utorak, 20.11.2007.
NAKON BUĐENJA
Danas kad sam se probudila i misli odmah krenuše. Kada vama najviše dolaze neka saznanja? Meni ujutro, kada sam najodmornija. A nekad čak i prerano, znam se probuditi i u ranojutarnjim satima vrtiti nešto. 
Prva misao mi je bila kako se ljudi ne vide, jer se zapravo boje vidjeti. Bježe od sebe samih jer osjete bol kada dođu do određenih saznanja i tu stanu ili se okrenu ka krivim pokazateljima i ne znaju se drugačije sagledati. Sa krivim pogledima stali su i u osobnom rastu. Raste se cijeli život, onda ajmo, došla nam je još jedna stepenica za preskočiti! Hopla, napravimo prvi korak i krenimo u nova saznanja. Ako nam ne ide iz prve, ne razumijemo štivo, naštrebajmo ga, pa ga onda imajući tako u glavi polako razrađujmo, analizirajmo, preispitujmo se, nemojmo odmah pljuvati i pobijati raznim svojim pitanjima ili „argumentima“. Već probajmo shvatiti što nam je rečeno.
Žalosno je što kad ljudi stanu na određenom „nivou“, počnu igrati interesantnu igru sami sa sobom. Počnu se opravdavati sami sebi raznim argumentima i potvrđuju si da su u pravu, a ni ne vide da su im argumenti u krivu. Zašto sebi? Jer ti argumenti što ih nama kažu definitivno nama ništa ne znače, mi čemo ih možda i prihvatiti ili ćemo ih u tome momentu i u potpunosti prihvatiti. No važni su njima jer ako su ti argumenti lažni osoba će se dovest do toga da će krenuti u krivi smijer i stat će sa samorazvojem.
Što se dalje desi, prihvatili smo argumente osobe jer je stala sa stavom da ona zna i da je u pravu, no mi vidimo dalje i dublje o osobi kroz određene njene potupke, koji su nam pokazali što joj fali. Osoba nam se pokaže kroz djela, kroz svoja ponašanja. I dođemo do zaključka da osoba zapravo tim „argumentima“ sama sebe zamantava, a da ni nezna. Potom ćemo joj reči svoje mišljenje što vidimo, jer vidimo posljedice, ono što je osoba napravila, vidimo njena djela, a posljedice i djela imaju i početak, a taj početa je neki uzrok.
Vrteći razne svoje životne situcije došla sam do tih i raznih drugih razmišljanja, odnosno spoznaja. Zatim sam se sama sebi nasmijala jer sam si rekla kako (si) neki ljudi pričaju dobro viceve. Pa sam se pitala, a u koju kategorju ti vicevi spadaju? I došla sam... spadaju u crni humor.
A krajnja spoznaja mi je bila, uzet ću za primjer ljubomoru. Ljubomoru na početku svog postojanja i rasta moramo imati jer se tako štitimo da ne ispadnemo povrijeđeni i glupi, odnosno da ne vjerujemo baš slijepo nekome. No to imamo dok smo na određenom „nivou“ razmišljanja. Kasnije kako rastemo (u duhovnom smislu), dobivamo sve više saznanja i razumjevanja (mudrost) za neke stvari i počinjemo uviđati da se ljubomore možemo osloboditi jer ne šteti samo nama već i drugima, no ponajviše nama jer nas razara unutra. Ljubomorni smo puno puta zbog banalnih stvari.
Možemo je se riješiti iz razloga jer znamo da osobu ne možemo natjerati da nas voli i da osoba nije naše trajno vlasništvo i da je s nama jer ona želi biti s nama, a ne s nekim drugim. A ako poželi biti s nekim drugim, onda nam je to pokazatelj da nas ne voli.
