subota, 17.11.2007.
LJUBAV... ŽIVOT, a između svega pomalo
I tako, lomim se kršim se, razmišljam o svemu i svačemu, pokušavam objasniti, pišem, spoznaje samo niču i niču, kad li mi mama donese neke knjige iz knjižnice. I bum pred nos mi dođe knjiga od Stanislav Feldman: „Ljubav na drugi pogled“ . Počela čitati i tamo mi je sve što sam pokušavala napisati „skraćeno“ on je napisao sažetije. Pa evo jedan dio kroz koji govori o onome što sam i ja htijela reći, samo što sam ja na na svoj način ne toliko stručno pisala:
„Dosta često brkamo osjećaje ljubavi s ljubavnom vezom, kao i sa zaljubljenošću, odnosno sexom. Uvjereni da je to onda uvijek riječ o ljubavi dovodi čovjeka do zabuna i problema. Nekoga se može voljeti i ne živjeti s njim, pa čak i ne održavati s njim ljubavni odnos. I obratno, ljudi mogu živjeti zajedno, ili održavati vezu bez osjećaja stvarne ljubavi. Zato uvjerenje da ljubav uključuje zajedništvo i čak istovrsni emocionalni odgovor dovodi do brojini „ljubavnih problema“, osjećaja nesreće, razočaranja, depresije i ljubomore. Zašto mnogim ljudima ljubav – ili ono što oni smatraju ljubavlju – nije donijela sreću koju su očekivali? Zašto se to događa toliko često?
Kako se može definirati ljubav?
„Ljubav je psihički fenomen, subjektivan, ljudski intiman emocionalni doživljaj, stanje duha zrele osobe koja može prihvatiti druge ljude onakvima kakvi jesu, da s njima bude jedno i istodobno da sačuva vlastiti integritet i indetitet, da se za njih brine i želi im omogućiti da budu sretni, da žive kako hoće razvijajući se prema vlastitim potrebama i željama. Ljubav se ne iskazuje niti iskorištavanjem partnera, niti pružanjem nekih usluga i koristi, ali ni njihovim očekivanjem. Ljubav je, jednostavno, ljubav, vlastiti osjećaj koji može, ali ne mora, biti uzvraćen. Bitna osnova ljubavi jest sloboda, neovisnost o uzvraćenoj ljubavi i uživanje u vlastitu osjećaju ljubavi“.
Ljubav treba razlikovati od zaljubljenosti. Zaljubljenik vjeruje da mu odabrana osoba može ostvariti neka realna ili nerealna očekivanja, iako on toga često nije svjestan. Zbog toga, iako je svjesno uvjeren da se zaljubio zbog izgleda i nekih posebnih kvaliteta osobnosti, kad očekivanja ne budu ostvarena čini sve da „voljenu“ osobu promijeni. Umjesto osobina zbog kojih se, barem tako vjeruje, zaljubio, očekuje da partner postane drukčiji, da odgovara njegovim očekivanjima.
Stvarna, dugotrajna ljubav obično se ne dogodi isprva, najčešće se može, ali ne mora, razviti kad prođe prvi zanos zaljubljenosti.
Dok je osnovni cilj ljubavi dobrobit i sreća voljene osobe, zaljubljenom je čovjeku bitna njegova vlastita sreća – ma koliko on suprotno mislio – i očekuje, smatra prirodnim, da mu to izabrana osoba što prije ostvari. Ako se to ne dogodi dovoljno brzo, veza bude prekinuta prije nego što se mogla učvrstiti, prije nego se iz zaljubljenosti mogla razviti ljubav.
Hoće li se veza nastaviti i trajati ne ovisi toliko o intezitetu prvobitne privlačnosti, koliko o vremenu i kontinuitetu koje je par dijelio zajedno. Kontinuitet veze/braka daje nam vremena da razvijemo zrelu ljubav koja se neće pokolebati promijenjenim okolnostima, starenjem, najnovijim hirom ili fantazijom. Samo s vremenom možemom prepoznati naša ograničenja i našu postojanost.
Kao što smo rekli, prava je ljubav neovisna o uzvraćenim ili neuzvraćenim osjećajima i prema tome je bezuvjetna. To tumačenje bitno se razlikuje od uobičajenog shvaćanja pa, sigurno, zbunjuje i teško je prihvatljivo. Ljudi od ljubavi očekuju uzvrat, nešto dobiti, a ne samo davati. Davati su pripravni samo ako dobiju ono što očekuju, oni, dakle, svoju ljubav uvjetuju. Ali zašto toliki ljudi od ljubavi očekuju neku emocionalnu ili, čak, materijalnu korist za sebe i time uvjetuju svoje osjećaje za partnera?
