druga strana je i da sami sebe ne znamo u potpunosti jer je to cijeloživotni posao.
Na početku veze (pretežno kod svih) oba dvije osobe se trude jedna oko druge i te neke „sitnice“ ne dolaze toliko do izražaja, odnosno ne idemo toliko za njima i stavljamo ih po strani jer želimo zaDRŽATI vezu. Zašto zadržati? Jer da smo iskreni sami sa sobom ponašali bi se u skladu sa sobom. Sklad sa sobom u ovome slučaju bi bio da osobi pokažemo da nas nešto smeta i da je na njoj da ona to poštuje jer u ovome slučaju je i za njega to štetno, no to nije tako jednostavno jer se upleće i druga strana sa svojim stavovima i željom da ju se poštuje jer misli i gleda da je u pravu da radi što hoće sa svojim životom. Točno, no dalje je na nama da se ne držimo grčevito neke veze koja ima pokazatelje da nismo ili nećemo biti u mogućnosti se uskladiti i zbog toga je potrebno da pokažemo ono što osjetimo da nas smeta i s time odmah usmjeravamo vezu ka nečemu pozitivnome ili negativnome. No opet ni to nije lako jer npr. u ovome slučaju imamo mogućnost da nastavkom te veze uložimo svoj trud u osobu kako bismo je izvukli svojom višom sviješću iz negativnih riješavanja svojih problema, a to ćemo i moči pokušati napraviti jer i mi dobivamo neka ispunjenja s njim. No da bismo to mogli izvesti moramo dobivati pokazatelje partnerove suradnje.
Do čega dolazimo sa svim ovim?
1. Do toga da neke stvari nesvijesno radimo – ne razmišljamo o nekim posljedicama, samo bezglavo uljećemo.
2. Da ulaskom u vezu ne živimo samo svoj život već i tuđi – da s time dobivamo odgovornost ne samo prema svome životu već i prema tuđem životu.
3. Da nije smisao i cilj života/veza samo u uživanju u sreći i stvaranju ugode već i rad (svako) na sebi kako bi riješavali svoje unutrašnje probleme uz pomoć drugih, pogotovo partnera jer nam tada i najviše dolaze do izražaja.
4. S vezama se životi isprepliću
Ovisno koliko smo svijesni sebe svijesniji smo i okoline, onoga što nas okružuje i što utječe na nas i koliko može utjecat na nas i koliko smo sposobni se boriti sa nečim u životu i sve to pokazuje koliko smo zapravo jaki, duhovno jaki. Hoćemo li odmah, posustati, malo kasnije ili tek kada uvidimo da smo napravili sve što je bilo u našoj moći.
Džeći se na početku veze svojih osječaja, oni su ti koji nam daju signale za eventualne daljnje probleme koji se mogu stvarati kroz vezu i prelazeći preko nečega mi svijesno ulazimo u problem. Iskrenim odnosom prema sebi uklanjamo osobe koje nam se ne mogu prilagoditi, koje nisu u našem rangu svijesti i s time životnih stavova i ponašanja. I ne trebamo se bojati da nećemo nači osobu koja nas neće moči pratiti jer sva ljudska bića imaju duše, idu za svojom srećom i žele dati ljubav, naravno na svoj način jer je sve ovisno o svijesti osobe, koliko se ona zna i razmišlja o sebi, ali u nesebičnom smjeru, a opet za sebe i okrenuta k sebi.
Ono što se dalje dešava kroz veze, pristajući na početku veze da zbog nečega ugušimo dio sebe je da se mora znati da kada veza uđe u svakodnevicu, kada se osobe dovoljno upoznaju i opuste jedna pored druge, da veza poprimi druge oblike i da može doći do izražaja da nam one stvari koje smo ugušili u sebi počnu više smetati. Uzmimo ovaj primjer, da joj alkohol i cigare npr. počnu više smetati kroz vezu i to iz više razloga:
1. da ona sama neće moći više gledati osobu kako se ubija jer je napravila sve što je u njenoj moći, i ne može više prelaziti preko sebe i trpiti svoje negativne osječaje,
2. i da ta osoba više neće štetiti samo sebi već je mogućnost da to može preći i u druge vode, da će početi šteti i njoj.
Veza će poprimiti određeni oblik ovisno o daljnjem razvijanju veze, odnosno događajima. Ovisiti će koliko koja osoba želi promijeniti sebe, što joj je važnije, koliko je sebična i koliko je od dogovora, kompromisa i razumjevanja – koliko se je svijesna.
Znači moramo biti svijesni jedne stvari, a to je da moramo gledati istini u oči. Istina je da osoba pije i to sada, u sadašnjosti i nikakva ostala opravdanja nisu važna i ne treba ih gledati jer znamo posljedice alkohola. Zato smo i nesvijesno-svijesno reagirali. Nesvijesno jer je ta priča sa alkoholičarima u nama, stopljena s nama i ne trebamo vrtiti sve i svašta da znamo posljedice koje se mogu izroditi iz ovakve jedne situacije koja za sada (valjda) nije toliko opasna za jednu i drugu stranu, s time da je za sada opasnija smo za njega i zato smo svijesno reagirali. S obzirom da je to stopljeno s nama imamo sliku svega, svijesno reagiramo i to su procesi ljudskoga ponašanja.
Kao što sam u predhodnom jednome postu govorila o pogađanju usta s žlicom i naše učenje kakenja itd. To se sve stopilo s nama da ne trebamo niti razmišljati o nekim stvarima već samo svijesno reagiramo i zato znamo. I zato treba ići i ulaziti u podsvijest. A to se radi uprvo ulaženjem u sebe, preispitujući svoj reakcije i dobivene osječaje u nekim trenucima. I onda ćemo doći do stupnja da kad nas netko nešto pita, ala kako smo sigurni ili kako znamo da je nešto točno ili nije čemo reči... jednostavno znam (a odgovor u nama je: jednostavno osječam, stopljen sam s time vidim širu sliku od tebe, ne mogu ti objasniti morat ćeš sam doći do toga.. izvini... pomogao bih ti... no znam koji sam ja put prošao da dođem do toga, ali znam i kako ti mogu pomoči... tako što ćeš imati želju za učenjem... o sebi... i kada ti netko nešto kaže ćeš htjeti sagledati sve strane kako bi našao pravu stranu i nečeš odmah pljuvati i omalovažavati tuđa mišljenja, razmišljanja... nego ćeš probati uči u njegov svijet.... jednostavno češ htijeti sam uči u njegovu dubinu i probati se stopiti sa tom osobom kako bi probao skopčati BIT onoga što ti govori..... za početak će ti biti teško neke stvari shvatiti i bit će ti nejasne... no samo prati svoje osječaje i uvidjet ćeš, zapravo osjetit ćeš da ono što ti neka osoba nešto govori ima logike, ali je ne možeš u potpunosti uloviti i shvatiti... vidjeti sliku koju ona ima, jer slika znači više od riječi).
Znajući i prihvačajući istinu znamo i što nas jednoga dana može zadesiti. Znači, gledajući istini u oči znamo što prihvačamo i koje su mogučnosti događaja i s time dolazimo do toga da nam se jednoga dana može desiti da ćemo morati napraviti jednu najtežu stvar u životu, a to je da ćemo morati napustiti osobu unatoč što je volimo jer je s tim pičem počela štetiti ne samo sebi već i nama. S tim činom osobi pokazujemo da volimo sebe i ne želimo si uništavati život ostajući s njim i da je na njemu da odluči što mu je važnije, boca ili mi.
Ukoliko smo se odlučili uči u jednu takvu vezu koja ima predispozicije za stvaranje nečega gorega i odlučili smo se na takvu vrstu rizika, to je naša i osobna odluka u kojoj znači moramo znati što nas može sve dočeakti kako ne bi bili nespremni.
Znači, potrebno je iskreno i otvoreno sagledavanje situacije i naša iskrena odluka o našem djelovanju (osobni izbor). S time smo se riješili straha i nećemo se bojati izraziti i izjasniti svoja nezadovoljstva nečim i biti ćemo svijesni da ćemo s tim načinom možda i izgubiti započetu vezu, no samim time ćemo dobiti odgovor koliko je kome stalo do nekoga.
- 11:11 -
srijeda, 21.11.2007.
ISTINA
Što je istina?
Istina je da sve ima dva lica
Istina je da medalja ima dva lica, samo ovisi koju stranu želimo gledati.
Istina je da dan ima i noć, znajući da poslije dana dolazi noć znamo što nas oćekuje i spremni smo (a i umorni smo )
Istina je da voljeti ima i ne voljeti, čovjek ima pravo voljeti koga hoće, no znamo da može i ne voljeti tu osobu. Ako nam objekt želja ne uzvraća znamo da tu ništa ne možemo i znajući da objekt želja pokazuje interes za drugoga znamo da je slobodan čovjek koji si sam bira s kime će biti i tko će ga ispunjavati.
Istina je da ugoda ima i bol, nakon ugode zna doći i bol, no znamo da će i proći.
Istina je da nakon života dolazi smrt, razišljajući o smrti pripremamo se je prihvatiti bez straha kada nam se približi. Pripremajući se za smrt nastojimo od sebe stvoriti boljim ljudima, boljim i čišćim dušama.
Istina je da su nam oči za gledanje, no ako stavimo nešto ispred njih nećemo ništa vidjeti, no znamo njihovu funkciju. To što mi ne vidimo neki objekt ne znači da on nije tamo.
Istina je da život ima dva lica, samo je pitanje koju stranu ćemo izabrati. Slijepu i biti u neznanju ili „vidljivu“ i prihvatiti čistu istinu koja stoji pred nama.
Ako se nešto može popraviti,
Čemu onda biti nesretan?
A ako za to nema lijeka,
Opet nema svrhe biti nesretan.
Ako nešto ZNAMO onda OČEKUJEMO, a ako nešto očekujemo onda smo SPREMNI, a osječaji će nam sve to pratiti.
Stvarajmo si balans i kontrolu osječaja kako bi znali gledati ISTINI u oči.
Njegujmo unutarnji mir.
Probudimo se iz sna neznanja i gledajmo stvari onakve kakve one zaista jesu.
Sami sebi stvaramo pakao svojim umom,
Ako nas je netko nekada maltretirao,
Samo smo bili slabiji od te osobe u nekom periodu života,
Radom na sebi rastemo i omogućujemo si da tu osobu nadjačamo, i s tim, više ne dopuštamo takva djelovanja više nikome.
- 12:03 -
utorak, 20.11.2007.
NAKON BUĐENJA
Danas kad sam se probudila i misli odmah krenuše. Kada vama najviše dolaze neka saznanja? Meni ujutro, kada sam najodmornija. A nekad čak i prerano, znam se probuditi i u ranojutarnjim satima vrtiti nešto. 
Prva misao mi je bila kako se ljudi ne vide, jer se zapravo boje vidjeti. Bježe od sebe samih jer osjete bol kada dođu do određenih saznanja i tu stanu ili se okrenu ka krivim pokazateljima i ne znaju se drugačije sagledati. Sa krivim pogledima stali su i u osobnom rastu. Raste se cijeli život, onda ajmo, došla nam je još jedna stepenica za preskočiti! Hopla, napravimo prvi korak i krenimo u nova saznanja. Ako nam ne ide iz prve, ne razumijemo štivo, naštrebajmo ga, pa ga onda imajući tako u glavi polako razrađujmo, analizirajmo, preispitujmo se, nemojmo odmah pljuvati i pobijati raznim svojim pitanjima ili „argumentima“. Već probajmo shvatiti što nam je rečeno.
Žalosno je što kad ljudi stanu na određenom „nivou“, počnu igrati interesantnu igru sami sa sobom. Počnu se opravdavati sami sebi raznim argumentima i potvrđuju si da su u pravu, a ni ne vide da su im argumenti u krivu. Zašto sebi? Jer ti argumenti što ih nama kažu definitivno nama ništa ne znače, mi čemo ih možda i prihvatiti ili ćemo ih u tome momentu i u potpunosti prihvatiti. No važni su njima jer ako su ti argumenti lažni osoba će se dovest do toga da će krenuti u krivi smijer i stat će sa samorazvojem.
Što se dalje desi, prihvatili smo argumente osobe jer je stala sa stavom da ona zna i da je u pravu, no mi vidimo dalje i dublje o osobi kroz određene njene potupke, koji su nam pokazali što joj fali. Osoba nam se pokaže kroz djela, kroz svoja ponašanja. I dođemo do zaključka da osoba zapravo tim „argumentima“ sama sebe zamantava, a da ni nezna. Potom ćemo joj reči svoje mišljenje što vidimo, jer vidimo posljedice, ono što je osoba napravila, vidimo njena djela, a posljedice i djela imaju i početak, a taj početa je neki uzrok.
Vrteći razne svoje životne situcije došla sam do tih i raznih drugih razmišljanja, odnosno spoznaja. Zatim sam se sama sebi nasmijala jer sam si rekla kako (si) neki ljudi pričaju dobro viceve. Pa sam se pitala, a u koju kategorju ti vicevi spadaju? I došla sam... spadaju u crni humor.
A krajnja spoznaja mi je bila, uzet ću za primjer ljubomoru. Ljubomoru na početku svog postojanja i rasta moramo imati jer se tako štitimo da ne ispadnemo povrijeđeni i glupi, odnosno da ne vjerujemo baš slijepo nekome. No to imamo dok smo na određenom „nivou“ razmišljanja. Kasnije kako rastemo (u duhovnom smislu), dobivamo sve više saznanja i razumjevanja (mudrost) za neke stvari i počinjemo uviđati da se ljubomore možemo osloboditi jer ne šteti samo nama već i drugima, no ponajviše nama jer nas razara unutra. Ljubomorni smo puno puta zbog banalnih stvari.
Možemo je se riješiti iz razloga jer znamo da osobu ne možemo natjerati da nas voli i da osoba nije naše trajno vlasništvo i da je s nama jer ona želi biti s nama, a ne s nekim drugim. A ako poželi biti s nekim drugim, onda nam je to pokazatelj da nas ne voli.
Možemo samo naučiti realno sagledavati stvari i prihvatiti činjenice i stvarnost i pustiti osobu da bude slobodna i nesputana. Ljubomora nam je pokazatelj da smo vezani za osobu, da je gledamo kao naše vlasništvo i da joj ne vjerujemo, da ne vjeujemo u njenu ljubav, umjesto da smo svijesni da druga osoba nije ničije vlasništvo i da može raditi što god želi jer ima svoj životni put. Riješivši se ljubomore osobi dajemo slobodu da napravi što želi i voli, jer ako iskreno volimo tu osobu želimo joj sreću u životu zar ne? Želimo da si nađe sreću i mir u životu. S obzirom da svatko ima svoj životni put, svatko sebi traži što ga čini sretnijim i ispunjenijim i sam odlučuje što će sa svojim životom. Da će određeno saznanje boljeti, hoće, jer dolazimo do saznanja da gubimo objekt koji nam je pružao ispunjenje, no mi ćemo se znati nositi sa tim saznanjem jer znamo da nikoga ne možemo natjerati da nas voli.