Možemo samo naučiti realno sagledavati stvari i prihvatiti činjenice i stvarnost i pustiti osobu da bude slobodna i nesputana. Ljubomora nam je pokazatelj da smo vezani za osobu, da je gledamo kao naše vlasništvo i da joj ne vjerujemo, da ne vjeujemo u njenu ljubav, umjesto da smo svijesni da druga osoba nije ničije vlasništvo i da može raditi što god želi jer ima svoj životni put. Riješivši se ljubomore osobi dajemo slobodu da napravi što želi i voli, jer ako iskreno volimo tu osobu želimo joj sreću u životu zar ne? Želimo da si nađe sreću i mir u životu. S obzirom da svatko ima svoj životni put, svatko sebi traži što ga čini sretnijim i ispunjenijim i sam odlučuje što će sa svojim životom. Da će određeno saznanje boljeti, hoće, jer dolazimo do saznanja da gubimo objekt koji nam je pružao ispunjenje, no mi ćemo se znati nositi sa tim saznanjem jer znamo da nikoga ne možemo natjerati da nas voli.
Mi ćemo osječati razne osječaje koji su pokazatelji ljubomore no znat ćemo ih kontrolirati jer su nam pokazatelji da je mogućnost da se nešto dešava, ali nemamo pravo kontrolirati nekoga niti mogućnosti da osobu prisilimo da bude s nama. Znači u svemu treba sagledati realne činjenice i što je još najvažnije prihvatiti ih i suočiti se sa njima i odmah ćemo znati izkontrolirati osječaje. Pogledajmo istini u oči.
Bezuvjetnom ljubavi se oslobađamo nepotrebnih negativnih osječaja, dajemo drugome slobodu, a i sebi i na taj način si omogućujemo realnije sagledavanje stvari oko sebe i riješavamo se nerealnih ljubomornih scena i s time grčeva u trbuhu i drugih popratnih osječaja s kojima se samo mučimo i patimo.
Što ne tražimo mir, sreću i ispunjenje u životu? Što želimo patiti!? Što se ne želi svatko riješiti svojih unutrašnjih muka!? Muka koje čak znaju zakomplicirti i drugome život. Pitam se zašto toliko kompliciramo kad je stvarno, al stvarno sve jednostavno.
Ma znam, cilj je... treba doći do toga jednostavnog, zato i živimo da razriješimo sami sa sobom što imamo za riješiti u ovome životu.
Tako je sa svim negativnim osječajima i trebali bi na njih gledati kao nešto što nam pokazuje na čemu bi još trebali poraditi na sebi kako bi ojačali. Da se pitamo ako nas nečije ponašanje boli, zašto nas boli isl. Kako bi uvidjeli što krivo radimo, odnosno gledamo.
Osječaje moramo naučiti kontolirati jer smo ljudi i imamo osječaje i ne možemo se praviti da ih nemamo. I ne misli se na kontrolu u obliku da ih suzbijamo, trpimo, kipimo, krijemo od sebe i zatvaramo oči pred istinom. Već samo treba znati sagledati realno i prihvatiti istinu koja je. Ne bježati od svojih osječaja toliko da dođemo do stanja, faze da ih spremimo toliko duboko da dođu u stanje nesvjesnosti jer onda nećemo znati uvidjeti pravu stranu istine i riješiti svoje probleme. Osječaje trebamo iskoristiti i usmjeriti u pravome smjeru, a ne protiv sebe tako da patimo.
Pogledajmo samo kako smo se riješavali pelena, morali smo to naučiti, morali smo se naučiti kontrolirati, pogledajmo samo kako smo pokušavali pogoditi usta sa žlicom pa je bilo hrane posvuda po nama, i to smo morali naučiti kontolirati. Sve učimo i kad nešto naučimo postaje dio nas. Naučit ćemo se da su osječaji prisutni, a kasnije će polako blijediti jer se neće imati zbog čega javljati jer smo naučili kako treba na što gledati ili će se pojaviti, ali ćemo znati što trbamo učiniti s njima. Naučit ćemo kako s prave strane gledati na život i pogledati istini u oči i suočiti se s njom. I polako dolazimo ka miru u sebi, zadovoljstvu, blagostanju.
Uglavnom imamo još puno rada... netko će to prije dostiči neko malo sporije, a netko nikada.
Da se vratim na onaj crni humor.
