Tisuću zašto - tisuću ne znam
28.12.2005., srijeda
Još jedna sjajna godina
|
Kraj godine bi trebao biti i kraj jednog razdoblja - neki to razdoblje nazivaju i jednogodišnjim, a ja mislim da je to nepotrebna sitničavost. Na kraju ovog razdoblja, običaj je, podvlači se crta. I onda ljudi prosuđuju koliko im je godina bila uspješna. To se zove racionalan pristup. No, kako ja držim do racionalnog pristupa kao do lanjskog snijega otvoreno vam mogu reći da sam imao fenomenalnu godinu! Hure |
- 18:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #
23.12.2005., petak
Welcome to the club
|
Nakon posla često svratim u jednu birtiju u kvartu. Neugledna je to gostiona, baza lokalnih pijanaca. No, odgovara mi njezina mračna atmosfera, nenametljiva Tetamara u borosanama i mir koji posjeduju samo takva mjesta. -Dobro večer – pozdravih, ulazeći u uvijek zadimljeni lokal. Sjednem za stol u kutu i namignem Tetamari, na što mi ona bez riječi donese kriglu točenog svijetlog. Dan na poslu bio je skroz sjeban, k tome me je mučila i nekakva oteklina na guzici koja je toliko boljela da sam jedva sjedio. Birtija je bila prazna, osim što je za stolom malo dalje sjedilo čudno društvance, njih četvero. Jedan je muškarac bio bez ruku, žena njemu desno imala je dva nosa- jedan veći, drugi manji, a drugoj je ženi rasla kita posred čela. Ne kitica, nego kiturina kakve se ne bi posramio ni Ron Jeremy. Bijahu mojih godina otprilike, možda malo stariji. Pijuckali su svaki svoje piće i gledali u prazno. Dvonosa je povremeno ulijevala pivo u usta bezrukom momku. Rogatoj je, pak, organ na čelu smetao prilikom cuganja, pa ga je stalno morala nadrkavati, da bi ostao uspravan. Kad se umorila od drkanja, samo ga je povila iza uha, zajedno s pramenom kose. Četvrti iz družine, muškarac okrenut meni leđima, bez vidljivih izraslina ili nedostataka, najednom ustane i započne govor. Pričao je strastveno, ali sasvim tiho. Zainteresiran za sadržaj, naćulim se što sam mogao bolje, istovremeno se trudeći da ne primjete da ih promatram. -…nismo drugačiji od ostalih… u ovim vremenima…ostatak života…dostojanstvo…godine…neispunjena obećanja…vrijeme za promjene…zato smo ovdje…vjeru i nadu…- razumio sam tek poneku riječ monologa. Iznenada, govornik se okrene, pogleda me sekundu- dvije kao da nešto dvoji, pa mi priđe. Iz unutrašnjeg džepa izvadi posjetnicu, bez riječi je stavi na stol i vrati se natrag. Sav u čudu pogledam karticu na kojoj je plavim slovima pisalo UDRUŽENJE SJEBANIH OSOBA a ispod, sitnije, dva telefonska broja- jedan s predznakom 091, drugi 098. Koji će to kurac MENI? Zar IZGLEDAM sjebano?Ili on dijeli posjetnice svakom kome stigne? Možda me samo podjebava, jer je skužio da ga prisluškujem? I zašto nije rekao ni riječi, kakva je to kultura? Platim pivo i krenem doma, razmišljajući istom o čudnoj klapi. Onda mi odjednom sine! Čim sam ušao u stan, skinem gaće i naguzim se pred velikim ogledalom u predsoblju. Imao sam što i vidjeti – nasred lijevog guza izrastao mi nekakav kurac. Kako ću sad ovako unakažen pred svijet? Hreno |
- 10:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #
22.12.2005., četvrtak
Kava
