Pregled posta

Ispod površine – I dio

Što se skriva u podlozi ljudskog ponašanja? Možemo samo nagađati što potiče ljude da čine ono što čine jer ako ih i zapitamo, njihov odgovor neće otkriti potpunu istinu jer je ni sebi neznaju dati i jer puno puta i sami sebi nekad ne znaju objasniti svoje postupke. Većina nas nije svijesna što kreira naše ponašanje, a osobito obrasce koje ponavljamo cijeli život. No ono što je u pozadini svakog ponašanja jest bol. Bol nas potiče na djelovanje. Instiktivno reagiramo kako bismo izbjegli bol i doživjeli ugodu. Živimo da budemo sretni i da nam bude ugodno no nekada odemo predaleko u tome, a ja sam živi primjer za to jer sam živjela da si uviej ugodim, olakšam i da uživam. Koja je to Božja zapovijed ili psalam? Ne pretjerivati u uživanju.

Ne smijemo odvajati misli od istinskih osjećaja, jer osjećaji su put vodilja ka riješenju boli. Vodilja koja će nam pokazati da nas nešto ljuti, plaši, uznemiruje i dr. Potom nastupaju misli zašto smo tako reagirali na situaciju, događaj ili na nešto što nam je bilo rečeno. I zatim racio s kojim ćemo svrstavati u kategorije. Ljuta sam jer sam krivo postupila ili nešto rekla, boli me jer mi je netko nešto napravio namjerno, nenamjerno, krivo sam shvatila ili netko drugi rečeno i sva ta analiza nas polako dovodi do cijelokupnog ili djelomičnog riješenja našeg dobivenog i određenog osječaja.

Naša emocionalna bol uzrokovana je neispunjenim potrebama osobito u djetinjstvu. Većinu boli smo potisnuli duboko u sebe toliko da ih nismo niti svijesni i ne osjećamo ih. Kasnije kako rastemo, ako ih si ne razjasnimo i ne rasvijetlimo kroz život iz pozadine upravljaju s nama kroz naše ponašanje i reagiranje.

Ako krenemo od dana kad smo ugledali svijetlo dana, prva bol je bila ona svijetlost i KME! Daj u gasi to pici mi u oci! Ok, šalu na stranu... hm.. moguća šala Znači neka bol koju smo osjetili utiskivala se u naš mozak i sjećanje na nju postaje nesvjesno. Kao mali nezaštićeni smo i treba nam netko da se osjećamo sigurni. Već tu počinjemo sa ovisnostima o nekome. No neću sada o ovisnostima jer me onda aquarius neće čitati pa ću tu temu (jopet) ostaviti za neki drugi put. Aquarius hvala ti još jednom hihi ihi hi.

Kao bebe smo nezaštićeni i neznamo se brinuti za sebe i s time očekujemo da nam se sve potrebe ispune i da će nam ih roditelji odmah ispuniti i da će biti potpuno svijesni naših potreba. Od rođenja trebamo ljubav, sigurnost i bliskost. No uskraćivanje emotivne pažnje u ranoj dobi pravi je šok za emotivni sustav i izravno prijeti našem opstanku. A s obzirom da tad nismo u mogućnosti sagledavati stvari jer nemamo iskustvo, smo svedeni na minimum i zadovoljenje naših osnovnih potreba. Kenj – kenj, piš-piš i papica, dodir da je netko s nama i brine o nama – sigurnost. No u ispunjenju nekih od tih potreba smo sigurno dosta puta bili i zakinuti jer roditelji nisu znali prepoznati zašto plačemo ili smo im se više popeli na onu stvar i nisu htijeli reagirati i rekli bi: „ma neka plače i prestati će“. Kada roditelj ne odgovori na taj plač, za nas je to značilo napuštanje. Tu bol duboko pospremamo u sebe jer u to doba nismo dovoljno jaki jer je za mladi organizam bol bila neizdrživa i morala je biti potisnuta. Upravo zbog te duboko pohranjene traume čovjek može imati trajan strah od napuštanja. Kao bebe imamo samo instikt za preživljavanjem i nemamo iskustvo niti s time snagu da bi se mogli suočiti s boli. Stoga bol duboko „pospremamo“. No to ne znači da je sama potreba nestala. Kako rastemo, te su potrebe sve izraženije.

Nitko od nas ne može biti savršen roditelj i gotovo je nemoguće da potrebu za emotivnom pažnjom svojeg djeteta roditelji do kraja ispune. Upravo zato svi imamo donekle nesavršena djetinjstva s neispunjenim potrebama, a emocionalnu bol smo pohranili. Svi smo povrijeđeni do određenog stupnja i nitko nije pošteđen.

Sav ovaj procesa jedna je osnovna trauma koja može utjecati na naš cjelokupni psihološki profil te, posljedično, na ponašanje.

S obzirom da je za iskrivljeno poimanje stvarnosti dovoljan samo jedan traumatičan doživljaj u djetinjstvu ili ponavljanje iskustva u kojemu potrebe postaju nezadovoljene. Kao ja npr pa sam otišla u hiperaktivu, razigranost i u svoj neki svijet. Jednom kada nam se to utisne u sjećanje iskustva postaju iskrivljena. Što je dublje pohranjeno traumatično iskustvo, to je naša obrana jača. Tako manjak pažnje osoba s prikrivenom traumom može protumačiti kao napuštanje, dok druga koja nije imala to iskustvo manjak pažnje neće ni primjetiti. Od tuda i ljubomora zbog uskraenog normalnog odnosa u familiji, zloba prema drugima jer su i sami nezadovoljni sa sobom zbog pitaj Boga čega, niti oni smi znaju, nesigurni pa se uvečavaju sa novcem, robom ili mišlju da su pametniji od drugih itd i sve to samo kako bi se osječali vrijedniji i sigurniji.

Razlozi zašto želimo otkriti što je ispod površine svakoga od nas osobne su prirode. Neki osjećaju izjedanje iznutra kojemu ne mogu odrediti točan uzrok (ja sam to imala, podsvijest mi je nešto govorila što sam čak jedva i osječala), drugi smatraju da mora postojati dublji smisao života (ja), treći su suočeni s teškim životnim izborima ili osjećaju da nemaju drugog izbora (my life). Četvrti unatoč uspjehu u svim životnim poljima ne mogu zadržati partnera (a aaaa njet (toliko) do mene ).

Kako rastemo naša svijesnot raste i neke svoje probleme riješavamo. Kako prodiremo dublje kroz slojeve i svjesnost bude rasla, s njom će rasti i frustracija što nemamo sve odgovore. To nije jednostavan put i mnogima dođe da odustanu.

U trenutku nekog traumatskog događaja nismo se mogli suočiti s onim što se događalo. Kako bi iscjeljivanje počelo, moramo otići unatrag i dopustiti tijelu i umu da dovrše ono što prije nisu mogli. Cijeli se život branimo i gradimo obranu kako upravo to ne bismo morali učiniti. To je naš način da se sakrijemo od boli. Paradoks iscjeljivanja je što smo stariji, postajemo jači, zreliji, imamo veću potporu okoline i možemo se s problemima nositi sami. Upravo zato možemo i nanovo iskusiti bol i neispunjenje potrebe iz prošlosti, osvijestiti ih i zatvoriti to poglavlje. Kada prođemo to iskustvo, traume prestaju upravljati nama. No jedino će autentično iskustvo donijeti željeni rezultat.

And I am freebird!!!


Post je objavljen 09.11.2007. u 12:51 sati.