Kažete osobi da je zaljubljivi tip. Ona vama da nije, da zna da nije jer sve gleda realno i da se nikada nije u životu zaljubio/la. A vi i svi ostali vidite posljedice zaljubljenosti. Samo ste uzeli definiciju koja vam kaže kako se osoba ponaša kada je zaljubljena i sve te pokazatelje vidite da ta osoba ima. Djela su nam pokazatelji jesam li što ili nisam, ne riječi, a osječaji pokazatelji da nas nešto zbog nečega smeta. Osoba dok je zaljubljena može biti realna i vidjeti sve što se događa i kakav je tko, no bit je da ne gleda samo jednu stranu, realnu svoju stranu već neka pogleda i drugu stranu. Da je zaljubljena. Da si ide onda malo dublje u svoju unutrašnjost i neka se proba sagledati kako se ponašala i koje od pokazatelja zaljubljenosti ima. Što je biti zaljubljen nešto loše? Nije, naravno da nije samo kada se suočimo sami sa sobom i kada si priznamo (uvidimo) da smo zaljubljeni tada ćemo biti svijesni da će nam se emocije i smanjiti i da je mogućnost da će se neke stvari, pogledi, možda malo promijeniti kod nas. Zato je potrebno sebi priznati i sagledati se da li smo zaljubljeni, a ne bježati od toga jer nam se onda mogu desiti posljedice, otvaranje okica i mišljenja, a ja sam te volio ili bezuvjetno volio. A ja ću reći i jesi! Volio/la si me! Samo na svoj način. I znam da si me volio/la, osječala sam to, no... ono nesvjesno u tebi te je „ošamarilo“ kao što sam i ja dobivala „šamare“ svako toliko, no nisam bježala od njih, suočavala sam se sa njima i zato imam mogućnost brzog rasta. Jer sam to ja, imam tehniku kako brzo rasti. Svaka dva do tri dana mi bljesnu nova saznanja jer razmišljam o sebi i što sam kako radila i ponašala se i kako je to utjecalo na situaciju ili osobu itd, ali koja nisu samo u riječima nego su JA. Počela sam dolaziti do izražaja jer sam se počela sagledavati, počela sam iskazivati svoje pravo JA. Mi smo uvijek mi. Kada nam netko kaže da smo drugačiji, nismo! Samo smo počeli disati i izražavati sebe, samo sam postala više ja i ne radim više nesvjesne greške!
Ne znamo tko smo dok ne doznamo što nismo.
Sve je isto, a opet drugačije....
I dokazala sam si i dokazujem si da ne radim iste greške jer sam odmah dobila priliku i prilike da nesvjesno reagiram i u tom trenutku svijesno sagledam da sam se promijenila i da sam dugačije postupila u nekoj situaciji ili odnosu. I nisam ostala samo na riječima i relnom gledanju da imam te i te nedostatke ili mane već sam se svjesno suočila sa sobom, direkt, eye to eye sa tim nedostacima, greškama, manama došla sam im do kraj, došla sam im do njihovog korijena od kuda su potekli, i što im je pokretač. I sam pokazatelj da sam shvatila, dobila nova saznanja i prihvatila ih su moja djela i nesvjesne pozitivne reakcije.
A oni koji nisu moraju se postepeno mijenjati i svijesno siliti da reagiraju drugačije u nekoj situaciji jer im nije sjelo nije i ušlo u krv, u podsvijest. Zašto? Jer nisu u potpunosti i do kraja iskreni sami sa sobom, samo su realni i s time si dobivaju da znaju sagledati svoje mane, a posljedice, djela govore drugo, a što je sa onim korakom dalje? Da malo zađu dublje u dubinu i popričaju sami sa sobom i u prave se suoče i sagledaju? E za to treba snage. Pa ako treba snage onda krunicu u ruku i verglajmo „Daj mi Bože snage da....“. Iiii.. ajmo.. prvi korak... potom opet krunica i drugi korak itd. Čemu nam onda neka vjera? Svakoga neka vjera drži i vodi. No čak sam mišljanja da to ne treba biti čisto vjersko opredjeljenje, ala kršćanstvo ili budizam itd..., već je bitno da imate nešto, bilo što što će vas držati i voditi. Ja sam npr dosta naučila kroz sport, no kroz sport kroz koji se provlačila filozofija budizma. Bitne su kako bi nam nešto dalo osnove, pravila, put vodilju, odnosno da to nešto ima cilj koji će vas voditi ka boljoj spoznaji sebe, a što će vam to dati to je vaš osobni izbor. Glavno da se kotrljate ;)