|
Nekoliko novčića u kartonskoj šalici za kavu odjeknu tupo. Zapuštena prilika mi zahvali uz uobičajeni blagoslov o Bogu, sreći i zdravlju. Primjetim banalnu slučajnost – u ruci sam imao istovjetnu šalicu, samo se sadržaj razlikovao od sadržaja njegove. Prospem zato smećkastu tekućinu, riješim se šminkerskog sakoa i kravate koju sam dobio za prošlo Valentinovo i sjednem uz rub pločnika, na asfalt ugodno topao od sunca. Nisam dugo čekao na poznati tupi zvuk. Izrecitiram zahvalnicu milosrdnoj dami i okrenem se novim mušterijama. Biznis je išao začuđujuće dobro. Dan je bio sunčan i optimističan, a prolaznici široke ruke. Nekoliko sam puta presipao zarađeni novac u džepove kako bi mi uvijek tupi zvuk milovao uši. Skinuo sam i košulju da uhvatim malo boje po rukama. Da, oduvijek sam se želio otisnuti u privatno poduzetništvo. Prilika je došla neočekivano, bez biznis planova i zajebancije s papirima. Radno vrijeme – kad mi se ćefne; mjesto – također; početni kapital – kartonska šalica; obrtna sredstva –nekoliko novčića. Nikoga iznad, nikoga ispod mene. Milina. Nikada više nisam otišao u staru firmu. Nikada se više nisam vratio doma. Nikada više nisam stavio kravatu. Nikada otvorio mail. Nikada lizao dupeta. Nikada išao na skijanje sa šefovom ženom. Nikada plaćao za seks. Nikada pušio na prazan želudac. Nikada odgovorio na mobitel. Nikada plaćao kazne za krivo parkiranje. Nikada okrenuo novi list. Nikome dao otkaz. I nikada više nisam popio kavu iz kartonske šalice. Hreno |
- 11:44 - Komentari (68) - Isprintaj - #
21.12.2005., srijeda
Do kraja (igrokaz)
|
VRIJEME: sadašnje, nesvršeno MJESTO: negdje kod nas LIKOVA: desetak- petnaest, ne zna se točno ZVUČNA KULISA: žamor i doorsi (tiho) SVJETLO: prigušeno (a kakvo bi bilo) UVOD: kućna zabava. društvo razglaba o kamatama u hrvata. većina ih je dužna ko grčka. najglasnija je djevojka u rozom. ona je šefica računovodstva u stranoj firmi. voli svoj posao i dobro je plaćaju. šefica očekuje pad kamata, a rast cijena. nije džabe završila fakultet. raspravu prekida zvono na vratima. domaćin ustaje i odlazi otvoriti. NOVA ZVUČNA KULISA: muk EMOTIVNA KULISA: iščekivanje ZAPLET: na scenu se vraća domaćin i dvije polugole djevojke DOMAĆIN: netko je naručio striptizete DJEVOJKA U ROZOM: ja nisam OSTALI LIKOVI (svaki ponaosob): nisam ni ja STRIPTIZETA 1: nama je svejedno, već su nam platili STRIPTIZETA 2 (odlučno upitno): hoćete da radimo il' da kupimo prnje LIKOVI (svi u glas): ostanite, kad ste već tu EMOTIVNA KULISA: napeto iščekivanje ZVUČNA KULISA: muk i doorsi pomiješano STRIPTIZETA 2: gasi to sranje i paz'vamo KULMINACIJA: striptizete se svlače uz muziku prikladnu za te stvari. muški dio društva se oblizuje, a ženski još uvijek misli na kamate. one se malo teže opuštaju. šou traje dobrih dvadeset minuta. domaćin donosi rakiju svatovušu. svi nazdravljuju a djevojke se i smiju. sad su već i one opuštene. zabava je preluda, sutra će se prepričavati na špici. SPUŠTANJE: striptizete su gotove, «naš naklon, rukoljub, dođite nam opet», oblače ono malo robe i odlaze otkuda su i došle. PRIKRAJAK: većini se prijebalo. odlaze domovima pod hipotekom u autima na kredit i jebe im se živo radi toga. domaćin ostaje sam, kupi prazne čaše i limenke. on je jedini kupio stan u kešu i drago mu je da je sve ovako završilo. jedino mu nije jasno tko je, pobogu, naručio striptizete. ATMOSFERA: prazna, bez iščekivanja ZVUČNA KULISA: opet doorsi- doorsi su zakon! SVJETLO: se gasi ZAVJESA: spušta KRAJ: je trebao biti već odavno by Hreno |