Mi ćemo osječati razne osječaje koji su pokazatelji ljubomore no znat ćemo ih kontrolirati jer su nam pokazatelji da je mogućnost da se nešto dešava, ali nemamo pravo kontrolirati nekoga niti mogućnosti da osobu prisilimo da bude s nama. Znači u svemu treba sagledati realne činjenice i što je još najvažnije prihvatiti ih i suočiti se sa njima i odmah ćemo znati izkontrolirati osječaje. Pogledajmo istini u oči.
Bezuvjetnom ljubavi se oslobađamo nepotrebnih negativnih osječaja, dajemo drugome slobodu, a i sebi i na taj način si omogućujemo realnije sagledavanje stvari oko sebe i riješavamo se nerealnih ljubomornih scena i s time grčeva u trbuhu i drugih popratnih osječaja s kojima se samo mučimo i patimo.
Što ne tražimo mir, sreću i ispunjenje u životu? Što želimo patiti!? Što se ne želi svatko riješiti svojih unutrašnjih muka!? Muka koje čak znaju zakomplicirti i drugome život. Pitam se zašto toliko kompliciramo kad je stvarno, al stvarno sve jednostavno.
Ma znam, cilj je... treba doći do toga jednostavnog, zato i živimo da razriješimo sami sa sobom što imamo za riješiti u ovome životu.
Tako je sa svim negativnim osječajima i trebali bi na njih gledati kao nešto što nam pokazuje na čemu bi još trebali poraditi na sebi kako bi ojačali. Da se pitamo ako nas nečije ponašanje boli, zašto nas boli isl. Kako bi uvidjeli što krivo radimo, odnosno gledamo.
Osječaje moramo naučiti kontolirati jer smo ljudi i imamo osječaje i ne možemo se praviti da ih nemamo. I ne misli se na kontrolu u obliku da ih suzbijamo, trpimo, kipimo, krijemo od sebe i zatvaramo oči pred istinom. Već samo treba znati sagledati realno i prihvatiti istinu koja je. Ne bježati od svojih osječaja toliko da dođemo do stanja, faze da ih spremimo toliko duboko da dođu u stanje nesvjesnosti jer onda nećemo znati uvidjeti pravu stranu istine i riješiti svoje probleme. Osječaje trebamo iskoristiti i usmjeriti u pravome smjeru, a ne protiv sebe tako da patimo.
Pogledajmo samo kako smo se riješavali pelena, morali smo to naučiti, morali smo se naučiti kontrolirati, pogledajmo samo kako smo pokušavali pogoditi usta sa žlicom pa je bilo hrane posvuda po nama, i to smo morali naučiti kontolirati. Sve učimo i kad nešto naučimo postaje dio nas. Naučit ćemo se da su osječaji prisutni, a kasnije će polako blijediti jer se neće imati zbog čega javljati jer smo naučili kako treba na što gledati ili će se pojaviti, ali ćemo znati što trbamo učiniti s njima. Naučit ćemo kako s prave strane gledati na život i pogledati istini u oči i suočiti se s njom. I polako dolazimo ka miru u sebi, zadovoljstvu, blagostanju.
Uglavnom imamo još puno rada... netko će to prije dostiči neko malo sporije, a netko nikada.
Da se vratim na onaj crni humor.
Kažete osobi da je zaljubljivi tip. Ona vama da nije, da zna da nije jer sve gleda realno i da se nikada nije u životu zaljubio/la. A vi i svi ostali vidite posljedice zaljubljenosti. Samo ste uzeli definiciju koja vam kaže kako se osoba ponaša kada je zaljubljena i sve te pokazatelje vidite da ta osoba ima. Djela su nam pokazatelji jesam li što ili nisam, ne riječi, a osječaji pokazatelji da nas nešto zbog nečega smeta. Osoba dok je zaljubljena može biti realna i vidjeti sve što se događa i kakav je tko, no bit je da ne gleda samo jednu stranu, realnu svoju stranu već neka pogleda i drugu stranu. Da je zaljubljena. Da si ide onda malo dublje u svoju unutrašnjost i neka se proba sagledati kako se ponašala i koje od pokazatelja zaljubljenosti ima. Što je biti zaljubljen nešto loše? Nije, naravno da nije samo kada se suočimo sami sa sobom i kada si priznamo (uvidimo) da smo zaljubljeni tada ćemo biti svijesni da će nam se emocije i smanjiti i da je mogućnost da će se neke stvari, pogledi, možda malo promijeniti kod nas. Zato je potrebno sebi priznati i sagledati se da li smo zaljubljeni, a ne bježati od toga jer nam se onda mogu desiti posljedice, otvaranje okica i mišljenja, a ja sam te volio ili bezuvjetno volio. A ja ću reći i jesi! Volio/la si me! Samo na svoj način. I znam da si me volio/la, osječala sam to, no... ono nesvjesno u tebi te je „ošamarilo“ kao što sam i ja dobivala „šamare“ svako toliko, no nisam bježala od njih, suočavala sam se sa njima i zato imam mogućnost brzog rasta. Jer sam to ja, imam tehniku kako brzo rasti. Svaka dva do tri dana mi bljesnu nova saznanja jer razmišljam o sebi i što sam kako radila i ponašala se i kako je to utjecalo na situaciju ili osobu itd, ali koja nisu samo u riječima nego su JA. Počela sam dolaziti do izražaja jer sam se počela sagledavati, počela sam iskazivati svoje pravo JA. Mi smo uvijek mi. Kada nam netko kaže da smo drugačiji, nismo! Samo smo počeli disati i izražavati sebe, samo sam postala više ja i ne radim više nesvjesne greške!
Ne znamo tko smo dok ne doznamo što nismo.
Sve je isto, a opet drugačije....
I dokazala sam si i dokazujem si da ne radim iste greške jer sam odmah dobila priliku i prilike da nesvjesno reagiram i u tom trenutku svijesno sagledam da sam se promijenila i da sam dugačije postupila u nekoj situaciji ili odnosu. I nisam ostala samo na riječima i relnom gledanju da imam te i te nedostatke ili mane već sam se svjesno suočila sa sobom, direkt, eye to eye sa tim nedostacima, greškama, manama došla sam im do kraj, došla sam im do njihovog korijena od kuda su potekli, i što im je pokretač. I sam pokazatelj da sam shvatila, dobila nova saznanja i prihvatila ih su moja djela i nesvjesne pozitivne reakcije.
A oni koji nisu moraju se postepeno mijenjati i svijesno siliti da reagiraju drugačije u nekoj situaciji jer im nije sjelo nije i ušlo u krv, u podsvijest. Zašto? Jer nisu u potpunosti i do kraja iskreni sami sa sobom, samo su realni i s time si dobivaju da znaju sagledati svoje mane, a posljedice, djela govore drugo, a što je sa onim korakom dalje? Da malo zađu dublje u dubinu i popričaju sami sa sobom i u prave se suoče i sagledaju? E za to treba snage. Pa ako treba snage onda krunicu u ruku i verglajmo „Daj mi Bože snage da....“. Iiii.. ajmo.. prvi korak... potom opet krunica i drugi korak itd. Čemu nam onda neka vjera? Svakoga neka vjera drži i vodi. No čak sam mišljanja da to ne treba biti čisto vjersko opredjeljenje, ala kršćanstvo ili budizam itd..., već je bitno da imate nešto, bilo što što će vas držati i voditi. Ja sam npr dosta naučila kroz sport, no kroz sport kroz koji se provlačila filozofija budizma. Bitne su kako bi nam nešto dalo osnove, pravila, put vodilju, odnosno da to nešto ima cilj koji će vas voditi ka boljoj spoznaji sebe, a što će vam to dati to je vaš osobni izbor. Glavno da se kotrljate ;)
Onda me to bezuvjetno odvede dalje u razmišljanjima. Aha, kažem sebi... bezuvjetno. Bezuvjetnom, a vidiš posljedice odnosno djela osobe s kojima pokazuje da ima crte posesivnosti ili koja se može pretvoriti u posesivnost jer mali je korak do nje. I kažete osobi da je posesivna. Nisam posesivna, dam osobi da dišem. A vi vidite da osoba ima uvjete, želi da joj se ispune i želi da joj se istom (gore, dole) mjerom uzvrati. A da ih niste ispunili bi pomislila kako ju ne volite dovoljno ili da ne znate voljeti jer bi ju taj neuzvraćeni, neispunjeni uvjet/i bolio/li. I kako to da se onda osoba dalje ne pita zašto ima određene osječaje, kao npr. zašto je nešto ljuti ili smeta? Jel to zbog toga što je nešto očekivala od osobe, a nije joj ispunila? Jeli se onda dalje pita, da li osjeća i zna da ju osoba voli i da onda nema potrebe da ima te osjećaje? Da li se pita da li su joj onda potrebni ti uvjeti koje postavlja osobi i da s time traži od osobe da bude ono što nije i da je s time želi promijeniti jer želi da bude i reagira zapravo kao ona (gore, dole). Umjesto da sama uživa u svojem osjećaju da voli osobu i da je želi pokraj sebe ili čuti pa kad joj i koliko njoj dođe odreagira i to napravi bez očekivanja da tako isto mora i partner uzvratiti jer ako napravi dugačije to joj neće biti dovoljan dokaz.
Ja sam nesvjesno izražavala sebe i ispnjavala sam uvjete, a to ću i dalje raditi nekome drugome ako bude imao uvjete... JER ĆU GA VOLJETI!... jer ću znati svoje mogućnosti i VIDJET ću što krivo radi, no isto tako znam da mu ne mogu pamet uliti u glavu i da ga ne smijem i ne mogu mijenjati, već da to on mora sam napraviti. A jedino što mu/joj mogu reći je probati popričati s njim/njom i probati mu ukazati da postoje i drugi pogledi i ponašanja. Dalje je na njemu., da vidi što mu je lakše i što mu manje zadaje muke i boli.
Sve mi polako postaje smiješno... ali i ljudski.
Da se vratim na posesivnost. Potom ste dobili, odnosno vidjeli druge pokazatelje posesivnosti. Zamjetili ste da vam je osoba po prekidu drugačija, pa na kraju dođete do zaključka da nije ništa dugačija nego samo da je svoja, da je samo došla do izražaja i da se vratila na sebe, ono šro jest i da radi ono što je tokom veze zapostavila. I da je zapravo previše bila okrenuta samo vezi i partneru. A gdje je ona? Jel` se pita jel` zna napraviti balans i gdje griješi?
Potom odete dalje, a zašto se zapostavila? Pa dođete do odgovora da kad nekoga voli radi protiv sebe jer nezna napraviti balans, nezna odrediti granicu i s time uguši svoje potrebe i ide preko svojih potreba kako bi ispunila tuđe potrebe. I kao što rekoh bit je ispuniti potrebe drugoga no ne prelaziti na drugu stranu, štetnu po sebe, a kasnije se dođe do toga da i po štetu drugoga jer je sama sebe ugušila i nije više mogla disati. Postane zbunjena, izgubljena i sa upitnicima nad glavom... pa što mi se to desilo? Ili se doe do pitanja pa kako smo došli do ovoga u vezi.
Još?
Neću... neka svaka osoba proba pronaći sebe u nećemu i neka se pita i preispituje.
Ja se pitam i preispitujem sa raznim pitanjima no najzastupljenije mi je Zašto. Zašto sam se tako osječala, zašto sam tako regairala, zašto je netko reagirao, zašto mi je netko nešto rekao itd., zašto, zašto i samo zašto.... i pitam se što dovodi do čega.
I za kraj
Svako ZAŠTO ima samo jedan odgovor... ZATO.
Sve nam se desilo jer se tako moralo desiti...
UZROČNO – POSLJEDIČNO; ZAŠTO - ZATO.
Kako ćemo nekoga naučiti da voli, ako mu se u potpunosti nedamo i budemo mu primjer.
I krug se širi dalje.
Voli, daj se u potpunosti, daj ljubav kako bi se dalje mogla dijeliti.
- 14:41 -
ponedjeljak, 19.11.2007.
LJUBOMORA
Ljubomora nije pokazatelj ljubavi!!!! Nikad mi nije bila niti će. Uvijek me gušila i ne volim je. Interesantno je da je u životu nisam osjetila, stvarno možda par puta u životu i to u jedva primjetnim razmjerima, a itekako sam je mogla imati s obzirom na svoju prvu vezu.
Ljubomora nam stvara bol, osječaj zbog zamišljenog ili stvarnog uskraćivanja ljubavi.
Ljubomora se javlja kada čovijek spozna da mu se uskraćuje ljubav i s time pokušava vezati partnera na sebe. Nerealno ili realno uvidi da mu se netko upliće na teren i reagira, umjesto da voli bezuvjetno i s time pusti osobu da voli koga hoće. Ako mu nismo dovoljni otići će. Riješavajući se ljubomore, riješili smo se sopstvenih muka i grčeva u želucu.
Što se dešava u vezama:
- da oba partnera zrelo vole, ne očekujući ništa više osim sreće zbog vlastite ljubavi,
- da jedan od njih iskreno voli, dok drugi, svijesno ili nesvijesno, od veze nešto očekuje, ili
- da oba partnera žele u toj vezi ispuniti neka očekivanja, odnosno kompenzirati neku stvarnu ili zamišljenu nedostatnost.
Nije bitno jesu li oni svijesni toga ili ne oni to smatraju ljubavlju.
Razočaranja se počnu dešavati ako partner neka očekivanja nije ispunio i to dovodi do nezadovoljstva, a često i do pogrešne procjene situacije. To nam je siguran dokaz da to nije prava, zrela ljubav. Ljubomora je sumnja. Osjećaj koji se pojavljuje ako je partner dokazano nevjeran nije ljubomora nego razočaranje, srdžba i bijes. Na žalost samo mali broj ljudi je sposobno mirno raspraviti o svemu. Zašto? Jer ne vole bezuvjetno! I ne vole na pravi način.
Ako volite zbog svog osjećaja ispunjenosti, nemate se čega bojati da ćete izgubiti jer ako nekoga volite onda mu želite i sreću u životu, šta ne? E pa ako vas osoba i prevari ili napusti, naravno da će vas boliti taj čin no znat ćete ga i izkompenzirati. Ako niste dovoljno jaki za takve stvari onda nećete moći tako gledati niti prihvatiti određene situacije u životu i ostat će vam takve i slične ili neke duge, bilo koje situacije duboko urezane u vama kao nešto neoprostivo, moguća su zatvaranja u sebe i nedopuštanje drugih da uđu u vaš život itd.
Svaki negativni osječaj u nama treba ugušiti, odnosno osloboditi ga se, riješiti, no ne ga zakopati u sebe i zaboraviti na njega, jer opet će kad tad izači, treba ga se riješiti sa razumijevanjem i dubokim iskrenim osječajem pristupiti situacijama i oprostiti.
Da li vidite još jednu grešku u ljudskome shvaćanju i prihvaćanju krivih pogleda i informacija koje nam je društvo dalo?
Ne?
Onda nastavite čitati
Toliko mi je svega i svačega u glavi i sve pokušavam staviti na papir, ali mi ne uspijeva. No onda, odjednom mi je mama donjela onu knjigu iz knjižnice od Stanislav Feldman-a i točno mi potvrdi što sam ja to sve htijela reči i napisati. Idući dalje sa prčkanjem i istraživanjima po netu nabasam na jednu stranicu u kojoj piše upravo o ovoj temi i ppvezana je sa bezuvjetnom ljubavi. Pošto je na engleskom prevela sam ju.