To je posljedica prisilne potrebe osjećajnog vezanja uz pogodnu osobu, koja je obično nastala zbog iskustva u ranome djetinjstvu. Ako dijete dobiva ljubav roditelja samo uvjetno, samo ako ispunjava njihova očekivanja, ono se osjeća prikraćeno te bude razočarano i nesretno. To dijete svu svoju pažnju i aktivnosti usmjerava na dobivanje ljubavi i vrlo brzo nauči kako će navesti svoje roditelje da mu iskažu ljubav. Već prema karakteru i odgojnome stilu roditelja prema tome kako dijete procjenjuje njih i njihove osjećaje prema njemu, ono nesvjesno izabere taktiku ucjenjivanja kojom, s više ili manje uspjeha, iznuđuje ljubav. Neka djeca postanu dobra i poslušna, ponos svojih roditelja, druga slabašna i boležljiva, potrebna skrbi i zaštite, neka se nastoje istaknuti posebnim sposobnostima i uspjesima da bi im se divilo, a neka budu neposlušna i zločesta te raznim nepodopštinama pokušavaju privući pažnju na sebe.
Voljeno dijete, sigurno u ljubav svojih roditelja će kad odraste imati povjerenje i u ljubavne veze u partnera i ne će se plašiti da će biti ostavljeno. Ono dijete za koje se roditelji ne brinu ili će grčevito tražiti bliski kontakt s njima ili će ih izbjegavati, a u kasnijim ljubavnim vezama bit će ili nepovjerljivo i ljubomorno ili zatvoreno i odbojno. A ako su roditelji nedosljedni, jedanput brižljivi a drugi put zanemaruju dijete, ono će postati neodlučno i plašljivo, a u ljubavnoj vezu nesigurno u partnera, na sve moguće načine će ga pokušati privući, biti s njim blizak i posjedovati ga potpuno, ali istodobno će se te blizine plašiti.
No ne treba zaboraviti da na roditeljska odgojna shvaćanja i metode utječe i socijalna sredina u kojoj on i dijete žive. U patrijahalnome društvu to je osobito podjela na muške i ženske načine ponašanja. S time dijete igra ulogu koju patrijahalni kodeks zahtijeva za svaki spol. Te uloge propisuju način reagiranja i ponašanja te da su toliko prihvaćene da ih se doživljava kao da su prirodne. Tako da dječak kojemu se rugaju da plače poput curice neće prestati biti tužan, samo će prikriti svoje osječaje. A malena djevojčica koju se kažnjava jer izražava volju poput muškarače samo će svoj bunt zakopati ispod površine. Poslije, jer je oboma rečeno da neki dijelovi njih pristaju samo suprotnome spolu, tragat će za njima kod njih. Tragajući za unutrašnjom cjelovitošću, pokušat će promijeniti partnera.
Rezultat je lako predvidjeti! Nesretno, stvarno ili samo umišljeno nevoljeno, neprihvaćeno ili neshvaćeno dijete i poslije, kad odraste koristi se istom taktikom kojom je kompenziralo nepovoljnu situaciju u djetinjstvu. Budući da se nada spas naći u ljubavnoj vezi, mora pošto-poto osigurati ljubav partnera i koristi se istom metodom kamčenja ljubavi i pažnje, kao i u djetinjstvu. Tako on postaje ovisnik o ljubavi! Tko očekuje da svakako mora dobiti ljubav od svake osobe koju smatra prikladnom, nije više slobodan čovjek.
Naravno, tom čovjeku nije jasno zašto mu ljubavne veze ne uspjevaju. On je pogrešno uvjeren da zna što i kako osjeća te je siguran da je to prava, velika ljubav, no nezna stvarne razloge zbog kojih je izabrao upravo ovog partnera. Nemoguće mu je prihvatiti i samu pomisao da se zbog svoga psihičkog razvoja i dosadašnjih životnih iskustava otpočetka varao u procjeni partnera. On, jednostavno, nikako ne može prihvatiti činjenicu da ga unutarnja prisila pod svaku cijenu „imati“ partnera, dakle posjedovati ga, trajno onemogućuje da ga zaista stvarno upozna i zavoli.
No, ima i drugih razloga zbog kojih ljubavna veza često ne uspjeva. To je, prije svega, uvjerenje da je dovoljno nekoga voljeti da bi i seksualni odnos i zajednički život partnera bili optimalni, najbolji mogući. Mnogim ljudima teško je shvatiti da unatoč potpunoj sigurnosti da partnera vole ni spolni odnosni ni zajednički život ne moraju pružati očekivanu skladnost i zadovoljstvo, što može čak dovesti do prekida veze. To proizlazi iz toga jer se zna da je ljubavni osječaj psihički doživljaj, potpuno različit od ljubavne veze, koja je ovisna o raznim društvenim i psihičkim čimbenicima koji različito djeluju na oba partnera, te seksualnost, koja je fiziološki fenomen i izraz ljudskih nagonskih potreba, ali također ovisi o drugim psihičkim i socijalnim čimbenicima. Osjećaj ljubavi može doživjeti samo psihički zrela osoba, a kad se ljubavnu vezu ostvaruje zbog neke svjesne ili nesvjesne koristi i nagonske želje za seksualnim uživanjem, teško je to troje uskladiti.