- 11:42 - Komentari (18) - Isprintaj - #
20.12.2005., utorak
Naše blago
|
Od kada je svijeta i vijeka neki ljudi su postavljaju prevelike zahtjeve. Da se razumijemo – ne govorim o lučonošama i Prometejima, ne govorim o Herkulima i prosvjetiteljima, ne govorim o Franji Asiškom i velikim grešnicima općenito. Govorim o onima koji su si u jednom trenutku svoga života postavili prevelike zahtjeve, a onda, umjesto da ljudski odustanu – neljudski ustrajavaju! Te ljude, u današnjem svijetu brzopletog etiketiranja, nazivamo perfekcionistima. No – nije mi nikakva namjera pisati o njima. Fiksacija na negativne stvari je simptom bolesti, a čovjeku, iskreno da vam kažem, takvi simptomi ne trebaju. Pisat ću o jednom blagom čovjeku, blage naravi. Pisat ću o čovjeku koji pred sebe nije stavio nikakve zahtjeve, a opet, ili baš zato, toliko puno daje svojim bližnjima. Pisat ću o mom prijatelju Blagi. Blago je čovjek velikih vrlina i velikog broja malih mana. No, te mane ga čine još boljim čovjekom. Blag prema sebi i prema drugima – nikada neće drugome zamjeriti zbog toga što je učinio ono što bi možda i on učinio - da je imao priliku. Blagi ne smeta što drugi zarađuju više od njega. On sa osmijehom prihvaća da mu prijatelji posuđuju novce. Ne ljuti se kada traže da novce vrati, a ponekad ih i vrati. Blago je klasični tip čovjeka. No, kako više nema mecena koji cijene enciklopedijsko znanje niske razine upotrebljivosti, osuđen je da svoj intelekt upotrebljava u nedolične, gotovo funkcionalne svrhe. No, zbog toga nije ogorčen – tek tu i tamo snatri o još jednom otkazu. Kao što snatri i o prošloj mladosti. Kada mu napomenete da vam nije jasno o kakvoj to mladosti snatri jer i nije imao baš neku mladost – Blago se blago nasmiješi i kaže «baš o takvoj». Blago je uvijek na dispoziciji. Osim kad je zauzet. No, nikada nije zauzet za sebe nego samo za druge. Blago voli izlaziti u susret. Veseli se tuđim uspjesima iskreno – a za to je potrebna neiskvarenost duše i profinjenost uma potpuno strana današnjem svijetu. Blago je slab na žene i osuđen na to da bude ostavljen. On je rame za plakanje i najbolji prijatelj. No – nikada od njega nećete čuti da su žene pokvarene (čak se jednom naljutio na mene kad sam mu rekao da je prenaivan). Blago svoj križ vječito predzadnjeg u životu posrnulih djevojaka nosi sa smiješkom. «Nisam ni ja neki», zna ponekad reći. U zadnje vrijeme govori da se želi povući u samostan. «Previše sam se odao putenim užicima, prijatelji moji.», govori on, ne optužujući se. Blagim pokretom tada privuče čašu crnjaka k ustima. «A i vino sam previše zavolio», mrmlja dalje, «baš previše». A sve zato što od prevelike dobrote ima grižnju savjesti. «Svijet je dolina suza, a ja se cijelom životu iskreno veselim.», govori