Ljubomora nije pokazatelj ljubavi!!!! Nikad mi nije bila niti će. Uvijek me gušila i ne volim je. Interesantno je da je u životu nisam osjetila, stvarno možda par puta u životu i to u jedva primjetnim razmjerima, a itekako sam je mogla imati s obzirom na svoju prvu vezu.
Ljubomora nam stvara bol, osječaj zbog zamišljenog ili stvarnog uskraćivanja ljubavi.
Ljubomora se javlja kada čovijek spozna da mu se uskraćuje ljubav i s time pokušava vezati partnera na sebe. Nerealno ili realno uvidi da mu se netko upliće na teren i reagira, umjesto da voli bezuvjetno i s time pusti osobu da voli koga hoće. Ako mu nismo dovoljni otići će. Riješavajući se ljubomore, riješili smo se sopstvenih muka i grčeva u želucu.
Što se dešava u vezama:
- da oba partnera zrelo vole, ne očekujući ništa više osim sreće zbog vlastite ljubavi,
- da jedan od njih iskreno voli, dok drugi, svijesno ili nesvijesno, od veze nešto očekuje, ili
- da oba partnera žele u toj vezi ispuniti neka očekivanja, odnosno kompenzirati neku stvarnu ili zamišljenu nedostatnost.
Nije bitno jesu li oni svijesni toga ili ne oni to smatraju ljubavlju.
Razočaranja se počnu dešavati ako partner neka očekivanja nije ispunio i to dovodi do nezadovoljstva, a često i do pogrešne procjene situacije. To nam je siguran dokaz da to nije prava, zrela ljubav. Ljubomora je sumnja. Osjećaj koji se pojavljuje ako je partner dokazano nevjeran nije ljubomora nego razočaranje, srdžba i bijes. Na žalost samo mali broj ljudi je sposobno mirno raspraviti o svemu. Zašto? Jer ne vole bezuvjetno! I ne vole na pravi način.
Ako volite zbog svog osjećaja ispunjenosti, nemate se čega bojati da ćete izgubiti jer ako nekoga volite onda mu želite i sreću u životu, šta ne? E pa ako vas osoba i prevari ili napusti, naravno da će vas boliti taj čin no znat ćete ga i izkompenzirati. Ako niste dovoljno jaki za takve stvari onda nećete moći tako gledati niti prihvatiti određene situacije u životu i ostat će vam takve i slične ili neke duge, bilo koje situacije duboko urezane u vama kao nešto neoprostivo, moguća su zatvaranja u sebe i nedopuštanje drugih da uđu u vaš život itd.
Svaki negativni osječaj u nama treba ugušiti, odnosno osloboditi ga se, riješiti, no ne ga zakopati u sebe i zaboraviti na njega, jer opet će kad tad izači, treba ga se riješiti sa razumijevanjem i dubokim iskrenim osječajem pristupiti situacijama i oprostiti.
Da li vidite još jednu grešku u ljudskome shvaćanju i prihvaćanju krivih pogleda i informacija koje nam je društvo dalo?
Ne?
Onda nastavite čitati
Toliko mi je svega i svačega u glavi i sve pokušavam staviti na papir, ali mi ne uspijeva. No onda, odjednom mi je mama donjela onu knjigu iz knjižnice od Stanislav Feldman-a i točno mi potvrdi što sam ja to sve htijela reči i napisati. Idući dalje sa prčkanjem i istraživanjima po netu nabasam na jednu stranicu u kojoj piše upravo o ovoj temi i ppvezana je sa bezuvjetnom ljubavi. Pošto je na engleskom prevela sam ju.
Ako stvarno volite osobu ljubomora je nemoguća.
Imate li ljubome u sebi? I? Možete li reći da volite osobu s kojom ste ili ste bili? ... prije bih rekla da mislite da ju volite ili ste ju voljeli.
Zašto?
Slijedi prijevod:
„Ako stvarno volite osobu ljubomora je nemoguća. Ako stvarno volite osobu s kojom ste bili biti ćete sretni što ona voli nekoga drugoga jer ju ona ispunjava i sve što želite je da je ta osoba sretna i nećete osječati ljubomoru već baš suprotno osjećat ćete zahvalnost prema drugoj osobi što je vašu ljubav učinila sretnim. Osječat ćete veliko prijateljstvo. Ali to je samo kod prave ljubavi, bezuvjetne ljubavi. A što je pojam ljubavi je samo ideja.
Vaša „volim“ osobu znači posjedovati osobu, znači da ne može voljeti još nekoga, a ako voli nekoga drugoga znači da vas vrijeđa i da vas umanjuje, podređuje i da ima boljih od vas, i da su više voljeni nego vi. To pogađa ego, pogađa vašu posesivnost, vaše monopolističke ideje.
U biti to je kukavičluk, strašljivost, jer se ne pokušavate suočiti sa činjenicama o pojmu ljubavi na pravi način.
Nije pitanje da li vaš partner voli nekoga drugoga već da li vi volite osobu? I niste dovoljno hrabri suočiti se sa pitanjem. I to je pravo pitanje koje se trebate pitati.
Ako ja volim osobu onda ništa nije važno.
Ljubav dozvoljava slobodu.
Ljubav dozvoljava da što god partner osječa da bi radio, može raditi.
S čim god se osječa da će biti blažen je njegov izbor.
Ako volite osobu, nećete mu se mješati u privatnost. Ostavljate partnerovu osobnost ne mješajući se. Nećete pokušavati presretati, narušavati njegovu samu bit, ono što jest. Nećete tražiti gdje je bio, zašto je kasnio po noći. To nije u redu uopće.