Ako stvarno volite osobu ljubomora je nemoguća.
Imate li ljubome u sebi? I? Možete li reći da volite osobu s kojom ste ili ste bili? ... prije bih rekla da mislite da ju volite ili ste ju voljeli.
Zašto?
Slijedi prijevod:
„Ako stvarno volite osobu ljubomora je nemoguća. Ako stvarno volite osobu s kojom ste bili biti ćete sretni što ona voli nekoga drugoga jer ju ona ispunjava i sve što želite je da je ta osoba sretna i nećete osječati ljubomoru već baš suprotno osjećat ćete zahvalnost prema drugoj osobi što je vašu ljubav učinila sretnim. Osječat ćete veliko prijateljstvo. Ali to je samo kod prave ljubavi, bezuvjetne ljubavi. A što je pojam ljubavi je samo ideja.
Vaša „volim“ osobu znači posjedovati osobu, znači da ne može voljeti još nekoga, a ako voli nekoga drugoga znači da vas vrijeđa i da vas umanjuje, podređuje i da ima boljih od vas, i da su više voljeni nego vi. To pogađa ego, pogađa vašu posesivnost, vaše monopolističke ideje.
U biti to je kukavičluk, strašljivost, jer se ne pokušavate suočiti sa činjenicama o pojmu ljubavi na pravi način.
Nije pitanje da li vaš partner voli nekoga drugoga već da li vi volite osobu? I niste dovoljno hrabri suočiti se sa pitanjem. I to je pravo pitanje koje se trebate pitati.
Ako ja volim osobu onda ništa nije važno.
Ljubav dozvoljava slobodu.
Ljubav dozvoljava da što god partner osječa da bi radio, može raditi.
S čim god se osječa da će biti blažen je njegov izbor.
Ako volite osobu, nećete mu se mješati u privatnost. Ostavljate partnerovu osobnost ne mješajući se. Nećete pokušavati presretati, narušavati njegovu samu bit, ono što jest. Nećete tražiti gdje je bio, zašto je kasnio po noći. To nije u redu uopće.
To je njegov život: gdje on ide, i ako dođe kasno kući... Vi volite osobu ono što jest – i to je ono što on jest. I nikada se nećete pokušavati uplitati u njegovu privatnost. Ne otvarate njegovu poštu, ne gledate mu u džepove, dnevnik ili adresar. Ne pokušavate tražiti neki trag. To je sve ružno.
Morate se suočiti sami sa sobom
Ako se ne suočite, to je kukavičluk, strah.
A pokušavajući to sakriti od sebe, stvarate si toliku srđbu i ljubomoru da u potpunosti zaboravljate da je to jedino vaš kukavičluk, strah.
Ono što je bilo potrebno je da mora biti sve jasno iako je to samo vaša ideja da ga volite, ili je to stvarnost.
Realnost nema problema; samo ideje donose probleme jer su suvišne. Ispod je toliko smeća da vam ove ideje ne mogu pomoći. Bilo koja mala stvar i problemi odmah započnu.
Ne mogu zamisliti da ako se dvije osobe stvarno vole da će ikada imati bilo kakve svađe iz bilo kojeg razloga, da će pokušati nametnuti bilo koju ideju drugome iz bilo kojeg razloga, da će pokušavati kočiti drugu osobu od bilo koje namjere, akcije.
Baza ljubavi sadrži: „Prihvaćam ono što jest druga osoba“. A ljubav nikad ne pokušava promijeniti osobu prema svojoj ideji kakav bi trebao biti. Ne pokušavate sječi osobu ovdje i tamo i dovesti ga na određenu mjeru – što se radi svugdje po svijetu.
Ljudi koji misle da su partneri – kontinuirano muče jedno drugo, pokušavajući stvoriti sliku koju oni žele. Žele drugu osobu kao lutku – i špage bi trebale biti u njihovim rukama. Isto je s drugima: žele biti lutke, i špage trebaju biti u njegovim rukama. Tu će uvijek biti kontinuiranih konflikata, patnje i boli,
I jedan se počne pitati: zašto pisci pišu tako puno lijepih misli o ljubavi? – jer ništa od toga se ne dešava! Samo se događa u poeziji.
Realnost je da većina pisaca nije nikada voljela. Oni su u ljubavi sa idejom o ljubavi, zato pišu prelijepe pjesme, prelijepe novele. Ili su voljeli, ali su potpuno promašili pa sami sebe tješe, hrabre i stvaraju potpunu suprotnost u svojim poezijama. Npr. Leo Tolstoy je bio pod torturom svoje žene, sve do skoro samog kraja. Zadnji dan, ga je maltretirala toliko da je otišao iz kuće po noći i otišao do stanice i umro tamo na klupici. Bio je knjigovođa i imao je veliku imovinu i zemlju i sve – ali je živio kao jadan čovijek. Žena mu je imala sve pod kontrolom.
Nije mu dopuštala niti da ima prijatelje, prijateljice. Bila je toliko ljubomorna da mu nije dopuštala da piše ili čita ispred nje. Morao je ići u vrt ili na polje da piše; sva njegova pisanja su stvorena vani. Njena ljubomora je bila tolika da je govorila..., „Kada sam ja prisutna ti si više zainteresiran u svoje novele. To me vrijeđa!“ A taj čovijek je pisao tako prelijepe knjige i tako prekrasne, dobre stvari o ljubavi, tolike da ako niste znali njegov život, ne biste mogli vjerovati kako je to moguće. To je kompenzacija. U njegovome životu je falilo; stavljao je u svoje novele; u novelama je pisao kakav bi život želio da ima, samo da zaboravi svoj, svoju ružnoću.
Iako pjesnici nisu nikada voljeli i znali, nikada znali agoniju toga; ili, ako su voljeli, znali su agoniju toga i htijeli su znati ekastazu. Zato će se u njihovim pjesmama naći ekstaza ljubavi. Ali istina je da je cijeli svijet mučen s nepotrebnim.
Da, to je kukavičluk koji nas drži u mučeništvu. Upravo licem u lice, volio ti čovjeka ili ne. Ako voliš, nema uvjet koj treba postaviti.
Ako ne voliš, tko si ti da postavljaš uvjete?
Oba dva smjera su čista. Ako voliš nema mjesta uvjetima: voliš ga ono što jest. Ako ga ne voliš, onda tu nema problema: on je vama nitko; nema mjesta postavljati uvjete. Može raditi što god hoće.
Ali se mora suočiti sa jednim osječajem na jedan ozbiljan i otvoren način. I taj pošten susret nekog osječaja odmah vam pokazuje put.
Život nije težak – mi ga stvaramo teškim jer smo kukavice: ne vidimo stvari za koje znamo da su tamo.
Uvijek je jednostavnije suočiti se sa realnošću.
I to nas stvara nevinima; i nepotrebni kompleksi se ne uzdižu.
U protivnom će jedan živjeti u mašti, da nekoga voli, da može umrijeti za drugu osobu.
A ne može niti da vidite drugu osobu da je sretna sa nekim niti na minutu – a već pomišlja kako možete umrijeti za drugu osobu!
Pokušajte vidjeti što je za pravo u vama prema drugoj osobi – i ljubomora će nestati. U mnogo slučajeva sa ljubomorom, vaša ljubav će isto nestati. Ali to je i dobro, jer koji je smisao voljeti pun ljubomore, koja nije ljubav?
Ako ljubomora nestane i ljubav još uvijek ustraje, tada imate nešto solidno u svome životu što je vrijedno imati“.
- 16:18 -
nedjelja, 18.11.2007.
Kako sve izbalansirati?
Prava ljubav ne želi posjedovati nego ostavlja slobodu. Želja je egoizam, a ne ljubav. No sa egoizmom treba napraviti balans kako ne bi prešlo u samo uzimanje i primanje koja vodi ka sebičnosti. Jer egoizam i stvara osječaje kod nas (ja te volim i ja ti želim dati, ja osječam ljubav prema tebi i ja ti je želim dati) koje onda i pokazujemo partneru. Sa bezuvjetnom ljubavi bi se riješili ljubavnih muka i partnerove pokazatelje bi prihvatili kao dovoljne pokazatelje da nas voli, i ne bi imali potrebu da nam uzvraća sa našim pokazateljima čineći s time upravo uvjete i sami sebi razna nezdovoljstva ako se ne ispune, a u velikoj većini će i ostati neispunjeni jer ih ili neće znati prepoznati ili jednostavno nama neče nikada biti dovoljno.
Na nama je da odlučimo da li ćemo bezuvjetno voljeti jer ako shvatimo bit bezuvjetne ljubavi uvidjet ćemo da će nam tako bit lakše preći preko životnih problema uključujući i život sa drugom osobom. Sa svojom bezuvjetnom ljubavi ćemo voljeti partnera pokušat ćemo mu ispunit sve njegove uvjete koji su mu potrebni kako bismo mu dokazali da ga volimo i kako bi se osječao ispunjen, sretan i zadovoljan s obzirom da nije na našem stupnju svijesti. A na nama je da odaberemo da li ćemo se mi isto tako ponašati i tražiti od partnera da nam pokaže svoju ljubav jezikom koji mi razumijemo, znajući da se tako samo mučimo jer nam to stvara mogućnost da nam ne budu ispunjeni ili ćemo prihvatiti njegove pokazatelje ljubavi i s time ga prihvatiti u potpunosti i olakšati si život i s time si ukloniti moguće negativne emocije. Stoga ako smo u potpunosti svijesni što nam donosi bezuvjetna ljubav prihvatiti ćemo ju kao naš način voljenja nekoga.
Na kraju se sve vrti oko nas (sebičnost nam je potrebna kako bismo mogli gledali prvo OD nas, pa onda prema drugima, a opet sve uzajamno i treba stvoriti balans i tu sebičnost okrenuti ka pozitivi) i ovisno na kojem smo stupnju razmišljanja i shvaćanja stvari, odnosno sebe i s time okoline, ćemo se moći nositi sa životom i vezama. Ljubav prema sebi isključuje sebičnost, a uključuje suradnju s drugima, jer je to u našem interesu, ne samo materijalnom, već u svakom smislu. Mi smo ti koji moramo napraviti balans ili nači zlatnu sredinu kako bismo mogli prihvatiti druge, živjeti s nekim, a da nas njegove životne odluke ne diraju, no za to nam je potrebno da se dovoljno dobro znamo. Da znamo što volimo, a što ne kako bi mogli znati što ćemo koliko moći tolerirati. Dvije osobe kada su dovoljne zrele znati će i raditi kompromise, no sa kompromisima se ne smije pretjerivati. Kako? Tako da si ukinete kompromise kao nužnost u vezi i ideju da veza mora doživotno trajati. Umjesto da činite kompromise, naučite biti tolerantni prema tuđim željama i potrebama i zahtijevajte istu toleranciju prema vama. Ne treba se bojati prekinuti neku vezu koja nas ne ispunjava, ali treba biti spreman njegovati odnos, a ne vezu, tj. prekinuti vezu koja nas sputava. I ne treba očekivati od okoline da zadovoljava naše potrebe. Zadovoljimo ih sami, za našu sreću nitko nije odgovoran, osim nas samih.
Da biste mogli voljeti i biti slobodni morate moći:
- Tražiti ono što vam treba, ali ne biti povrijeđeni ako to ne dobijete
- Dati ono što se od vas traži, ali samo ako to zaista želite
Ljubav prema sebi znači da ćemo od okoline jasno tražiti da vodi računa o našim potrebama, kao što ćemo i mi voditi računa o njihovim potrebama. Čovjek koji voli sebe voljet će one koji vode računa o njemu i ne zanemaruju i potcjenjuju njegove fizičke, egzistencijalne, emotivne ili bilo koje druge potrebe. Zato su ljubav prema sebi i ljubav prema drugima usko povezani.
Bit je prepoznati da osobu stvarno volimo, no nećemo si dopustiti da nas se maltretira, nameće se i guši nas. Bezuvjetno ću se davati s obzirom da mogu jer sam dostigla taj stupanja razmišljanja odnosno svijesti i pokušat ću izbalansirati osobu s kojom jesam.
Onaj tko ne voli sebe ne voli ni druge i sebičan je. Ponekad je ta sebičnost otvorena i vidljiva na prvi pogled, a ponekad je podmuklo prikrivena u velikoj Žrtvi koja postoji samo zato da bi se na drugoj strani naplatila velikom Optužbom.
- 13:46 -
subota, 17.11.2007.
LJUBAV... ŽIVOT, a između svega pomalo
I tako, lomim se kršim se, razmišljam o svemu i svačemu, pokušavam objasniti, pišem, spoznaje samo niču i niču, kad li mi mama donese neke knjige iz knjižnice. I bum pred nos mi dođe knjiga od Stanislav Feldman: „Ljubav na drugi pogled“ . Počela čitati i tamo mi je sve što sam pokušavala napisati „skraćeno“ on je napisao sažetije. Pa evo jedan dio kroz koji govori o onome što sam i ja htijela reći, samo što sam ja na na svoj način ne toliko stručno pisala:
„Dosta često brkamo osjećaje ljubavi s ljubavnom vezom, kao i sa zaljubljenošću, odnosno sexom. Uvjereni da je to onda uvijek riječ o ljubavi dovodi čovjeka do zabuna i problema. Nekoga se može voljeti i ne živjeti s njim, pa čak i ne održavati s njim ljubavni odnos. I obratno, ljudi mogu živjeti zajedno, ili održavati vezu bez osjećaja stvarne ljubavi. Zato uvjerenje da ljubav uključuje zajedništvo i čak istovrsni emocionalni odgovor dovodi do brojini „ljubavnih problema“, osjećaja nesreće, razočaranja, depresije i ljubomore. Zašto mnogim ljudima ljubav – ili ono što oni smatraju ljubavlju – nije donijela sreću koju su očekivali? Zašto se to događa toliko često?
Kako se može definirati ljubav?
„Ljubav je psihički fenomen, subjektivan, ljudski intiman emocionalni doživljaj, stanje duha zrele osobe koja može prihvatiti druge ljude onakvima kakvi jesu, da s njima bude jedno i istodobno da sačuva vlastiti integritet i indetitet, da se za njih brine i želi im omogućiti da budu sretni, da žive kako hoće razvijajući se prema vlastitim potrebama i željama. Ljubav se ne iskazuje niti iskorištavanjem partnera, niti pružanjem nekih usluga i koristi, ali ni njihovim očekivanjem. Ljubav je, jednostavno, ljubav, vlastiti osjećaj koji može, ali ne mora, biti uzvraćen. Bitna osnova ljubavi jest sloboda, neovisnost o uzvraćenoj ljubavi i uživanje u vlastitu osjećaju ljubavi“.
Ljubav treba razlikovati od zaljubljenosti. Zaljubljenik vjeruje da mu odabrana osoba može ostvariti neka realna ili nerealna očekivanja, iako on toga često nije svjestan. Zbog toga, iako je svjesno uvjeren da se zaljubio zbog izgleda i nekih posebnih kvaliteta osobnosti, kad očekivanja ne budu ostvarena čini sve da „voljenu“ osobu promijeni. Umjesto osobina zbog kojih se, barem tako vjeruje, zaljubio, očekuje da partner postane drukčiji, da odgovara njegovim očekivanjima.