ovaj autentični katolik – tim autentičniji što u crkvu ne ide, ali ima prijatelja svećenika s kojim zna popiti koju. Neće on otići u samostan – znamo svi, pa zna i on. Previše nam treba kada je teško. On je naš iscjelitelj u teškim trenucima patnji i mamurluka. «Bit će bolje», govori nam tada njegovo vedro lice «jest ćemo opet tusto prasence i mlade janjetine, i pit ćemo vinca crna i bijela». «A hoće li nas one opet zavoljeti, ili barem neke slične?», pitamo ga mi. «A koga bi drugog!» odgovara nam naš najbolji prijatelj Blago s takvim uvjerenjem da opet, na trenutak, prestajemo sumnjati. Blago nama Hure |
- 16:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Bitka kod Sigeta
|
Zaustavilo me na granici. Rutinska kontrola. U neseseru sam pored četkice i pribora za brijanje imao i zeru trave, tek za vlastite potrebe. Nikad ne gledaju neseser. Vjerovao sam da neće ni sada. - Otvorite prtljažnik – reče plavuša u plavom, ljubaznošću domine iz mojih seksualnih fantazija. - Nemam ništ' za prijavit. - A šta je ovo? Škoda je bila legla k'o Žofika kad joj dođe milo. Pun gepek propagandnog materijala,bar tristo kila žive vage. - Ma to je za firmu, neke brošure vozim u Zagreb. - Imate papire? - Nemam. - Ne mogu vas pustiti onda. - Ali ja moram u Zagreb. Hile me čeka, nismo se pošteno vidjeli dva mjeseca, imam mu svašta za pričat.. - Žao mi je, gospodine, morat ćete natrag - plavuša je bila neumoljiva. Okrenem auto prema drugoj granici. - Otvo ri gepek- reče Mađar mađarskim akcentom. - Nemam ništa za prijavit. - Ašta jeovo? - Ma, brošure za firmu. Znate, ja vam radim u Mađarskoj. - Po kaži mu papir. - Ja volim Mađarsku. - Papir! - Nemam. - Nema papir, nemože umađarska. Vozila kod Hrvata. - Ali, gospodine… - Vozila kod Hrvata, rekla ja tebi.. - Jebem ti mater - rekla ja njemu, al' tako da me ne čuje. Okrenem auto natrag ka Hrvatskoj. - Dobra večer. Jeste li dobili papire? - Nisam, ne da mi Mađar kod njih. Šta ću sad jadan? - Ako nemate papire, ne mogu vas pustiti u zemlju. - Ali, gospođo, Hile me čeka, nismo se vidjeli sto godina. Moram mu pričat šta sam jeb'o i još svakakve važne stvari. - Žao mi je, gospodine Hreno. Propisi su propisi. - Ali, gospođo, ja sam Hrvat, katolik… - Stvarno mi je žao. - Ali… - Slušajte, ako ne okrenete auto, dat ću vas uhititi smjesta! Nisam imao drugog izbora nego da okrenem opet put Mađarske. Parkiram se na zamišljenoj granici između dvije države, iz nesesera izvadim drogu, srolam džoks i zapalim. Kont'o sam da mi ne mogu ništa, ovdje na ničijoj zemlji. Onda nazovem Hileta. - Ej, lega.. Jel' počelo? - Pa je, jebote. Di si? - Ma, zaustavilo me na granici. - Nije valjda trava? - Ma jok, brošure. - Jeb'le te brošure. - Ae, čitaj, ne serendaj.. - Ok, slušaj, za 32 milje: « Bitka kod Sigeta, u kojoj je Nikola Zrinski s 500 Hrvata junački poginuo braneći grad od turske sile, dogodila se.. pod a) 1563, b) 1566, c) 1603, d) 1626? « 'Ajde, junače, da te sad vidim… - Auuu, zajebano… Jel' pit'o publiku? - Nije. Razmišlja. - A budale.. Ja bi' na njegovom mjestu il' odma' pogađ'o il' pit'o publiku…Šta se ima mislit k'o junferica na maturalnoj zabavi. Šta si ono rek'o pod b? - 1566. - Ta je…Moj konačni odgovor!!! - Vidi, je stvarno… E jesi majstor, svaka ti čast.. Hreno |