To je njegov život: gdje on ide, i ako dođe kasno kući... Vi volite osobu ono što jest – i to je ono što on jest. I nikada se nećete pokušavati uplitati u njegovu privatnost. Ne otvarate njegovu poštu, ne gledate mu u džepove, dnevnik ili adresar. Ne pokušavate tražiti neki trag. To je sve ružno.
Morate se suočiti sami sa sobom
Ako se ne suočite, to je kukavičluk, strah.
A pokušavajući to sakriti od sebe, stvarate si toliku srđbu i ljubomoru da u potpunosti zaboravljate da je to jedino vaš kukavičluk, strah.
Ono što je bilo potrebno je da mora biti sve jasno iako je to samo vaša ideja da ga volite, ili je to stvarnost.
Realnost nema problema; samo ideje donose probleme jer su suvišne. Ispod je toliko smeća da vam ove ideje ne mogu pomoći. Bilo koja mala stvar i problemi odmah započnu.
Ne mogu zamisliti da ako se dvije osobe stvarno vole da će ikada imati bilo kakve svađe iz bilo kojeg razloga, da će pokušati nametnuti bilo koju ideju drugome iz bilo kojeg razloga, da će pokušavati kočiti drugu osobu od bilo koje namjere, akcije.
Baza ljubavi sadrži: „Prihvaćam ono što jest druga osoba“. A ljubav nikad ne pokušava promijeniti osobu prema svojoj ideji kakav bi trebao biti. Ne pokušavate sječi osobu ovdje i tamo i dovesti ga na određenu mjeru – što se radi svugdje po svijetu.
Ljudi koji misle da su partneri – kontinuirano muče jedno drugo, pokušavajući stvoriti sliku koju oni žele. Žele drugu osobu kao lutku – i špage bi trebale biti u njihovim rukama. Isto je s drugima: žele biti lutke, i špage trebaju biti u njegovim rukama. Tu će uvijek biti kontinuiranih konflikata, patnje i boli,
I jedan se počne pitati: zašto pisci pišu tako puno lijepih misli o ljubavi? – jer ništa od toga se ne dešava! Samo se događa u poeziji.
Realnost je da većina pisaca nije nikada voljela. Oni su u ljubavi sa idejom o ljubavi, zato pišu prelijepe pjesme, prelijepe novele. Ili su voljeli, ali su potpuno promašili pa sami sebe tješe, hrabre i stvaraju potpunu suprotnost u svojim poezijama. Npr. Leo Tolstoy je bio pod torturom svoje žene, sve do skoro samog kraja. Zadnji dan, ga je maltretirala toliko da je otišao iz kuće po noći i otišao do stanice i umro tamo na klupici. Bio je knjigovođa i imao je veliku imovinu i zemlju i sve – ali je živio kao jadan čovijek. Žena mu je imala sve pod kontrolom.
Nije mu dopuštala niti da ima prijatelje, prijateljice. Bila je toliko ljubomorna da mu nije dopuštala da piše ili čita ispred nje. Morao je ići u vrt ili na polje da piše; sva njegova pisanja su stvorena vani. Njena ljubomora je bila tolika da je govorila..., „Kada sam ja prisutna ti si više zainteresiran u svoje novele. To me vrijeđa!“ A taj čovijek je pisao tako prelijepe knjige i tako prekrasne, dobre stvari o ljubavi, tolike da ako niste znali njegov život, ne biste mogli vjerovati kako je to moguće. To je kompenzacija. U njegovome životu je falilo; stavljao je u svoje novele; u novelama je pisao kakav bi život želio da ima, samo da zaboravi svoj, svoju ružnoću.
Iako pjesnici nisu nikada voljeli i znali, nikada znali agoniju toga; ili, ako su voljeli, znali su agoniju toga i htijeli su znati ekastazu. Zato će se u njihovim pjesmama naći ekstaza ljubavi. Ali istina je da je cijeli svijet mučen s nepotrebnim.
Da, to je kukavičluk koji nas drži u mučeništvu. Upravo licem u lice, volio ti čovjeka ili ne. Ako voliš, nema uvjet koj treba postaviti.
Ako ne voliš, tko si ti da postavljaš uvjete?
Oba dva smjera su čista. Ako voliš nema mjesta uvjetima: voliš ga ono što jest. Ako ga ne voliš, onda tu nema problema: on je vama nitko; nema mjesta postavljati uvjete. Može raditi što god hoće.
Ali se mora suočiti sa jednim osječajem na jedan ozbiljan i otvoren način. I taj pošten susret nekog osječaja odmah vam pokazuje put.
Život nije težak – mi ga stvaramo teškim jer smo kukavice: ne vidimo stvari za koje znamo da su tamo.
Uvijek je jednostavnije suočiti se sa realnošću.
I to nas stvara nevinima; i nepotrebni kompleksi se ne uzdižu.
U protivnom će jedan živjeti u mašti, da nekoga voli, da može umrijeti za drugu osobu.
A ne može niti da vidite drugu osobu da je sretna sa nekim niti na minutu – a već pomišlja kako možete umrijeti za drugu osobu!
Pokušajte vidjeti što je za pravo u vama prema drugoj osobi – i ljubomora će nestati. U mnogo slučajeva sa ljubomorom, vaša ljubav će isto nestati. Ali to je i dobro, jer koji je smisao voljeti pun ljubomore, koja nije ljubav?
Ako ljubomora nestane i ljubav još uvijek ustraje, tada imate nešto solidno u svome životu što je vrijedno imati“.
Post je objavljen 19.11.2007. u 16:18 sati.