Stvarna, dugotrajna ljubav obično se ne dogodi isprva, najčešće se može, ali ne mora, razviti kad prođe prvi zanos zaljubljenosti.
Dok je osnovni cilj ljubavi dobrobit i sreća voljene osobe, zaljubljenom je čovjeku bitna njegova vlastita sreća – ma koliko on suprotno mislio – i očekuje, smatra prirodnim, da mu to izabrana osoba što prije ostvari. Ako se to ne dogodi dovoljno brzo, veza bude prekinuta prije nego što se mogla učvrstiti, prije nego se iz zaljubljenosti mogla razviti ljubav.
Hoće li se veza nastaviti i trajati ne ovisi toliko o intezitetu prvobitne privlačnosti, koliko o vremenu i kontinuitetu koje je par dijelio zajedno. Kontinuitet veze/braka daje nam vremena da razvijemo zrelu ljubav koja se neće pokolebati promijenjenim okolnostima, starenjem, najnovijim hirom ili fantazijom. Samo s vremenom možemom prepoznati naša ograničenja i našu postojanost.
Kao što smo rekli, prava je ljubav neovisna o uzvraćenim ili neuzvraćenim osjećajima i prema tome je bezuvjetna. To tumačenje bitno se razlikuje od uobičajenog shvaćanja pa, sigurno, zbunjuje i teško je prihvatljivo. Ljudi od ljubavi očekuju uzvrat, nešto dobiti, a ne samo davati. Davati su pripravni samo ako dobiju ono što očekuju, oni, dakle, svoju ljubav uvjetuju. Ali zašto toliki ljudi od ljubavi očekuju neku emocionalnu ili, čak, materijalnu korist za sebe i time uvjetuju svoje osjećaje za partnera?
To je posljedica prisilne potrebe osjećajnog vezanja uz pogodnu osobu, koja je obično nastala zbog iskustva u ranome djetinjstvu. Ako dijete dobiva ljubav roditelja samo uvjetno, samo ako ispunjava njihova očekivanja, ono se osjeća prikraćeno te bude razočarano i nesretno. To dijete svu svoju pažnju i aktivnosti usmjerava na dobivanje ljubavi i vrlo brzo nauči kako će navesti svoje roditelje da mu iskažu ljubav. Već prema karakteru i odgojnome stilu roditelja prema tome kako dijete procjenjuje njih i njihove osjećaje prema njemu, ono nesvjesno izabere taktiku ucjenjivanja kojom, s više ili manje uspjeha, iznuđuje ljubav. Neka djeca postanu dobra i poslušna, ponos svojih roditelja, druga slabašna i boležljiva, potrebna skrbi i zaštite, neka se nastoje istaknuti posebnim sposobnostima i uspjesima da bi im se divilo, a neka budu neposlušna i zločesta te raznim nepodopštinama pokušavaju privući pažnju na sebe.
Voljeno dijete, sigurno u ljubav svojih roditelja će kad odraste imati povjerenje i u ljubavne veze u partnera i ne će se plašiti da će biti ostavljeno. Ono dijete za koje se roditelji ne brinu ili će grčevito tražiti bliski kontakt s njima ili će ih izbjegavati, a u kasnijim ljubavnim vezama bit će ili nepovjerljivo i ljubomorno ili zatvoreno i odbojno. A ako su roditelji nedosljedni, jedanput brižljivi a drugi put zanemaruju dijete, ono će postati neodlučno i plašljivo, a u ljubavnoj vezu nesigurno u partnera, na sve moguće načine će ga pokušati privući, biti s njim blizak i posjedovati ga potpuno, ali istodobno će se te blizine plašiti.
No ne treba zaboraviti da na roditeljska odgojna shvaćanja i metode utječe i socijalna sredina u kojoj on i dijete žive. U patrijahalnome društvu to je osobito podjela na muške i ženske načine ponašanja. S time dijete igra ulogu koju patrijahalni kodeks zahtijeva za svaki spol. Te uloge propisuju način reagiranja i ponašanja te da su toliko prihvaćene da ih se doživljava kao da su prirodne. Tako da dječak kojemu se rugaju da plače poput curice neće prestati biti tužan, samo će prikriti svoje osječaje. A malena djevojčica koju se kažnjava jer izražava volju poput muškarače samo će svoj bunt zakopati ispod površine. Poslije, jer je oboma rečeno da neki dijelovi njih pristaju samo suprotnome spolu, tragat će za njima kod njih. Tragajući za unutrašnjom cjelovitošću, pokušat će promijeniti partnera.
Rezultat je lako predvidjeti! Nesretno, stvarno ili samo umišljeno nevoljeno, neprihvaćeno ili neshvaćeno dijete i poslije, kad odraste koristi se istom taktikom kojom je kompenziralo nepovoljnu situaciju u djetinjstvu. Budući da se nada spas naći u ljubavnoj vezi, mora pošto-poto osigurati ljubav partnera i koristi se istom metodom kamčenja ljubavi i pažnje, kao i u djetinjstvu. Tako on postaje ovisnik o ljubavi! Tko očekuje da svakako mora dobiti ljubav od svake osobe koju smatra prikladnom, nije više slobodan čovjek.
Naravno, tom čovjeku nije jasno zašto mu ljubavne veze ne uspjevaju. On je pogrešno uvjeren da zna što i kako osjeća te je siguran da je to prava, velika ljubav, no nezna stvarne razloge zbog kojih je izabrao upravo ovog partnera. Nemoguće mu je prihvatiti i samu pomisao da se zbog svoga psihičkog razvoja i dosadašnjih životnih iskustava otpočetka varao u procjeni partnera. On, jednostavno, nikako ne može prihvatiti činjenicu da ga unutarnja prisila pod svaku cijenu „imati“ partnera, dakle posjedovati ga, trajno onemogućuje da ga zaista stvarno upozna i zavoli.
No, ima i drugih razloga zbog kojih ljubavna veza često ne uspjeva. To je, prije svega, uvjerenje da je dovoljno nekoga voljeti da bi i seksualni odnos i zajednički život partnera bili optimalni, najbolji mogući. Mnogim ljudima teško je shvatiti da unatoč potpunoj sigurnosti da partnera vole ni spolni odnosni ni zajednički život ne moraju pružati očekivanu skladnost i zadovoljstvo, što može čak dovesti do prekida veze. To proizlazi iz toga jer se zna da je ljubavni osječaj psihički doživljaj, potpuno različit od ljubavne veze, koja je ovisna o raznim društvenim i psihičkim čimbenicima koji različito djeluju na oba partnera, te seksualnost, koja je fiziološki fenomen i izraz ljudskih nagonskih potreba, ali također ovisi o drugim psihičkim i socijalnim čimbenicima. Osjećaj ljubavi može doživjeti samo psihički zrela osoba, a kad se ljubavnu vezu ostvaruje zbog neke svjesne ili nesvjesne koristi i nagonske želje za seksualnim uživanjem, teško je to troje uskladiti.
Seksualnost, dakle, nije važan sastavni dio ljubavi nego samo njezina fiziološka pratnja i one mogu postojati samostalno jedna bez druge. Spolni je čin moguć i bez ljubavi, iako je možda prazniji, a ljubavlju ispunjeniji i oplemenjeniji. U seksualnom činu sudjeluju sva osjetila, baš kao i kod ljubavnih nježnosti bez spolne aktivnosti. No, u seksualnom činu sudjeluju još dva čimbenika spolni nagon i užitak što ga pruža zadovoljenje nagona. Spolni nagon i težnja za uživanjem vezani su uz aktivnosti spolnih hormona. Seksualnost, dakle, tjelesno nagonsko događanje i, za razliku od ljubavi koja ostaje nepromijenjena i nakon zadovoljenja nagona, seksualna potreba i želja, barem neko vrijeme, više ne postoji. Ljubav i seksualnost definitivno nisu jedno te isto pa, iako su obično povezane, mogu biti doživljena svaka za sebe. Čovjek svoje seksualne potrebe može zadovoljiti i bez ljubavi i bez braka/veze te u tome čak i uživati, baš kao što se može i voljeti bez zadovoljenja spolnog nagona. Činjenica je da je spolni užitak s partnerom kojeg se voli dublji. Užitak u dobrom jelu bit će, sigurno, veći ako ga se podijeli s voljenom osobom, ali nitko neće, valjda, tvrditi da je zadovoljenje nagona za održanjem života, tj. gladi, s osobom koju se ne voli bolesno ili pokvareno. Jedino je razlika između seksualnosti i potrebe za jelom u tome što se zadovoljenje spolnog nagona, produljenja vrste može, barem u čovjeka, odgađati dugo i čak potpuno potisnuti, dok se glad, održanje života, mora bezuvjetno zadovoljiti za najviše nekoliko dana kako se ne bi umrlo od gladi. Jednak odnos postoji također između ljubavi i zajedništva. U zajedničkom se kućanstvu, može živjeti i s osobom koju se ne voli, ali je razumljivo da će život s voljenom osobom biti ugodniji i ljepši.
Budući da su našoj kulturi ovo nepoznanice, odgojem nam je utuvljeno sasvim suprotna shvaćanja, razumljivo je da nas zbunjuje kad se dvoje ljudi, čak i ako se iskreno i stvarno vole, ne mogu složiti i uživati u spolnoj ljubavi ili u zajedničkom životu, a nerijetko i u jednom i u drugom.
Ni zajednički život ni seksualni doživljaj nisu kriterij postojanja, ili nepostojanja ljubavi. Npr osoba je potpuno sigurna da voli partnera, no sumnja u partnerovu ljubav. S mnogo stvari se ne slažu, mnogo toga jednoj osobi smeta kod drugoga i zbog toga se često svađaju. U seksualnom odnosu ta osoba ništa ne osjeća, ne doživljava orgazam i zbog toga je deprimirana i nezadovoljna. Jasno je da njen problem nije voli li je njen partner ili ne, nego želi li živjeti zajedno s čovjekom s kojim se ne slaže ni u zajedništvu, niti seksu. Da može nekoga voljeti, a s njim niti živjeti niti spavati. No važno je da osoba shvati što je ljubav, a odluku što je važnije, ipak, mora osoba mora donjeti sama.
Ljubav, seksualnost i zajedništvo tri su potpuno različita stanja, psihološko, fiziološko i socijalno pa, iako većina ljudi teži da ih spoji u svojim emocionalnim vezama, ne može se očekivati da sva tri uvijek uvijek zajedno dobro funkcioniraju. Ako seksualni odnos i zajednički život, ili oba, nisu skladna i zadovoljavajući, ne mora to značiti da u jednog ili oba partnera ne postoji osjećaj stvarne ljubavi. Ljubav ne osigurava automatski ni dobar seksualni život ni skladno zajedništvo. Tko to shvaća, izbjeći će nezadovoljstvo, tugu, predbacivanja i srdžbu tzv. nesretne ljubavi. Taj je pojam, zapravo, netočan, jer se o „nesretnoj ljubavi“ govori zbog pogrešnog poistovjećivanja ljubavnog osjećaja s ljubavnom vezom. Zapravo je riječ o „nesretnoj ljubavnoj vezi“.
Bući da je ljubav osobni emocionalni doživljaj, svatko ima pravo izabrati koga će voljeti, neovisno o tome voli li njega taj izabrani. U vezu se ulazi da bi se izrazila unutarnja ljubav, a ne da bi se zahtjevalo da se bude voljen.
Pogrešno je vjerovanje da razilaženje u nekim pojedinostima svakodnevnog života, ili čak svađa, uvijek znači da se partneri ne vole.
Budući da nije moguće da dvoje ljudi uvijek i o svemu jednako misle, dobro je raščistiti neslaganje i nejasnoće koje se neminovno pojavljuju u svakoj vezi – pa makar i svađom.
Zrela je ljubav sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti i u ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a ipak ostaju dvoje. Jedan i jedan uvijek čine dva. Dakle svađajte se ako je potrebno – ali se ne vrijeđajte!“
- 14:54 -
petak, 16.11.2007.
ČEMU SVE TO?
Pitala sam se kada smo već toliko istrošili energiju prvo na odvajanje od drugih, pa trošenje energije na sebe na razriješavanje svojih problema, što nam je dalje činiti? Shvaćamo svijet, shvaćamo sebe (sve to donekle, cijeli život učimo), ako smo je do tada enormno trošili, a i dalje ćemo je trošiti na ispravljanje svojih grešaka i na ljude oko sebe, kako ćemo se puniti? Kako ćemo je nadoknađivati i hraniti dušu? Ljubavlju? Da! Ali ljubavi imamo u raznim smjerovima. Tako da uz to što dajemo ljubav drugima (ponajviše partneru i najboljem prijatelju, a potom i drugim suučesnicima u našemu životu) poželjno si je nači nešto što će nas dodatno ispunjavati nešto u čemu ćemo si biti kreativni i nešto što ćemo voljeti raditi. Nekome će to biti slikanje, nekome sport, nekome posao. Čak se može gledati da i ako ne volimo previše neki posao da se probamo bar potruditi da ono što radimo dobro napravimo, u smislu da isto uložimo svoju ljubav u taj posao koji imamo kako bismo iz njega nešto naučili i dobili. Sa dobivenim znanjem i iskustvom smo u mogućnosti ići daje i tražiti i usmjeravati se ka onome što nas više interesira. No važno je da nešto volimo raditi iz srca, dajemo svoju energiju u to kako bi nam se moglo i vratiti i ispuniti srećom. I opet od tog posla ne tražimo da nam da ljubav već je mi imamo za sebe i stvaramo kroz njega, a tako je i sa partnerom – volim ga/ju jer me taj osječaj što GA/JU volim ispunjava i stvaram ju kroz njega/nju, a ne što ME voli. Daješ, ali ti je i uzvraćeno bez da tražiš svojim uvjetima - željama i zamislima kakav bi tvoj savršeni partner bio i kakvu bi vezu htio. Samo pogledajte kako vam je svaka veza bila drugačijeg oblika. Jer ste dvije različite osobnosti i nema savršenstva. I tako se automatski punimo i praznimo. Daj i dobit ćeš – sve nam je već rečeno samo treba znati pročitati ili saslušati. I ljubav, odnosno život s partnerom postane nešto jednostavnije, samo to treba shvatiti i znati!
A samo sad se već pitajte, jeste li shvatili? Niste? Možda? Donekle? Znam, nije lako. Mota vam se mali milion pitanja po glavi, usporedba i borbe sa sobom kako ću ga voljeti ako mi ne pokaže ljubav na MOJ način ili ako me nešto smeta kod njega ili nje, kako ću što prepoznati itd.... Ehhh..... svatko sam mora nači svoj balans do kuda će što trpiti i koliko ćemu što smetati.
- 12:39 -
četvrtak, 15.11.2007.
Bezuvjetna ljubav – II dio
Još malo razrade.
Ajmo krenuti odozada.