- 08:32 - Komentari (22) - Isprintaj - #
19.12.2005., ponedjeljak
Rezolucija
|
- Idi u pičku materin……… Nikada nisam ovako zamišljao svoje posljednje riječi. Mislio sam, izgovorit ću nešto dublje, mudrije ili barem nježnije. Prije nego što zadnji put sklopim oči, s osmijehom ću reći nešto kao «Ne zaboravi me baš odmah», «Čuvaj nam djecu», «Vidimo se gore» ili tome slično. Ili da ću možda procijediti zlobno « Draga, ne ostavljam ti ništa» jer kao «Volio sam drugu i dušom i tijelom». Možda nešto praktično, s pogledom u budućnost: « Prodaj Podravkine dionice na 250, dušo»; poslužiti se, možda sportskim terminom – « Sanja, sudac mi je odsvirao kraj». Ili, ako umrem nasilno, da ću u odsutni čas patetično vikati «Živjela sloboda, živjela domovina, živjelo … nešto»…Što ja znam, ono, uobičajene stvari koje se govore kad umireš. Mislio sam da ću reći bilo što, samo ne ovu notornu psovku. A upravo nju sam ( i to ne do kraja) izlanuo kad mi se crni Mondeo divljački sjurio u susret i katapultirao me na drugi svijet. Da sam barem znao ( da, često si ponavljam ovo - ..da sam barem..), napisao bih nekakvo pismo, ispozdravljao se s dragim mi ljudima, potrošio ušteđevinu i digao još koji kredit… Ili bih barem prikočio ranije! I ono da ti cijeli život prođe kroz glavu u sekundi je obična dramaturška izmišljotina. Pa, nisam stigao ni «materinu» izgovoriti do kraja, a ne da sam imao vremena razmišljati o punih 30 godina moga života. Stvarnost je potpuno drukčija nego što ljudi pričaju. Ovako sam umro s pičkom na usnama - u prenesenom značenju, kakve li ironije - kao što sam i živio. Kletva je u mom slučaju imala i zadnju riječ. Zato obećajem, ako u sljedećem životu budem i malo pametniji, paziti ću na svaku svoju riječ. Može se dogoditi da mi upravo ta bude i posljednja. Hreno |
- 14:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #
17.12.2005., subota
Izbirač
|
Sjedimo frend Hure i ja u blaženoj tišini, kad li njega opali znatiželja: - Bokte, Hreno, mislim si nešto: poznajem te pola života i oduvijek si ili sam, ili ševiš neke bezvezne strankinje, Bosanke il purgerice. Šta ne nađeš neku poštenu ženu i uozbiljiš se malo? - Daj, Hure, ne seri! - Ma ozbiljno. Šta ne nađeš neku, može i iz našeg društva? Šta bi ti falilo? - A koga, Hure moj, koga? Evo ti reci... - Hmoix? - Ma daj, sigurno ima male sise. - Dobro, onda Hespadrillu. - Ne mogu ti ja s tim Dalmatinkama. Odmah bi mi počela zapovijedati po kući, znadeš kakve su one. - Baš si predrasudan. Nisu Dalmatinke uopće tako loše, znam ja iz osobnog iskustva. Eto, Heštija - žena ganja karijeru ko i ti, iskusna je ko i ti, brijem da bi bili savršen par. - Pa šta, da mi djecu guvernanta odgaja??? Meni je žena za kuhinju, spavaću sobu, vrt, garažu.Ne bu to išlo, legos. - Okej, onda Jezdimir. - Nisam ja peder. - Pa Jezdimir ti je žensko. - Jezdimir - žensko. Jel čuješ ti sebe, molim te lijepo? Nek se onda tvoja cura zove Jezdimir, ja sam stari homofob, znadeš to.. - Fiziologija? - Zauzeta. - La Hara? - Srpkinja. - Ah, da, sori.. A Hranetova sestra? - Ona nije iz društva. - Šalić? - Ti mene stvarno jebeš, ha? - Malo.. - Od kada? - Pa još od početka posta, prijatelju... Hreno |
