Ipak jedan post iz inozemstva.
Mmmm…. prvi dan kod moje najdraže osobe u jednom lijepom gradu u kojem je sjedište UNa.
Put je bio strava!
Let, od Zg preko bla, bla i ujedno austrijskih Alpi, eee tu počinje divota. Ostala sam razjapljenih ustiju, a da nisam znala dok mi ih susjed nije zatvorio dodavajući mi maramicu. Ma karikiram, nije bilo nikakve maramice od susjeda, htjedoh samo malo dočarati čaroliju viđenog, horizonta do kuda je sve pogled pucao.
Letite na 11.000 m, a ispod vas alpe prekrivene snijegom, misli malo odlete, kad već letim ne?, ka svim filmovima o padovima aviona i prelaženju preko svih onih vrhova. Pa se malo uključila kombinatorika kako, ako se takvo što desi i naravno glavni glumac JA ostane živ, kako znati na koje vrhove se penjati, a da nakon njih nemate još takva tri umjesto da se dokopate doline sa nekom od toplih i spasonosnih kućica i tako.
Kada sam sve to provukla kroz misli i popričala sama sa sobom došao je i onaj trenutak, razjapljena usta i ućivanje u divoti prirode. Vidici su se protezali miljama, čist nedotaknut ljudskom nogom snijeg i vrhovi koji zaustavljaju dah. Mi letimo u suncu i prekrasnom vremenu, a oni na tlu pod oblacima i crnilu, kisi ili snijegu. Gledate avion koji vam dolazi iz suprotnog smjera piči da ga jedva možete pratiti i tek onda skopčate da ne idete 50 km/h kako vam je izgledalo, već… ah da pilot je prije kojih par minuta rekao 700 km/h i da tako i vi pičite i da isto tako najvjerojatnije i vas netko gleda. Promet u zraku gust i izcrtan bijelim obrisima koji ostaju za avionima. Nakon te ljepote uslijedila je druga. Oblaci… da! oblaci! Predivno ih je bilo gledati. Spojili su se kao more vate… doslovce, kojem se ne vidi kraja. Moglo ga se gledati kao malo valovito more ili kao razbješnjelo i zapjenjeno od siline udaraca o stijene. Potom je uslijedilo i naše prizemljavanje, probijanje oblaka, magluština i pridrživanje zemljanima, tolika da se opet uključio neki od svih onih prelijepih filmova i misao, a sad kad se odjednom jedan vrh pojavi ispred aviona. I tako brm brm kroz oblake dobrih 10-tak min i konačno smo ispod oblaka i vidi se zemlja, polja, kućice načičkane jedna do druge, ceste, pa ljudi i potom pista i slijetanje. Smile na licu, radost u srcu… vidjet ću konačno moju najbolju prijateljicu!
I tako dok je čekam da dođe sa posla pa da odemo malo do restorančića na većericu u potom na rođendanski party neke bogatunice koja ga organizira u kafiću iznajmljenom samo za njene potrebe ja pisuckam, i zabavljam se u današnjem danu.
Post je objavljen 28.11.2007. u 16:20 sati.