Vidim da se mota oko mene, vidim da me hoće dirati, ljubit, vidim da hoće moju blizinu. Zašto? Jer ima osječaje prema meni. Zašto? Što mu ih stvara, moja pažnja? Ujedno, no moja pažnja koju mu dajem je zbog MOG osječaja ljubavi prema njemu, a ne zato jer mi je on dao svoju... pa ajmo onda... ti meni malo pa ću ja tebi, pa sad si ti na redu ja sam već 3 puta dala, a ti meni 1, ne brojimo mu/joj. Zašto onda ako mu dajem svoju pažnju jer je on meni zašto mu onda ne brojim, zašto si onda ne brojimo? Ako je to bit ljubavi - daješ jer si dobio, mislim da je ipak samo uzajamno povezano. Mi možemo samo osjetiti njegovu odsutnost i promjene u ponašanju da nam više ne daje svoju ljubav na svoj način i znat ćemo da se nešto događa s njim, da se udaljava od nas da mu se nešto događa. A ako idemo od svojih uvjeta onda ćemo stalno biti prazni i stalno će nas trebati puniti i stalno ćemo tražiti. Gledajući na ljubav kao nešto što nam se daje jer se želi dati, ali prvenstveno kao nešto što imamo, kao nešto što osječamo i zato dajemo, dolazimo do toga da nam partner ne treba dati na naš način svoju ljubav. I s time se isprepličemo, dobivamo i imamo slobodu, ugodnu i jednostavnu vezu, punu ljubavi i pažnje. Znači mora postojati interakcija, ako je nema to znači da nas ne voli i prekinut će s nama, ali mi nečemo plakati dugo za njim jer nismo ovisni o njemu jer na ljubav gledamo kao nešto što nam netko ŽELI dati, a ne da nam je MORA dati. Dajem ju jer ga volim ono što jest, odnosno zbog primarnih mojih stvari koje su me i privukle k njemu. Znači privukao me zbog nekih osobina koje ima, a koje me privlače kod ljudi s kojima mogu biti partner.
Osoba koja mene privuče je osoba s kojom mogu razgovarati o raznim temama, da ima svoj stav i razmišljanja, da je opuštena i humoristična, a ostalo, da mi želi pomoći i želi dobro proizlazi iz veze kada si s nekim u vezi, odnosno njegove/njene ljubavi prema meni. Čim osoba ima svoj stav i razmišljanja biti će drugačiji od nas. Jer ima svoje životno iskustvo koje ga je uvjetovalo, odredilo daljnju osobnost.
Ja sam jako fleksibilna po pitanju mojih vrijednosti. Od dogovora sam i kompromisa jer znam da od druge osobe ne mogu očekivati neke moje poglede. Jer znam da neću moči naći kompletno zrelu osobu ili osobu koja je savršena u svojoj osobnosti i ponašanju jer svi mi imamo da radimo još jako puno na sebi i kroz cijeli život, uključujući mene naravno, što ne trebam niti spominjati. S toga s obzirom da znam da jako mali broj osoba zna davati bezuvjetnu ljubav primjenjujem pravilo uvjetna ljubav, ali ne kod sebe ja dajem bezuvjetnu ljubav, ali prihvačam uvjetnu ljubav partnera i dajem se partneru kako njemu treba kako bi ga ispunila.
Sve više shvaćam što je to bezuvjetna ljubav i uviđam svoje greške koje sam imala u razmišljanju, a s ime i u ponašanju, i još nešto znam.... znam da ću dalje znati voljeti i to na pravi način.
- 13:47 -
srijeda, 14.11.2007.
ZAHVALA
Danas ću konačno biti kratka.
Zahvaljujem se svim ljudima koji su prošli kroz moji život, ostavili trag, veći ili manji, bolniji ili manje bolni, sretniji ili manje sretniji jer da nije bilo njih danas ne bih bila ono što jesam.
Osječam da sam se suočila i da se na dalje mogu direktno suočiti sa sobom, svojim bolima i nedostacima kako bih dalje mogla rasti.
Opraštam sve što mi je itko loše napravio dal nesvijesno ili svijesno, jer znam da nitko nije savršen i da postupa najbolje kako zna, s obzirom na svijest o sebi.
Isto tako mi je iskreno žao ako sam ikoga svijesno il nesvijesno povrijedila tokom života.
Naučila sam gledati boli u oči, suočit se s njom i ne bojim je se.... ne bježim od nje... samo učim od nje... idemo dalje...
Nevjerojatno je da kad stvarno nešto iskreno i sa osječajem napravite.... suze poteknu.
Neka teku.....
Hvala vam
- 13:58 -
utorak, 13.11.2007.
BEZUVJETNA LJUBAV – I dio
Što je potrebno, odnosno koje predispozicije osoba mora imati da bi ostvarila bezuvjetnu ljubav?
Mora ima osnovna razmišljanja s kojima dobiva osnovna ponašanja s kojima se druga osoba neće kočiti u osobnom samorazvoju i zajedničkom suživotu. Mora biti zrela, u svim područjima. Znači mora imati: tjelesnu, intelektualnu, socijalnu i emocionalnu zrelost. I mora biti svijesna sebe i s time okoline.
Što podrazumjevam pod osnovna razmišljanja dalje ću ići u širinu, objašnjavanja.
Osnove ala iz (ja to zovem) vrtića i ne trebam ništa tražiti od nje/njega jer se ZNA ponašati (pravilno razmišljati, odnosno pravilno sagledavati situacije) i s time ćemo imati skladan odnos u kućanstvu i van kućanstva. Znaći želi dobro voljenoj osobi, brine se za nju i želi napraviti sve što je u njenim mogućnostima kada je voljena osoba nešto zatraži, spremna je na suradnju i dogovore, kompromise. Jedna opaska - nećemo dopuštati iskorištavanja, nećemo tolerirati ljenost, mislim na ljenost u većim razmjerima, nećemo tolerirati maltretiranja i nepoštivanja. Prekinut ćemo jer se nećemo dati maltretirati, imamo samovrijednost i cijenimo se. Čovjek koji voli sebe ne ostaje u vezi ili braku koji ga ne zadovoljava.
Znat će pomoći i dati suradnju – kako u kućanskim poslovima tako i u ostalim životnim potrebama, a ne iskorištavanje samo jedne strane, već iskorištavanje ako već želite to tako zvati obiju strana, ja to NE zovem iskorištavanje već želja, pošto se volimo, da se jedno drugome pomogne i olakša u životu, no do tog stupnja razmišljanja treba doći i to ja zovem osnove razmišljanja i ponašanja. Želja koju ima svaka osoba ako nekoga voli, prirodna, urođena želja no ometena sa osobnim jakim egom i sebičnošću i okrenutošću samo sebi koja ako se ima će kočiti u ostvarivanju i ispunjenju partnerovih želja i doći čemo do nepoštivanja partnera. S time dolazimo do još osnovih razmišljanja, kao što rekoh potrebno je izbaciti iz sebe sebičnost i okrenutost samo sebi i znati sagledavati drugu osobu i ujedno je probati pročitati što joj je važno. No, tu dolazimo do skliskog terena, jer opet s time što pokušavamo sagledati potrebe partnera, a pogotovo ako nam ih ne govori, neznamo da li ćemo ih na pravi način ispuniti. No ako nam ih je rekla/o onda dolazimo do osnove razmišljanja i ponašanja, znači poštivanje partnera i njegovih želja i potreba i pošto ga/ju volimo ćemo mu to i htijeti ispuniti. Međutim, ovaj zadnji dio o ispunjenju potreba bi se više odnosilo na nezrela ponašanja jer su to uvjeti, a ja želim pojasniti pravu, bezuvjetnu ljubav.
S obzirom da velika većina ljudi ne može skopćati niti pojmiti, a s time niti prihvatiti bezuvjetnu ljubav jer ne mogu preći preko svojih UVJETA i svojih pokazatelja ljubavi, ono što je nama pokazatelj, osobi se mora pristupiti na jedan takav način da mu daš ono što traži jer mu je to potreba i s time mu dokazuješ svoju ljubav i poštuješ ga. Malo ću se osvrnuti na ono što je nama pokazatelj ljubavi i usporediti to sa koji je vama pokazatelj npr. ljepote? Kada malo sagledate svakome je ljepo nešto drugo, kada pogledamo hranu svakome je fino nešto drugo, kada se okrenemo ka bilo ćemu svakome je lijepo i dobro nešto drugo, dođemo do te mjere da nekada dobro i loše zamjene uloge ili pravo dobro pređe u extrem.
Malo ću sad na kratko preči na drugu temu kako bih pokazala kako sve ima dva lica i kako si s obzirom na to i na stupanj svijesti čovijek prezentira neki događaj. Dobro i loše vučem iz mog životnog iskustva jer sam imala te dvije „veze“ kroz koje mi se na njihov način htijelo dobro. On sa svojim bolesnim pogledom na što je dobro (ako je uopće htio i mislio napraviti dobro) i ona sa svojim zdravim pogledom na dobro. Znači kod njega mi se desilo maltretiranje i nepoštivanje, a kod nje s obzirom da tada nisam bila na tom jednom stupnju razmišljanja (stupnju u smislu dubine) sam zapala u jednu mrtvu točku da je tako opišem, ogromnu zbunjenost, izgubljenost jer mi je tada bilo teško se suočiti sama sa sobom jer sam uvidjela puno svojih nedostataka, no počela sam se dizati i slijedeće što vidite su moja pisanja i razmišljanja. Tu svoju situaciju sam tada doživjela zbog svojih mogućnosti i stupnja svijesnosti. Te dvije „veze“ su moje iskustvo koje su mi stvarale dalje osobnost, razmišljanja i ponašanja uz roditelje, okoline i mene same. Od svih njih sam pokupila neki svijet razmišljanja i poglede na život. I to najviše od roditelja i partnera pa i najbolje prijateljice jer postoji duboko povijerenje, ljubav i s time želja da se osoba (partner razumije). Od svakoga sam pokupila i prihvatila ono što je po za mene logično i dobro, ono što se poklapa sa mojom osobnošču i potrebama i na taj način rastemo.
Riječ dokazuješ koju sam prije kroz tekst napisala, ako se malo vratite kako biste se podsijetili što sam govorila i nastavili čitanjem sa razumijevanjem mi odzvanja u glavi... jer mi je to pokazatelj uvjeta. Uvjeti traže dokaze. I javlja mi se jedno pitanje, zašto ja moram nekome dokazivati ljubav na njegov način, ako ju je on svijestan i zna da ga/ju volim jer mu svoju ljubav pokazujem na SVOJ način i kroz razne druge aspekte MOGA ponašanja, pomoći i usluga prema njemu/njoj? Znači imam i radim sve ono što sam prije napisala pod osnove ponašanja. Jer sigurno ih je svijestan i osječa, no i dalje mu nešto fali i uvijek će mu i faliti jer se ne mogu sve ljudske potrebe ispuniti. I opet dolazim do bezuvjetne ljubavi – voli osobu ono što jest i što ti daje jer i zavolio si ju zbog nekih njenih osobina, pa ako su te te osobine privukle što imaš dalje komplicirati? Zašto ne možeš biti zadovoljan sa tim osobinama jer ti ONE stvaraju osječaj ljubavi koji nas čine sretnima. Znam da volim, to me ispunjava, taj osječaj da volim me ispunjava, a ne samo da sam voljena. Nemojte me krivo shvatiti da ne trebate biti voljeni i trpiti maltretiranja i da vas netko mlati, ne daj Bože! Zato i imate vrijedim i cjenim se... nego okrenite se ka BITI. Bit je osječati ljubav, sve kreće od nas, JA volim nekoga i dajem mu se, a tako će i ta osoba ako me voli dati mi se. No za znati se okrenuti sebi, a da ne budeš egocentrik i sebičnjak moraš znati i imati sve ostale stvari osnovnog ponašanja i vrijednosti... što je važno u životu, a što ne kako bi se mogao dati drugima. Mora se imati svijest o sebi.
Idemo buuuuđeeenjeeeee.....
Treba izbaciti svoje UVJETE – uvjete ljubavi, hoću i želim da mi DAŠ ljubav na MOJ način, način koji će biti MOJ jezik ljubavi. Zašto? Pa kako bi nam zapravo bilo samo lakše, jer uvjetujući nekoga tako da tražimo od njega da nam pokaže svoju ljubav sa našim pokazateljima, znači na naš način, otvaramo mogućnost da nam se neće ispuniti, djelomićno ili u potpunosti i uvijek ćemo biti gladni. Zapravo je jako teško da nam se uvijek u potpunosti ispune jer partner nezna niti može npr znati koji su upotpunosti naši pokazatelji i kada nam je npr došla potreba. Ovako se prepustimo u potpunosti njemu/njoj i uživamo u svome osječaju da volimo nekoga i u osječaju da nas partner voli jer nam ih pokazuje na svoj način. I jednostavno živimo i uživamo u ispunjenu.
Krenut ću prvo od sebe, od svojih uvjeta i bost ću se u najbolniju točku, kao što uvijek i idem kako bi sagledala točnost i netočnost nečega rečenog, odnosno promišljenog.
Analizirajući sebe i svoje uvjete koje sam imala kroz veze došla sam do zaključka da sam željela da mi osoba na jednostavan način pokaže ljubav. Kroz nenadani zagrljaj, poljubac, da pokaže suosječajnost npr da kada kuham ili nešto radim da vidi da radim za nas, da me pita ako treba pomoći, da me poljubi dok nešto radim, ne uvijek tu i tamo kako mu/joj dođe, ne definiram i ne govorim o mjestima gdje se što mora i kada i koliko dogoditi već bit. Kada šećemo da me uhvati za ruku, zagrli itd.
U prvoj vezi mi je nezadovoljstvo dolazilo enormno do izražaja jer mi ih nije htio ispuniti, a u drugoj i ne toliko, ali mi je znalo biti malo u pozadini da bi mi bilo draže da napravi to i to npr. No svoju aktivaciju sam osjetila opet na kraju veze. Gledajući sve te događaje došla sam si do zaključka da mi je onda bolje izbaciti svoje uvjete i uživati u osobnom osječaju da volim osobu i uživati u partnerovom načinu iskazivanju svojih osječaja prema meni jer ovako je moguće, a čak i sigurno da neću nikada u potpunosti biti ispunjena.
Ono što se još može desiti ukoliko imamo uvjete je da ako vam nisu ispunjeni počet ćete „visiti“ po partneru u želji da vam uzvrati pažnju. To odmah povlači jedan disbalans jer sa ovakvim načinom samo jedna strana postaje ispunjena, zbog usmjerenosti moje pažnje prema partneru kako bi dobila pažnju na moj način po mojim uvjetima on/ona ne treba ništa raditi već samo primati i biti ispunjena. Ono što se dalje desi je da osoba nema kada da osjeti da joj falimo i da sama krene u iskazivanje svojih emocija, a upravo to smo htijeli potaknuti kod nje. I dolazimo do toga da stvaramo disbalans s time što imamo uvjete. Nas će sve više smetati što partner nema poticaja i stvorili smo začarani krug.
Ovisno koje uvjete imamo na određeni način će nas nešto smetati jer nisu ispunjeni. No gutat ćemo jer osobu volimo, samo pitanje je do kada i koliko ćemo joj moći prelaziti preko toga jer je to opet ovisno o kako ćemo čitati to partnerovo ponašanje. Najvjerojatnije ćemo čitati da nas osoba ne voli, ili dovoljno ne voli ili nezna voljeti jer si upravo zbog toga i imamo svoje pokazatelje ljubavi. Čemu nam služe pokazatelji ljubavi nego da nam govore da nas osoba voli ili ne voli i po tome onda tumačimo da nas partner voli ili ne voli. No okrenuli smo ih i umjesto da gledamo partnera kako nam daje ljubav na svoj način mi gledamo od sebe i svojih uvjeta i tražimo ih, a kada nam se ne ispune smo ili ljuti, povrijeđeni ili mislimo da nas partner ne voli dovoljno.