- 19:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.12.2005., petak
Tisuć-blog ponosno predstavlja - II. put
|
I opet Hrane - koji se odlučio potpisivati i "Hrna". Izvolite: BIRTIJETINA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI U dvanaest sati ujutro otvorio je vrata. Opalio ga je prvi val dima, a u pozadini se čula glazba, neka od lokalnih radio-postaja. Gleda gdje su drugovi, da im se uvali za stol. Sjede u kutu, kao i obično, jer je s tog mjesta najbolji pregled cijelog prostora. Na njihovu žalost, iako su toga potpuno svjesni, mogućnost da u birtijetinu uđu neke nove dosad neviđene i neopipane sise prilično je mala, iako se nikad ne treba prestati nadati. – Di ste – reče on. – Di si – jedva da se čuje iz grupe. Sjeda za stol i pogledom traži osoblje, ako takvo uopće postoji. Jer osoblje se na prvi pogled i ne razlikuje od gostiju, najčešće sjede za šankom bez odjeće koja bi ih isticala kao konobare, a uz to i ne reagira na ulazak novog gosta. Dobro im ide i ovako, još da se i trude, pa bilo bi to previše (jedan od njih ipak se trudi, ali to je više stvar karaktera nego želje za većom zaradom). – Nije loša ta moja Buba, iako ima već trideset i kusur godina – čuje se iz grupe, te se Junak priče pokuša uključiti u razgovor. – A još je i startna, jer ima motor na zadnjoj strani, tamo gdje je normalnim autima gepek – nastavi netko iz grupe. – Misliš ima zadnju vuču – odvrati jedan pametnjaković. – Ne, ima prednju vuču, a motor u gepeku – odvraća ponosni. – Znači nema gepek, jebeš takav auto – neoprezno će pametni. – Konju jedan, gepek joj je naprijed. U grupi netko potiho napomene, tako da ga je i Junak koji sjedi odmah pokraj jedva čuo, kako u taj gepek ne stane ni kurac, no ta primjedba, upravo zato jer ju nitko važan i nije čuo, nije naišla na odgovor. – A po zimi da ju vidiš, mećke i bembare vrludaju po cesti, a moja mala piči kao tenk, a kažem ti da je startnija od većine auta. – Jesi ti normalan, pa ima motor jedan tri, kako može biti startnija od drugih auta! – odvrati pametni. – Majmune, startnija je od tvog pasata – izleti ponosnom. – Ha, Ha, Ha, Ha, Ha. – grupa se kolektivno, minus ponosni, grohotom nasmije. – Pa ti si budala, moj pasat ima sto konja, nema šanse. – kaže pametni, a drugi klimaju glavom. – Tata ti lopov – ponosni će jasno. E sad, da li mu je tata zaista lopov moglo bi se raspravljati, ali drugom prilikom. Kolektiv je već, kao po planu, prešao na druge teme. Kladionica, nogoš, sise, cuganje večeras, nogoš, što je dobra ona mala, daj mi još jednu dulju sa mlijekom, na redu sam sa sportskima, jesi kurac, oš ti van, kad ćemo, nogoš, sise, jesi gledo pornjavu što sam ti spržio, jesam nije loša ali ima previše radnje, sise, sise, sise, cuganje večeras, ajmo sad do klade treba mi lova za van… Kad kucne jedan sat, jedan i petnaest, grupa se kolektivno evakuira iz birtijetine. No neki će se vratiti već popodne (ti nemaju kablovsku pa im je dosadno kod kuće), a većina navečer. Izlaskom iz birtije pada