Seksualnost, dakle, nije važan sastavni dio ljubavi nego samo njezina fiziološka pratnja i one mogu postojati samostalno jedna bez druge. Spolni je čin moguć i bez ljubavi, iako je možda prazniji, a ljubavlju ispunjeniji i oplemenjeniji. U seksualnom činu sudjeluju sva osjetila, baš kao i kod ljubavnih nježnosti bez spolne aktivnosti. No, u seksualnom činu sudjeluju još dva čimbenika spolni nagon i užitak što ga pruža zadovoljenje nagona. Spolni nagon i težnja za uživanjem vezani su uz aktivnosti spolnih hormona. Seksualnost, dakle, tjelesno nagonsko događanje i, za razliku od ljubavi koja ostaje nepromijenjena i nakon zadovoljenja nagona, seksualna potreba i želja, barem neko vrijeme, više ne postoji. Ljubav i seksualnost definitivno nisu jedno te isto pa, iako su obično povezane, mogu biti doživljena svaka za sebe. Čovjek svoje seksualne potrebe može zadovoljiti i bez ljubavi i bez braka/veze te u tome čak i uživati, baš kao što se može i voljeti bez zadovoljenja spolnog nagona. Činjenica je da je spolni užitak s partnerom kojeg se voli dublji. Užitak u dobrom jelu bit će, sigurno, veći ako ga se podijeli s voljenom osobom, ali nitko neće, valjda, tvrditi da je zadovoljenje nagona za održanjem života, tj. gladi, s osobom koju se ne voli bolesno ili pokvareno. Jedino je razlika između seksualnosti i potrebe za jelom u tome što se zadovoljenje spolnog nagona, produljenja vrste može, barem u čovjeka, odgađati dugo i čak potpuno potisnuti, dok se glad, održanje života, mora bezuvjetno zadovoljiti za najviše nekoliko dana kako se ne bi umrlo od gladi. Jednak odnos postoji također između ljubavi i zajedništva. U zajedničkom se kućanstvu, može živjeti i s osobom koju se ne voli, ali je razumljivo da će život s voljenom osobom biti ugodniji i ljepši.
Budući da su našoj kulturi ovo nepoznanice, odgojem nam je utuvljeno sasvim suprotna shvaćanja, razumljivo je da nas zbunjuje kad se dvoje ljudi, čak i ako se iskreno i stvarno vole, ne mogu složiti i uživati u spolnoj ljubavi ili u zajedničkom životu, a nerijetko i u jednom i u drugom.
Ni zajednički život ni seksualni doživljaj nisu kriterij postojanja, ili nepostojanja ljubavi. Npr osoba je potpuno sigurna da voli partnera, no sumnja u partnerovu ljubav. S mnogo stvari se ne slažu, mnogo toga jednoj osobi smeta kod drugoga i zbog toga se često svađaju. U seksualnom odnosu ta osoba ništa ne osjeća, ne doživljava orgazam i zbog toga je deprimirana i nezadovoljna. Jasno je da njen problem nije voli li je njen partner ili ne, nego želi li živjeti zajedno s čovjekom s kojim se ne slaže ni u zajedništvu, niti seksu. Da može nekoga voljeti, a s njim niti živjeti niti spavati. No važno je da osoba shvati što je ljubav, a odluku što je važnije, ipak, mora osoba mora donjeti sama.
Ljubav, seksualnost i zajedništvo tri su potpuno različita stanja, psihološko, fiziološko i socijalno pa, iako većina ljudi teži da ih spoji u svojim emocionalnim vezama, ne može se očekivati da sva tri uvijek uvijek zajedno dobro funkcioniraju. Ako seksualni odnos i zajednički život, ili oba, nisu skladna i zadovoljavajući, ne mora to značiti da u jednog ili oba partnera ne postoji osjećaj stvarne ljubavi. Ljubav ne osigurava automatski ni dobar seksualni život ni skladno zajedništvo. Tko to shvaća, izbjeći će nezadovoljstvo, tugu, predbacivanja i srdžbu tzv. nesretne ljubavi. Taj je pojam, zapravo, netočan, jer se o „nesretnoj ljubavi“ govori zbog pogrešnog poistovjećivanja ljubavnog osjećaja s ljubavnom vezom. Zapravo je riječ o „nesretnoj ljubavnoj vezi“.
Bući da je ljubav osobni emocionalni doživljaj, svatko ima pravo izabrati koga će voljeti, neovisno o tome voli li njega taj izabrani. U vezu se ulazi da bi se izrazila unutarnja ljubav, a ne da bi se zahtjevalo da se bude voljen.
Pogrešno je vjerovanje da razilaženje u nekim pojedinostima svakodnevnog života, ili čak svađa, uvijek znači da se partneri ne vole.
Budući da nije moguće da dvoje ljudi uvijek i o svemu jednako misle, dobro je raščistiti neslaganje i nejasnoće koje se neminovno pojavljuju u svakoj vezi – pa makar i svađom.
Zrela je ljubav sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti i u ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a ipak ostaju dvoje. Jedan i jedan uvijek čine dva. Dakle svađajte se ako je potrebno – ali se ne vrijeđajte!“
- 14:54 -