Vrijedi li onda uvjetovati?
Već ovo mislim da govori zašto je potrebna bezuvjetna ljubav, ako je tko primjetio. Da si olakšamo muke. Samo kompliciramo!
I BITAN JE BALANS:
Ako prevagne davanje - voljenje prerasta u žrtvu - što je pogubno.
Ako prevagne primanje - rađa se egoizam, uživamo u osjećaju da si voljen i od toga dolazimo do ovisnosti o drugoj osobi (i posesivnosti koja je usko vezana za to), mali je korak.
Osoba koja nas voli naslonit će glavu na naše rame ili grudi, ako mu mi to kažemo da nam treba i fali, ali to neće napraviti zato jer se on/ona osjetio ispunjen/a sa osječajem ljubavi prema nama i sam krenuo to napraviti već će to napraviti mehanički zbog nas i pjevati u sebi pjesmicu trila la la kako bi sad najrađe spavo ja, a ne glavom skakutao po tvojim grudima i gledat će okolo okicama čekajući da vam se potreba ispuni kako bi mogao da što prije zgilja (grubo zvuči, no i želja mi je da grubo zazvuči jer on to ne radi zbog svoje ispunjenosti i dobivene želje). Naravno ne kažem da partner neće i uživati na vašim grudima, hoće najverojatnije jer ćete ga češkati npr. jer sve je uzajamno, no ovdje objašnjavam BIT. Mala šala sa pjesmicom, ali želim da približim tuđe osječaje koje partner ima prema vama jer govorim o biti. No isto tako sam iskusila na svojoj koži da svojom potražnjom je to osoba napravila za mene, ali opet nisam bila zadovoljna u potpunosti jer ona to nije napravila iz svoje potrebe već iz moje želje i jer sam joj to ja morala reći. Netko drugi bi pak možda šutio i samo očekivao da mu se ispune njegove potrebe, a kako ih sve uočiti?
Pritišćemo osobu sa svojim uvjetima koje će joj osoba i htijeti ispuniti ako zdravo razmišlja i voli osobu, no morat će prelaziti preko sebe i gušiti jedan dio sebe za partnera i s tim uvjetom/ima ga mijenjamo. Mijenjamo ono što jest i hoćemo da nam pokaže na naš način svoju ljubav.
Bit je da osoba treba osjetiti ŽELJU i POTREBU da vas zagrli ili što god drugo što mu dođe da napravi i s tom željom vam je već pokazao da vas voli. S time će se on osječati ispunjeno i tako će vam pružiti pažnju i znat ćete da vas voli. Kao što to i vama dođe prema partneru pa to napravite. Ne traži on to od vas. I krug je spojen, balans je tu, uzajmana ljubav je tu.
Naučili smo krivo gledati, naučili smo da ako nam se neda ljubav na naš način da je to pokazatelj da na se ne voli. BIIIIIP! Krivo!
Svatko od nas je pokupio jedan od načina pokazatelja ljubavi, a ima ih mali milion, no mi smo skoncetrirani samo na svoje pokazatelje, kao da drugi ne postoje. Sebičnost! Tako da ako uvjetujemo sa svojim pokazateljima ljubavi onda nećemo vidjeti partnerove pokazatelje. Svatko pokazuje svoju ljubav na način na koji zapravo on želi da mu se pokaže i uzvrati.... to je točno. No i to smo izokrenuli. Zašto? Opet...jer smo to okrenuli ka sebi i uvjetujemo sa našim pokazateljima ljubavi – sebični smo! Okrenimo se drugima i živimo sa empatijom! Ušlo nam je u krv i podsvijest i zato ni ne možemo prihvatiti drugoga i njegove pokazatelje. Izbacimo svoje uvjete. Krećem prva od sebe, sama sam si izmislila od „mora“ pokazatelja da mi trebaju onakvi pokazatelji, umjesto da uživam u SVOJIM OSJEČAJIMA prema partneru koji me ispunjavaju i primim slobodna i neograničena (svojim pokazateljima) njegove pokazatelje.
Kako će nam dati SVOJU ljubav na NAŠ način, ako ga to pritišće i ide s time jednim djelom preko sebe i s time mu sputavamo slobodu? Zašto mu ne dopustiti da nam da SVOJU ljubav na SVOJ način? I da slobodno diše i uživa? Zašto ga ne možemo prihvatiti ono što jest? Jer neće nas privući osoba koja nije donekle u našemu rangu razmišljanja, na našemu nivou. Mislim da su to prvi pokazatelji da si pašemo jer se razumijemo u komunikaciji i ugodno nam je u njegovom/njenom društvu. Zašto onda ne možemo prihvatiti da nas jednostavno voli (zbog nečega što samo on zna) i na svoj način nam pokazuje ljubav, ali što je najvažnije ju i osječamo. Osoba koja nas voli sama će nam se dati, na svoj način će nam se dati. Pogledajte samo sebe kako se ponašate i što radite za voljenu osobu. Jel vas ona pita da to radite za nju? Ne. Naravno neke stvari pita, odnosno vam kaže i s time vas odmah uvjetuje, ali pogledajte bez uvjeta, nemojte se uspoređivati sa drugima kako oni i kako traže i to se ne može itd, pogledajte samo sebe, sami mu se dajete! Vi mu se ŽELITE dati! I on ZNA on osjeća, on osjeća vašu ljubav, ZNA da ga/ju volite! Pa ćemu onda više dokazivanja!? I još i još i stalno i nikako da nas se zadovolji jer ćemo uvijek nešto i na nekome području nešto tražiti.
Zato što osjećamo prazninu koja nam nikad neće biti do kraja ispunjena, a niti ne treba jer naša praznina je naša šansa da spoznamo istinu, da upoznamo puninu, a sve dok je nešto ispunjava odvlači nas od istine i prave punine.
Samo se okrenite sebi, sa svime krenite od sebe, ali u pravom smjeru, ne od sebe u sebičnome smjeru, otišli smo u sebičnost i gledanje na sebičan način. Pogledajte samo moje roditelje, zapravo mog oca, gleda sa sebične strane od sebe, dosta njih tako funkcionira, samo su drugi akteri i situacije, koje se provlače kroz druge neke stvari, provlači se bit koja je kriva.
SVE (biti ću blaža, DOSTA toga) NAM JE ISKRIVLJENO!
Znači potreban mi je samo pokazatelj (ali mislim na njegov/njezin pokazatelj ne moj) da sam mu/joj potrebna i s tim načinom mi pokazuje da misli na mene, da sam mu/joj potrebna i da me voli. Pokazatelji će biti njegova želja da me dira, njegova želja da bude u mojoj blizini, njegova želja za konverzacijom samnom jer ga to ispunjava, njegova želja da mi pomogne, njegova želja da podijeli ono što voli samnom, da mi pokaže što voli i što ga ispunjava i čini sretnim, njegova želja da se skupa dogovorimo oko nečega jer me poštuje jer cijeni moja razmišljanja i odluke i uključuje me s tme u svoj život, njegova želja da me voli. ŽELJA – njena/njegova. Ja to sve njemu ne mogu nametnuti, on to mora željeti. Jeste probali ikada nekoga nešto naučiti i nametnuti mu se, mukotrpan posao jelda? E pa čemu to? I što ste dobili, odgovor ne pametuj mi, ne soli mi pamet.
Bezuvjetna ljubav podučava - ali bez osude, bez kazne. Treba pustiti da osoba koji put i zabrlja u životu – kako bi naučila lekcije koje mu život i ovako i onako sprema. Ali i čuvat ću ga jer ga volim jer ne želim da mu se išta desi. Svojim suživotom sa njim ću ga probati uvjeriti da ljubav (bezuvjetna) postoji i da svi moji pokušaji razgovora s njim su imali nekog smisla. Bezuvjetno bi bilo: želim da budeš sretan, da odrasteš i da shvatiš da možeš i bez mene, ali i da znaš da sam uvijek tu ako poželiš nasloniti glavu na rame ili zatrebaš moju ruku (u doslovnom ili prenesenom smislu).
Na kraju dolazim do zaključka da svi dolazimo do jednog te istog (ljubavi) samo kroz različita životna skustva, kroz različite događaje i situacije. I da je sva bit u riješiti se ovisnosti o drugima, svoje sebičnosti kako bismo se dali drugome i pomogli da neka osoba naraste, sazrije i nauči više o sebi o samome smislu i biti života na zemlji. S obzirom da nitko nije savršen, ulaskom u neku vezu rastemo zbog novih spoznaja i pogleda na život.
Mi možemo samo utjeati na osobu, ne kontrolirati je i gledati je kao naše vlasništvo, a na osobi je da se sama razvije i shvati, ako želi raditi na sebi, kako bi postala svijesnija i zrela i kako bi mogla voljeti na pravi način, iskreno i duboko = bezuvjetno. I tako u krug.
Pa krenite od sebe, poradite na sebi.
- 11:12 -
ponedjeljak, 12.11.2007.
BEZUVJETNA LJUBAV....VEZA
Osviješčujući sebe osvijestili, shvatili smo kako (donekle) sve funkcionira, spremni smo se dati svojoj srodnoj duši, odnosno uopće sresti svoju srodnu dušu. Što je srodna duša? Po meni netko s kim imate zajedničke poglede na svijet i netko tko vas može pratiti i razumjeti kroz život ne gubeći svoje ja. Najljepše je ako se srodne duše susretnu i doživljaj prolaženja našeg puta (ili djela našeg puta) u pratnji srodne duše je jedinstven i prekrasan. No vjerujem da kroz život možemo pronači više srodnih duša jer se i mi sami mijenjamo kroz život. Mijenjamo poglede na svijet, razmišljanja i s time posljedično svoja ponašanja.
Ako nismo svijesni sebe i okoline desit će nam se i dešavat će nam se razne stvari s kojima ćemo biti nezadovoljni i nesretni i koje će nas kočiti kroz život, a ni sami nećemo znati zašto nam se nešto događa i desilo. Kao što se meni desila prva veza u kojoj sam bila u nemogučnosti da se obranim jer su mi falile razne stvari kojih nisam bila svijesna da ih nemam, a s kojima bi da sam ih imala izbjegla podređenost, nametanja, popuštanja, povodljivost i maltretiranja. A kasnije i druga veza u kojoj nisam mogla ispuniti osobu jer je ona tada već bila svijest, a ja nesvijest. I unatoč što sam osječala da je to moja srodna duša, da dišemo skupa, da se slažemo, razumijemo nisam je mogla u potpunosti ispuniti jer nisam tada bila na njenom nivou razmišljanja kako bi se mogle u potpunosti spojiti. No imala sam sebe i svoju bit koja je težila ka pozitivi, ali koja nije imala svijest s kojom bi se mogla otvoriti i pokazati što jest, što ima i što mora promijeniti na sebi. Živjela sam instiktivno, spontano sa svime onim što jesam, ali i što nisam jer sam nesvjesno pokupila razna razmišljanja, ponašanja i stavove odgojem, nesvjesnim kopiranjem odnosa mojih roditelja, a tako i okoline, ne razmišljajući o njima da li su točna ili netočna i da li sam to ja ili moji roditelji ili društvo.
Prije neki dan sam počela razmišljati o vezi kakvu želim, odnosu kroz vezu, kakvog partnera trebam itd. Prvo sam krenula sa kakva sam ja osoba. Razmišljanje o meni je dalje potaklo kakva sam ja kad se dajem nekome i došla sam do zaključka da se dajem zapravo kao dijete naivno, čisto i bez primisli da me se može iskoristiti ili da mogu biti odbačena, no sa stavom da se vrednujem i cijenim, što očekujem i od drugih.
Dajem se u cijelosti, sve bi napravila za osobu koju volim, od kompromisa sam, tolerantna itd. Potom sam zaključila da volim bezuvjetno jer prihvačam osobu ono što je i ne želim je mijenjati, ne tražim da mi da ljubav već će mi je ona sama dati ako želi. Ne tražim da mi ljubav bude uzvračena. I tako volim svoju bivšu. Toliko da mogu živjeti bez nje i bez njene uzvračene ljubavi, a da opet mogu nekoga drugoga smjestiti do nje i voljeti ga na isti način. No zapravo je najviše volim jer ima sve potrebne uvjete, preduvjete za bezuvjetnu ljubav, slobodnu ljubav. Ima osnovna i bazina razmišljanaj koja posljedično utječu na ponašanja prema ljudima, a pogotovo prema partneru. No koči je jedna stvar ka bezuvjetnoj ljubavi, upravo uvjeti, ima uvjete.
Razmišljajući dalje o sebi mi je pala jedna misao, a kako ću voljeti nekoga drugoga koji me neće moći pratiti u razmišljanjima? Koji me neće u potpunosti razumjeti, a takvih je ne mali milion već veliki milion. Da li ću njega moći tolerirati itd. Spoznala sam si da hoću, da ću ga moči voljeti to što je jer čovjeka ne možeš mijenjati već ga voliš zbog onoga što jest. Funkcioniart ću po svome principu bezuvjetne ljubavi, no on neće, ali i tu sam sprmna uskočiti i davati mu njegove uvjete. No da ćemo imati povećih problema u sagledavanju života, razmišljanjima i s time nesporazume, sigurno. Prvo zbog njegovih uvjeta i želja da me promijeni jer si ima određenu sliku svoje veze kakvu bi želio i da će me zbog svega toga početi gušiti. Jer malo je ljudi koji su svijesni sebe i samog pojma ljubavi i što je prava ljubav u biti i korijenu. Falila bi mi njegova ponašanja s kojima bi me ispunjavo u potpunosti i najvjerojatnije bi me počeo smetati i kočiti u mome daljnjem duhovnom razvoju zbog njegovih pogleda na život, ponašanja i kako se odnosi prema svome jedinome životu koji ima u ovom životu. I možda bi došlo do prekida s njegove strane jer me ne bi razumio što to ja njemu pričam i kakve ja to poglede imam jer nema tih osnovnih razmišljanja, a ja bi možda prekinula jer bi me njegova razmišljanja, a stime njegova ponašanja maltretirala, osječala bi se da me ne vrednuje i cijeni jer nema osnovna i bazična razmišljanja s kojima život u paru postaje jednostavniji i ispunjeni ljubavlju.
Potom mi je pao i sex na pamet. Razmišljajući došla sam do jedne nevjerojatne spoznaje s kojom se neki neće moći složiti. Imamo krive poglede prema sexu. Vežemo ljubav sa sexom. Sex nije ljubav. Sexati se možemo i bez ljubavi. Sex je fizička. Ljubav je bezuvjetna i psihička. Što znači ne trebaš mi uzvratiti željom za sex, ako se meni sexa, dat ćeš mi ako ti želiš i kada ti zaželiš i dođe ti. Sex je zaseban za sebe i služi za nastavak vrste.