se na zemlju, iako bi birtijetina teško bila nebo. No treba pripadati nekakvoj grupi, da se ne bi izgubio u masi. Slijedi cener za dvije kave, ili kavu i mineralnu. Normalno, treba čekati da konobar dođe da bi mu ga dao. Zatim grupa izađe van, pa kud koji. I eto Junakove subote prijepodne. Junak Hrna u vremenu najezde junaka P.S. Objasnit ću unaprijed čemu ovo, da me kasnije ne zajebavate s pitanjima. Priča je namijenjena blesačama (a potencijalno i blesanima) koje negoduju zbog jednoličnih vikenda, i zapitkuju zašto nikad ne odemo negdje dalje na kavu, u grad, gdje idu drugi ljudi, na špicu. Ne idemo, jer je tamo smeće. A posveta A.S.-u ubačena stoga što je birtijetina jedino utočište u gulagu u kojem živimo. |
- 18:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #
15.12.2005., četvrtak
Mala noćna muzika (brojalica)
|
Prošlo je više od mjesec dana otkako nisam okusio ni kapi i sinoć sam čvrsto odlučio prekinuti post. Odijelo zamijenih trapericama, stavih nekoliko zalogaja u usta i žurno se uputih ka centru. Bar u koji sam ušao zjapio je prazan, samo dva tipa za šankom, dobrano pripita i bučna. Smjestih se nedaleko njih. Konobarica, zaokupljena svojim mobitelom, živčano mi pruži čašu piva i zatraži da odmah platim. Izvalim joj traženu sumu dodavši i napojnicu. Izem ti karakter i 'ko ga napravi. Morao sam se napiti što prije i što bolje. Kod treće čaše bar je bio gotovo pun. Plejada izvještačenih ljepotica, napaljenih tipova u krizi srednjih godina, napaljenih udavača u krizi od kako su se rodile i nekoliko uplašenih klinaca sa strane. Svi su cugali, smijali se, brbljali; neki su i plesali uz izlizane hitove za raju. Sve u svemu - totalno nezanimljivo. Ja sam se povremeno ogledavao, tražeći kime bih si dublje zaokupio pažnju. Već sam potrošio zalihu samotnih misli za taj dan i očajnički sam trebao društvo. Žensko. Pio sam za hrabrost i u njezino ime. Cigarete su mi polako curile kraju i pomislih kako ne bi bilo ugodno ostati bez njih već na početku večeri. Kod pete čaše piva i «dvije pljuge to go» bar je bio krcat. Još uvijek sam sjedio na istom mjestu, često provjeravajući situaciju iza leđa. Prsata konobarica imala je sve više posla, a sve manje vremena za mobitel i to ju je činilo još nadrkanijom. Iz karakternih i ekonomskih razloga nisam joj više ostavljao bakšu. -Ne može ona tako s tobom, ta dekoltirana lutkica umjetnih noktiju, sisa, usta i 'ko zna čega još - podržavalo je pivo ispravnost moje odluke. Osma čaša me snašla dok sam leđima okrenut šanku kontrolirao čitav bar. Komade koji su i na što ličili napadale su horde uspaljenih frajera. One ružnije đuskale su same pokušavajući uhvatiti ritam, ali bi se prije reklo da se muče. Bilo mi ih je žao. Kontam da je zajebano biti debeo i ružan u današnjem svijetu, posebno ako si žensko. Tada mi pogled zastane na ljepotici od nekih dvadesetak godina. Bila je u društvu svog također mlađahnog, ucifranog momka. Plesala je skladno i umiljato, uvijala bokove njišući ih zanosno. Malac ni na sekundu nije skidao pogleda s boginje, kao ni moja malenkost. Ona ga nije voljela. Voljela je mene, samo to još nije znala. Tražio sam