Onda me to bezuvjetno odvede dalje u razmišljanjima. Aha, kažem sebi... bezuvjetno. Bezuvjetnom, a vidiš posljedice odnosno djela osobe s kojima pokazuje da ima crte posesivnosti ili koja se može pretvoriti u posesivnost jer mali je korak do nje. I kažete osobi da je posesivna. Nisam posesivna, dam osobi da dišem. A vi vidite da osoba ima uvjete, želi da joj se ispune i želi da joj se istom (gore, dole) mjerom uzvrati. A da ih niste ispunili bi pomislila kako ju ne volite dovoljno ili da ne znate voljeti jer bi ju taj neuzvraćeni, neispunjeni uvjet/i bolio/li. I kako to da se onda osoba dalje ne pita zašto ima određene osječaje, kao npr. zašto je nešto ljuti ili smeta? Jel to zbog toga što je nešto očekivala od osobe, a nije joj ispunila? Jeli se onda dalje pita, da li osjeća i zna da ju osoba voli i da onda nema potrebe da ima te osjećaje? Da li se pita da li su joj onda potrebni ti uvjeti koje postavlja osobi i da s time traži od osobe da bude ono što nije i da je s time želi promijeniti jer želi da bude i reagira zapravo kao ona (gore, dole). Umjesto da sama uživa u svojem osjećaju da voli osobu i da je želi pokraj sebe ili čuti pa kad joj i koliko njoj dođe odreagira i to napravi bez očekivanja da tako isto mora i partner uzvratiti jer ako napravi dugačije to joj neće biti dovoljan dokaz.
Ja sam nesvjesno izražavala sebe i ispnjavala sam uvjete, a to ću i dalje raditi nekome drugome ako bude imao uvjete... JER ĆU GA VOLJETI!... jer ću znati svoje mogućnosti i VIDJET ću što krivo radi, no isto tako znam da mu ne mogu pamet uliti u glavu i da ga ne smijem i ne mogu mijenjati, već da to on mora sam napraviti. A jedino što mu/joj mogu reći je probati popričati s njim/njom i probati mu ukazati da postoje i drugi pogledi i ponašanja. Dalje je na njemu., da vidi što mu je lakše i što mu manje zadaje muke i boli.
Sve mi polako postaje smiješno... ali i ljudski.
Da se vratim na posesivnost. Potom ste dobili, odnosno vidjeli druge pokazatelje posesivnosti. Zamjetili ste da vam je osoba po prekidu drugačija, pa na kraju dođete do zaključka da nije ništa dugačija nego samo da je svoja, da je samo došla do izražaja i da se vratila na sebe, ono šro jest i da radi ono što je tokom veze zapostavila. I da je zapravo previše bila okrenuta samo vezi i partneru. A gdje je ona? Jel` se pita jel` zna napraviti balans i gdje griješi?
Potom odete dalje, a zašto se zapostavila? Pa dođete do odgovora da kad nekoga voli radi protiv sebe jer nezna napraviti balans, nezna odrediti granicu i s time uguši svoje potrebe i ide preko svojih potreba kako bi ispunila tuđe potrebe. I kao što rekoh bit je ispuniti potrebe drugoga no ne prelaziti na drugu stranu, štetnu po sebe, a kasnije se dođe do toga da i po štetu drugoga jer je sama sebe ugušila i nije više mogla disati. Postane zbunjena, izgubljena i sa upitnicima nad glavom... pa što mi se to desilo? Ili se doe do pitanja pa kako smo došli do ovoga u vezi.
Još?
Neću... neka svaka osoba proba pronaći sebe u nećemu i neka se pita i preispituje.
Ja se pitam i preispitujem sa raznim pitanjima no najzastupljenije mi je Zašto. Zašto sam se tako osječala, zašto sam tako regairala, zašto je netko reagirao, zašto mi je netko nešto rekao itd., zašto, zašto i samo zašto.... i pitam se što dovodi do čega.
I za kraj
Svako ZAŠTO ima samo jedan odgovor... ZATO.
Sve nam se desilo jer se tako moralo desiti...
UZROČNO – POSLJEDIČNO; ZAŠTO - ZATO.
Kako ćemo nekoga naučiti da voli, ako mu se u potpunosti nedamo i budemo mu primjer.
I krug se širi dalje.
Voli, daj se u potpunosti, daj ljubav kako bi se dalje mogla dijeliti.
- 14:41 -