Na daljnja razmišljanja me odvelo jedno moje stanje koji sam znala osječati kroz veze. Meni se znalo desiti da me sex ponekad (ne uvijek) nije ispunjavao, odnosno znala bih osjetiti neku laganu prazninu na kraju, kao bilo mi je o.k. no to nije to i kao da se zapravo nisam trebala poseksati. Znate onaj osječaj kada si pomislite ma nije mi/nam trebao sex s njime/njom samo smo/sam sad s itme pokvarila/i onaj naš lijepi trenutak koji nas čini sretnim s tom osobom. Ti osječaji koje imamo prema partneru, to ispunjenje s njime bih nazvala uživanje u partneru ono što on jest, što ti daje i što voliš kod njega i sve to ti stvara emocije, osječaje i ispunjenje. Počela sam razmišljati i pitala sam se je li mi bilo lijepo - je, da li sam uživala – jesam, da li sam svršavala – jesam. No svoje uživanje u osječaju da nekoga volim sam počela miješati sa sexom i da mi je potreban sex.
I sad neznam kako da točno objasnim no umjesto da sam jednostavno samo uživala u tim osječajima ljubavi prema partneru sam se okrenula ka sexu, misleći da mi on treba no kada bi završili bi znala osjetiti kontradiktornost i da mi zapravo nije bio potreban, da je bio o.k. ali da to nije to i da mi je bolje bilo da sam ostala samo na uživanju u dobivenim osječajima ljubavi prema partneru.
Što sam htijela reči po prirodi žene 1 x mjesečno imaju onaj jaki osječaji odnosno poriv za sex jer je to prirodni ženski sat, ovulacija dolazi jedanput mjesečno i tada žena ima največu želju za sexom. A muški po prirodi imaju veću želju i češću potrebu za seksom, no mi smo to prihvatile kao svoju potrebu i stime se udaljile od naše prave prirode, a onaj tko nije svijestan sebe i svojih osječaja to neče znati prepoznati. Tako da mi nije ni čudno da sam tu i tamo imala te čudne osječaje lagane neipsunjenosti sa seksom odnosno zabune da mi se kao sexa.
Onaj pravi ispunjeni osječaj je ovisan o više faktora i drugim zadovoljstvima i ispunjenju osobe. Znači sad govorim o pravome sexu s kojim se osječaš ispunjen kao što govorim o pravom pojmu ljubavi i što je zapravo ljubav – bezuvjetna ljubav. To je ona bit ljubavi i njen korijen kao bit sexa i njen korijen. Teško za shvatiti no probajte si sami razmisliti o rečenom.
Sex i ljubav su povezani jer je sex lijepši sa voljenom osobom, no s obzirom da je fizičke prirode možemo se seksati i bez ljubavi. No kad smo u vezi onda pak znamo i pomiješati ljubavne osječaje i ugodu sa željom da nam se sexa. A sex je samo nagon i fizička potreba. Ljubav i sex su odvojivi, svaki zaseban za sebe.
No tada to nisam odvajala i prepoznavala već sam samo živjela po naučenim pravilima, odnosno sam si zbog neosviještenosti krivo tumačila jer sam imala krive informacije i poglede zbog same društvene svijesti i pravila. Usadilo nam se u naše drage glavice muška potreba i počeli smo miješati naše potrebe sa njihovima i počeli smo miješati ljubavne osječaje prema partneru sa sexom. No to nije postalo samo njihovo nametanje to su postali pogledi, pravila i svijest okoline koja se vuče od daleke prošlosti i mi od malena učimo dosta toga krivo. Nisu oni krivi što su takve prirode, ne možemo njih kriviti već možemo samo proširiti svijest koja će se širiti kako ne bi dolazilo do grešaka i krive komunikacije i nesporazuma i frustracija između partnera, već da bi došlo do razumijevanja i shvaćanja. I došla sam da sam zapravo samo nesvijesno pratila sebe i svoj biološki sat! I da sam ljubavne osječaje miješala sa željom za sexom koji me onda ponekad ostavljao sa mislima bilo je o.k. ali nije mi baš trebao sex.
I tako.. riješili smo se prvo ovisnosti o drugima, potom smo se riješili sebe - svoje probleme (ne kažem u potpunosti, nismo bezgrešni jer ne možemo biti savršeni), došli u svom tom ratu i borbi sa sobom i drugima do osnovnih razmišljanja, smiješno... da bismo došli samo do osnova - ali s tim osnovama (koje smo zapravo već u vrtiću naučili, pokupi za sobom, uredi sobu, podijeli s drugima, drži se za ruke, ne tuci druge, itd) i s time posljedično do pravilnih ponašanja, počinjemo sa svim tim mijenjati svijet - sebi, a i drugima, život na zemlji.
Naučili smo bezuvjetno voljeti jer smo slobodna i čista duša koja nema strahova i zadovoljna je i sretna sama sa sobom i došli smo čak da smo se s time oslobodili i ovisnosti o partneru. Do te mjere da nam dođe budi bolje sam nego loše kompanjan - u smislu da ćeš biti ili ostavljen jer će druga osoba uvjetovati ili ćeš ti prekinuti jer se nećeš dati maltretirati, imaš samovrijednost i cijeniš se. I treća, nađi srodnu dušu koja će disati kao ti i zdravo i svjesno razmišljati – biti zrela, ali i biti svoja, svoja da će imati svoju osobnost i neće biti savršena. Jedno ste, a opet svaka osobnost za sebe bez da se ikoga koči u svome životu i daljnjemu samorazvoju. I to se zove bezuvjetna ljubav.
Bezuvjetna ljubav – volim tvoju osobnost, volim to što jesi, volim sve što mi daješ na svoj poseban način, vidim da se trudiš i da me voliš, ali ti ne uvjetujem sa svojim potraživanjima, ne tražim od tebe da mi daš na moj način ljubav, ono što su meni pokazatelji ljubavi, jer sam druga osobnost sa drugim životnim iskustvom koji me je obilježio i zacrtao. Ne mogu biti ti, niti ne želim da postaneš ja mjenjajući te – UVJETUJUĆI! Već te želim kao zrelu osobu sa svojim stavovima i razmišljanjima, kako bismo se mogli isprepletati.
Jer ljubav ti je i uzvraćena i ne trebaš tražiti da ti ju daju na tvoj način. Samo se osvrnite na prijatelja, zašto ga/ju volite? Jel tražite od njega/nje svoje uvjete ljubavi? Svoje pokazatelje ljubavi? Je li vam daju? Pogledajte svog kućnog ljubimca, zašto ga volite? Jel vam daje vaše uvjete, odnosno vaše pokazatelje ljubavi. A svoje dijete? Što vam ono daje? Svih njih volite ono što jesu i zato što vam daju svoju ljubav na svoj jedinstveni način. Zašto, onda ne možemo imati bezuvjetnu ljubav i prema partneru? Ja stojim da se može, ako već možemo voljeti sve ostalo što nam (po nama) ne uzvrača ljubav, onda možemo tako voljeti i partenra. Samo, to treba naučiti kao što smo sve ostalo u životu naučili.
Što znači naučeno? Prihvačeno novo znanje.
Onda ajmo.
Sat štrebanja počinje!
U sljećem postu nastavak o bezuvjetnoj ljubavi. Već sam napisala do kraja temu no držim se blog forme pa sjeckam. A i ovaj post je prešao norme.. no.. teme su takve, pa kome se da čitati neka čita, a kome ne, neće.
Tako da ću u sljedećm postu ići još dublje u bezuvjetnu ljubav da vam je pokušam približiti da je shvatite. Moram vam reći da vam neće biti lako, ne zato što ste glupi, takve stvari neka vam ne padaju više na pamet, ja nisam sposoban, ja neznam i ostale bljak stvari. Samo se probajte uživjeti i sagledati sve, a pogotovo sebe. I ne odbacujte nečije poglede samo zato što ne možete proniknuti u dubinu. Čeprkajte sami malo. Preispitujte se. Sami sebe, ne okolinu toliko, ne uspoređujte se.
- 15:44 -
nedjelja, 11.11.2007.
OVISNOST.... ODVAJANJE....
Ne mislim pisati o ovsnostima kao droga, alkohol, cigarete i slično, mada i to spada u ovisnosti, već ću pisati o ovisnosti o ljudima i potrebnome odvajanju od njih kako bismo postali mi, ono što jesmo, znači kako bismo na taj način pronašli i došli do svoga JA.
Krenut ću odozada. Prvo smo ovisni o roditeljima jer smo bespomoćni i svedeni na puko preživljavanje. Tražimo pažnju, sigurnost. Kako rastemo počinjemo učiti kako da osnovne fiziološke potrebe obavimo sami. Nakon što smo to naučili riješili smo se jedne ovisnosti. Ovisnost da nam netko, znači roditelj dali je to biološki ili nebiološki to nam uopće nije tada važno mijenja pelene. Kako rastemo počinjemo dobivati informacije što i kako bi trebalo, što smijemo i nesmijemo, uči nas se moralu i ponašanju, počinjemo učiti o svijetu. No počinjemo dobivati i puno krivih informacija s obzirom da nam je društvo okrenuto ka materijalizmu i sebi. Jedno (da ne kažem prvo jer neznam koje je prvo, a koje drugo već mi je bitno objasniti ono što pokušavam reći) od stvari koje počinjemo riješavati je da nas društvo prihvati. Borimo se sami sa sobom i želimo se svidjeti drugima, s vremenom shvatimo da je to nemoguće jer onda izgubiš svoje JA i riješio si se još jedne ovisnosti. Ovisnosti o drugima da ćeš biti odbaćen jer si ono što jesi.
Nakon toga nam se nameće ljepota, što je lijepo, a što ružno i počnemo se uspoređivati sa drugima, počnemo biti nezadovoljni sami sa sobom jer mislimo da smo ružni ili da nam nešto fali i trebali bi imati bolje i ljepše. Zatim kako rastemo uvidimo da ljepota nije zauvijek i da zapravo uopće nije važna, i shvatimo da je važno ono što si ti, znači opet dolazimo do svoga JA. Tako i počnemo gledati ljude, privlače nas dobri i pozitivni ljudi, ljudi koji imaju slične poglede kao mi, s kojima se počnemo družiti jer nam je ugodno s njima i ne gledamo kako ima nešto nesavršeno na sebi.
Počinjemo mixati pojmove, krivo gledati na stvari, život i važnosti. Počinjemo tražiti partnera koji nas privlači po ljepoti (naravno ne samo po ljepoti već i po načinu razmišljanja i gledanja na život). No ne uviđamo da to što gledamo tu krivu ljepotu - fizičku - zapravo griješimo i ograničavamo se u pronalasku srodne si duše možda. Ljepota nije uvijet da ćeš biti sretan s tom osobom, ljepota je prolazna. No dobro opet nećemo moći biti sa baš ružnom osobom (ono što je nama ružno) jer nam radi nešto nesvijesno iznutra. To nesvijesno bi opisala i nazvala kao neki podsvijesni životinjski instikt koji imamo radi opstanka vrste. S kojim nesvijesno uspoređujemo kvalitetu i to nam postane nesvijesno pokazatelj da je to zdrava jedinka, organizam s kojim ćemo moći nastaviti jaku vrstu koja će moći opstati jer ima kvalitete... lijep = zdrav.
Otišli smo u krive smjerove i lijepota nam je postala presudna i važna u odabiru partnera. Kada smo shvatili da ljepota nije sve i da je prolazna, a i da je svakome lijepo nešto drugo, počinjemo se riješavati još jedne ovisnosti. Ovisnosti da nam ne treba netko tko će nam reči da smo lijepi ili ružni da bismo znali da vrijedimo. I napravili smo još jedno odvajanje od društva, odnosno odvajanje od drugih jer nam ne trebaju potvrde drugih kako bi znali što smo i kako bi znali svoje JA. Počinjemo jačati, dobivati sebe, svoje JA i počinjemo se polako odvajati i od roditelja. Ne treba nam više njihova financijska podrška, postajemo samostalni i počinjemo živjeti SVOJ život.
S ovim prijelazom i oslobođenjem od drugih, uključujući roditelje, riješili smo se nametanja, utjecaja i ovisnosti o drugima. Slijedeće što bi sa svime time trebali dobiti je mogućnost da otkrijemo svoje stvarno JA. Dobili smo slobodu. Do tada smo se već donekle izgraditi imali neki smjer života koji nas je vukao, no za daljnji zdravi i sretniji život potrebno je imati SVIJEST. Svijest koja će nas zapravo probuditi i koja će nam omogućiti da nađemo prave sebe - svoje JA. Svijest s kojom ćemo moći sagledati sebe, svoje probleme i na taj način riješiti ih se kao bi mogli postati pravo ono što jesmo, svoju bit, svoje JA i kako bismo mogli biti zdravi, u smislu zdravih razmišljanja, a stime posljedično i ponašanja. Počet čemo pronalaziti svoje JA koje će biti i je! čista duša, mirna, sretna i u blagostanju jer razumje prvo sebe i s time svijet i druge. Čista duša koja je draga, dobra, koja zna voljeti koja se takvom rodila no zbog raznih okolnih stvari u životu i kroz život koji su utjecali i nametali se na čistu dušu se zagadila, zaprljala i otišla u krive smjerove zbog krivih društveni pogleda i normi. No sa sviješnošću o sebi smo je očistili ili je čistimo, nemamo više grešaka, barem manje i sve manje, i počinjemo uviđati smisao sebe i života.
Sa sviješću automatski dobivamo ZRELOST – rezultat procesa sazrijevanja koji je biološki uvjetovan, a spremnost je rezultat naslijeđa i okoline, a podrazumijeva tjelesnu, intelektualnu, socijalnu i emocionalnu zrelost. Odluka donesena samo na temelju jednog od navedenih aspekata zrelosti često je pogrešna i štetna.
Sljedeću stvar koju automatski dobijemo s obzirom na zrelost, je da možemo ostvariti zdrav ljubavni život - PRAVU LJUBAV = NEUVJETNU LJUBAV. Tu počinje jedna druga priča koju ću napisati u slijedečem postu.
No prije sljedečeg posta, malo sam si razmislila kako gledam na bivšeg. Gledam ga kao na osobu koja ima dobru dušu. Rekla bi da se svi rodimo s čistom dušom, no koja nam se s rastom prlja. Tu ne želim ići u dubinu jer nemam temelja da se neki rode i zločesti ili sa zaostalom dušom jer mi sve izgleda kao da je do naše fizike i okolini u kojoj rastemo pa s obzirom na sve to postanemo zaostali ili zli. No gledajući njegov primjer života, dobra je duša i želi rasti i napredovati, samo što nezna da ide u krivome smjeru, nezna da se zatvorio u začarani krug, odnosno da ide težim putem. Pošto se nije osvijestio u potpunosti njegova želja da bude ono što jest – dobar, pravedan, pun ljubavi – dolazi do zida zbog njega samoga. Ne vidi da ima mana, velikih mana i grešaka u osnovama razmišljanja čija posljedica su ponašanja s kojima šteti sebi i s time drugima.
- 15:03 -
subota, 10.11.2007.
Ispod površine – II dio
MISLI I OSJEĆAJI
Svaki put kada si dobijemo znakove nekog unutrašnjeg straha - bol, sve dok to obuzdavamo, istodobno potiskujemo i sjećanja na neka negativna iskustva. Kako se ta dublja sjećanja odcjepljuju od naše svijesti, ne možemo ih se sjetiti s pomoću svjesnog napora. Jedini pristup tim sjećanjima ostvarujemo kroz osjećaje. Tokom rasta i sazrijevanja smo naučili razdvajati misli od osjećaja, u našoj kulturi (pogotovo u vremenu kojemu živimo) umanjujemo važnost osjećaja i s time u potpunosti gubimo jedan aspekt stvarnosti. Taj princip dijeljenja misli od osjećaja onemogućuje nam da budemo sami svoji terapeuti i razriješimo problem. Zato nećemo moći svjesno opisati što nas pokreće na određeno djelovanje dokle god ponovo ne iskusimo i proživimo autentično iskustvo koje smo nekada davno potisnuli. E tu sad upada svijest! Svijest koja nam je potrebna upravo da sami sebi postanemo terapeutima i počnemo si razriješavati probleme i život. Kako ne bi lutali svijetom, kako bismo se bolje upoznali, i s tim dobivenim sagledavanjima i razmišljanjima možemo lakše razaznati i sagledavati nas i ono što nas okružuje. Nakon toga počinjemo uviđati gdje je svijet otišao i što svijetu fali i gdje smo mi kao društvo to otišli. Udaljili se od sebe i prirode. I na žalost postajemo sve deprisivniji i isfustrirani, no ne stanimo na tim filinzima, sad je na nama dalje, kad smo već došli do te faze razmišljanja i sagledavanja da nađemo daljnji balans i razumijevanje, kako bismo se mogli nositi sa tom težinom. I opet dolazimo do slijedeće stepenice i učenja i osobnoga rasta. I tako step by step....
Kako probuditi svijest? Khm, kahm.... neznam.... barem neznam objasniti jednom rečenicom, nego vam (i jesam) mogu obajsniti upravo mojim životnim primjerom i razmišljanjima. Upravo se svijest dobiva razmišljanjem, ulaženjem duboko u neku tematiku i razradu. Potrebno je naučiti kako je dobiti, a to je zapravo i jedan među težim, skoro pa najtežim radovima na sebi. Neznam reći morate to i to. Svaka osoba sama mora pronaći kako da skopća i dođe do toga, a kad dođe jednostavno će znati. Ja samo mogu reći ono što sam i prije pisala... sve je u biti u dubini. Išla sam čak u dubinu sa onom mojo famoznom „Pršut“ pričom kako bi se pokrila sa svih strana da pokušam čitateljima objasniti tu BIT srž i dubinu jednog razmišljanja. Jer meni čak i nije potrebno toliko ulaziti jer jednostavno ZNAM, znam sagledavati situacije i ljude. Znate onu, slia znači puno više od riječi. Ali sam znajući koja pitanja ljudi uvijek postavljaju i na koji način razmišljaju, sam išla u razradu. Znala sam da će odmah ići na pljuvanje i rušenje nećega umjesto da probaju sami nešto shvatiti, pa sam se sama preispitivala i pokrivala, a u drugu ruku si i dobivala odgovore. Umjesto da se ljudi prvo potrude nešto poslušati, razmisliti o nečemu, shvatiti bit rečenog i sagledati sve i sa svih strana prvo što im je na pameti je neslaganje i nametanje svojega, umjesto aktivno sudjelovanje, slušanje, razmišljanje itd. Znači polako se preispitivati, s time si sami počnu polako ulaziti u ono što zapravo pokušavam objasniti i dati drugima, ili bilo tko drugi. I s time ćete polako dobivati SVIJEST, dublju svijest i spoznaju svega.
Razlikujemo se od životinja imamo svijest, oni ne. Psi npr. izražavaju osječaje, kad mu vlasnik ode - zavija, a kad se vrati pokazuje golemu radost. No ne spoznaje svoje JA, a još manje u drugim životinjama iste vrste te se ne može u njih uživjeti. Nemaju svijest kao ljudi da bi mogli prepoznati osječaje i što rade.
Ljudi PROBUDITE SE! Da nam bude lijepše i lakše živjeti na kugli zemaljskoj.
- 08:05 -
petak, 09.11.2007.
Ispod površine – I dio
Što se skriva u podlozi ljudskog ponašanja? Možemo samo nagađati što potiče ljude da čine ono što čine jer ako ih i zapitamo, njihov odgovor neće otkriti potpunu istinu jer je ni sebi neznaju dati i jer puno puta i sami sebi nekad ne znaju objasniti svoje postupke. Većina nas nije svijesna što kreira naše ponašanje, a osobito obrasce koje ponavljamo cijeli život. No ono što je u pozadini svakog ponašanja jest bol. Bol nas potiče na djelovanje. Instiktivno reagiramo kako bismo izbjegli bol i doživjeli ugodu. Živimo da budemo sretni i da nam bude ugodno no nekada odemo predaleko u tome, a ja sam živi primjer za to jer sam živjela da si uviej ugodim, olakšam i da uživam. Koja je to Božja zapovijed ili psalam? Ne pretjerivati u uživanju.
Ne smijemo odvajati misli od istinskih osjećaja, jer osjećaji su put vodilja ka riješenju boli. Vodilja koja će nam pokazati da nas nešto ljuti, plaši, uznemiruje i dr. Potom nastupaju misli zašto smo tako reagirali na situaciju, događaj ili na nešto što nam je bilo rečeno. I zatim racio s kojim ćemo svrstavati u kategorije. Ljuta sam jer sam krivo postupila ili nešto rekla, boli me jer mi je netko nešto napravio namjerno, nenamjerno, krivo sam shvatila ili netko drugi rečeno i sva ta analiza nas polako dovodi do cijelokupnog ili djelomičnog riješenja našeg dobivenog i određenog osječaja.
Naša emocionalna bol uzrokovana je neispunjenim potrebama osobito u djetinjstvu. Većinu boli smo potisnuli duboko u sebe toliko da ih nismo niti svijesni i ne osjećamo ih. Kasnije kako rastemo, ako ih si ne razjasnimo i ne rasvijetlimo kroz život iz pozadine upravljaju s nama kroz naše ponašanje i reagiranje.
Ako krenemo od dana kad smo ugledali svijetlo dana, prva bol je bila ona svijetlost i KME! Daj u gasi to pici mi u oci! Ok, šalu na stranu... hm.. moguća šala Znači neka bol koju smo osjetili utiskivala se u naš mozak i sjećanje na nju postaje nesvjesno. Kao mali nezaštićeni smo i treba nam netko da se osjećamo sigurni. Već tu počinjemo sa ovisnostima o nekome. No neću sada o ovisnostima jer me onda aquarius neće čitati pa ću tu temu (jopet) ostaviti za neki drugi put. Aquarius hvala ti još jednom hihi ihi hi.
Kao bebe smo nezaštićeni i neznamo se brinuti za sebe i s time očekujemo da nam se sve potrebe ispune i da će nam ih roditelji odmah ispuniti i da će biti potpuno svijesni naših potreba. Od rođenja trebamo ljubav, sigurnost i bliskost. No uskraćivanje emotivne pažnje u ranoj dobi pravi je šok za emotivni sustav i izravno prijeti našem opstanku. A s obzirom da tad nismo u mogućnosti sagledavati stvari jer nemamo iskustvo, smo svedeni na minimum i zadovoljenje naših osnovnih potreba. Kenj – kenj, piš-piš i papica, dodir da je netko s nama i brine o nama – sigurnost. No u ispunjenju nekih od tih potreba smo sigurno dosta puta bili i zakinuti jer roditelji nisu znali prepoznati zašto plačemo ili smo im se više popeli na onu stvar i nisu htijeli reagirati i rekli bi: „ma neka plače i prestati će“. Kada roditelj ne odgovori na taj plač, za nas je to značilo napuštanje. Tu bol duboko pospremamo u sebe jer u to doba nismo dovoljno jaki jer je za mladi organizam bol bila neizdrživa i morala je biti potisnuta. Upravo zbog te duboko pohranjene traume čovjek može imati trajan strah od napuštanja. Kao bebe imamo samo instikt za preživljavanjem i nemamo iskustvo niti s time snagu da bi se mogli suočiti s boli. Stoga bol duboko „pospremamo“. No to ne znači da je sama potreba nestala. Kako rastemo, te su potrebe sve izraženije.
Nitko od nas ne može biti savršen roditelj i gotovo je nemoguće da potrebu za emotivnom pažnjom svojeg djeteta roditelji do kraja ispune. Upravo zato svi imamo donekle nesavršena djetinjstva s neispunjenim potrebama, a emocionalnu bol smo pohranili. Svi smo povrijeđeni do određenog stupnja i nitko nije pošteđen.
Sav ovaj procesa jedna je osnovna trauma koja može utjecati na naš cjelokupni psihološki profil te, posljedično, na ponašanje.
S obzirom da je za iskrivljeno poimanje stvarnosti dovoljan samo jedan traumatičan doživljaj u djetinjstvu ili ponavljanje iskustva u kojemu potrebe postaju nezadovoljene. Kao ja npr pa sam otišla u hiperaktivu, razigranost i u svoj neki svijet. Jednom kada nam se to utisne u sjećanje iskustva postaju iskrivljena. Što je dublje pohranjeno traumatično iskustvo, to je naša obrana jača. Tako manjak pažnje osoba s prikrivenom traumom može protumačiti kao napuštanje, dok druga koja nije imala to iskustvo manjak pažnje neće ni primjetiti. Od tuda i ljubomora zbog uskraenog normalnog odnosa u familiji, zloba prema drugima jer su i sami nezadovoljni sa sobom zbog pitaj Boga čega, niti oni smi znaju, nesigurni pa se uvečavaju sa novcem, robom ili mišlju da su pametniji od drugih itd i sve to samo kako bi se osječali vrijedniji i sigurniji.
Razlozi zašto želimo otkriti što je ispod površine svakoga od nas osobne su prirode. Neki osjećaju izjedanje iznutra kojemu ne mogu odrediti točan uzrok (ja sam to imala, podsvijest mi je nešto govorila što sam čak jedva i osječala), drugi smatraju da mora postojati dublji smisao života (ja), treći su suočeni s teškim životnim izborima ili osjećaju da nemaju drugog izbora (my life). Četvrti unatoč uspjehu u svim životnim poljima ne mogu zadržati partnera (a aaaa njet (toliko) do mene 
).
Kako rastemo naša svijesnot raste i neke svoje probleme riješavamo. Kako prodiremo dublje kroz slojeve i svjesnost bude rasla, s njom će rasti i frustracija što nemamo sve odgovore. To nije jednostavan put i mnogima dođe da odustanu.
U trenutku nekog traumatskog događaja nismo se mogli suočiti s onim što se događalo. Kako bi iscjeljivanje počelo, moramo otići unatrag i dopustiti tijelu i umu da dovrše ono što prije nisu mogli. Cijeli se život branimo i gradimo obranu kako upravo to ne bismo morali učiniti. To je naš način da se sakrijemo od boli. Paradoks iscjeljivanja je što smo stariji, postajemo jači, zreliji, imamo veću potporu okoline i možemo se s problemima nositi sami. Upravo zato možemo i nanovo iskusiti bol i neispunjenje potrebe iz prošlosti, osvijestiti ih i zatvoriti to poglavlje. Kada prođemo to iskustvo, traume prestaju upravljati nama. No jedino će autentično iskustvo donijeti željeni rezultat.
And I am freebird!!!
- 12:51 -
četvrtak, 08.11.2007.
POGREŠNE SLIKE O SEBI I KAKO NAS DRUGI VIDE
Sam pokazatelj nesrazmjera u poznavanju sebe je kvantiteta i kvaliteta. Koje nam govore koliko i na koji način se živi i gdje je s time svijet otišao.
Kvantiteta – velika većina se nije svijesna, sebe i svojih postupaka
Kvaliteta – koliko ih se zapravo dosta dobro poznaje, svijesno je i realno gleda sebe i s time svijet.
Sebe ćemo najlošije procjeniti, dok druge ljude vrlo dobro procjenjujemo. Sebe najmanje vidimo dok kod drugih sve vidimo, ajde, barem većnu. Nesrazmjeri se vide i u postocima (iz časopisa) „Samo 20% ispitanika opisuje sebe onako kako ih opisuju i drugi, a 80% temeljito griješi u opisu“.
Vrlo često u u samoprocjeni odemo u toliku nerealu da nas ni vlastita majka nebi prepoznala. No to da nas ni sami roditelji neznaju dobro, a kamoli netko drugi i zašto, mi je već druga tema.
Prva krećem od sebe da sam se krivo gledala u nekim stvarima. 
Korijeni zamagljivanja nas samih kreću već od neiskrenosti drugih jer nam ne žele npr. reći kako nam nešto loše stoji. No to je jedna od (kao) manjih laži (razmišlja: ne želi nas povrijediti .... 
) i životnih sitnica. A život se upravo i sastoji od sitnica! Zašto kao? Jer nam upravo ta „sitna“ laž govori kako ta osoba razmišlja i na kojem je stupnju razmišljanja. Znači, što je, koliko duboko ulazi u svoj život, razradu svog života, upoznavanju sebe, i ono najvažnije, nije nam bit pljuvati druge sa tom spoznajom što je netko i na kojem stupnju, već što možemo očekivati od nje da ne budemo razočarani, povrijeđeni, ljuti itd. I što smo s time dobili? Izbjegli ono što neki nazivaju sudbinom! Greške. Greške - u ovome slučaju u procjenama ljudi - vjerovala/o sam joj itd. A povezano s time probati izbjeći neke događaje u našim životima. Isto neću reči da ni ja neću napraviti grešku i još maaaaac grešaka, je neke stvari su prikrivene, no potrudit ću se dobro sagledati prvo sebe, kako bi mogla sve ostalo. A onda dolazimo i do spoznaje o životu, biti života i smislu (svog) života. Da se ogradim, ja još učim i imam još jaaaaaako, enormno puno da naučim o sebi i svome životu, no polako otkrivam bit, nije u mi jednoj rečenici, veliko je, nešto ogromno, a riječi tako šture i isprazne počnu izgledati da se nekad čak zaželim i naljutiti na njih.
Krenula sam sa jednim mislima i temom no nikako da je završim, a zapravo sam na samome kraju. A pisanje mi se okrenulo ka tome da ostavim nedovršeno jer oni koji su skopčali BIT će znati nastaviti priču, a oni koji nisu skopčali ispast ću ima dosadna, komplicirana i eventualno glupa i luda i prestat će sa čitanjem. No to me ne mori, jer nism ovisna o drugima.... i to mi je još jedna od slijedećih tema! Teme padaju kao kruške ove godine 
SVE ima svoju duboku pozadinu, korijen, srž, bit.
BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, (core, entity), BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, BIT, BIT!
Kada ste iskreni i otvoreni prema sebi, drugi vas nemaju s čime povrijediti jer znate što ste i niste ovisni o drugima.
I jedan OGROMNA zahvala za kraj teti "aquaria" koja me savjetovala da malo skratim priče i podjelim ih i razradim u drugim postovima. 
Još jednom joj hvala. Jer upravo me usmjerila svojim savjetom. 
I stvori Ona post koji je kraći...
THE END 
- 11:41 -