joj pogled svojim, sve zamagljenijim od pivske mrene. Odlučio sam prosvjetliti je i upoznati s pravom ljubavlju, onakvom kakvu zaslužuje tako prekrasno stvorenje. Cigareta mi je bilo ponestalo što me je činilo pomalo nervoznim, ali nisam se predavao. Buljio sam k'o da sam tek stig'o. Naručim još jednu čašu piva i pelin da presječem. Muzika se popravljala i ja sam se počeo njihati u ritmu moje Afrodite, ne mičući se sa stolice. Osjećao sam se cool, totalno siguran u sebe. Samo mi nije bilo jasno što ona radi s tim kretenom, s tim tatinim sinekom, s tim zalizanim balavcem za kojeg je čak i brijanje bilo debeli futur. Bio sam siguran da će ubrzo shvatiti koliko griješi i prepoznati jedinog pravog muškarca u okolini. Posve siguran. I ono malo nervoze nestade nakon takvog zaključka. Odlučio sam dati joj još malo vremena. Ipak je mlada. Popit ću još čašu. Usput zamoliti susjeda za šankom za cigaretu. Da, tako je, odlična ideja. Osjećaj moći pojačavao se svakim novim gutljajem. Toliko sam bio zaokupljen svojom superiornošću da nisam niti primjetio da se bar polako prazni. Lijepe su odlazile s ljepotanima, a ružne s prijateljicama.Uskoro ode i moja kraljica s guzonjinim sinom. U trenu nestadoše u noći, nisam se ni snašao. Sranje. Još jedna koja nije prepoznala moje kvalitete. No, nisam je dugo oplakivao. Bio sam odveć umoran od provoda, a i bližilo se jutro. Rezignirano pokupim stvari i krenem doma. Tek negdje u zoru, sudarajući se sa išaranim fasadama, shvatim da se čitavu večer nisam pomaknuo sa svoje barske stolice. Hreno |
- 07:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #
14.12.2005., srijeda
Iznenađujuće kvalitetna priča iz Finske
|
Rasterećena hvalospjevima na svoj račun, istovremeno opterećena stanjem kanalizacije preko puta, ishodila je dozvolu za kritiziranje heliocentričnog sustava. Svjesna da abeceda više nije što je nekad bila, zajaukala je poput isprepadanih konzumnih cibetki kupljenih u inozemstvu za devize. I nije to bila posljedica susreta s deset u Đuku Čaića prerušenih kraljevskih kobri koje su bile u bijegu iz dječjeg vrtića «Alen Bokšić» u Helsinkiju gdje su služile djeci kao uže u sve popularnijoj igri vješanja. Ne i ne. Drugi razlozi dovedoše do jauka. Ali to nije baš toliko bitno da bi se šire elaboriralo te ćemo se koncentrirati na ono drugo što isto nije bitno. A to je činjenica da se uspjela učlaniti u klub prijateljica glagoljice GRUNF (glagoljica rijetko unesrećuje nas Finkinje) i to na krajnje potcjenjivački način. Uviđamo da se način rimuje sa začin. Začin, točnije više njih, koristila je gotovo pa nikada i u tome je imala svesrdnu podršku maturanata Škole za završnu obradu štavljene kože kao i Majkla Đeksona. Pikantno joj jednostavno nije bilo dovoljno dobro, što nije priječilo njezinu volju da bude dobra. Dobra mi volja – bolja sam drolja, glasio je njezin moto drolje na kojem je još radila, nadajući se stanovitim poboljšanjima istoga. Potiskujući nelagodu koju je osjećala od drugog osnovne, najviše zbog velikih pravilnih izraslina na nosu i kapcima, zabacila je blinker uzvodno. -Pa kud baš uzvodno, majke mu ga spalim?- pitao se oveči broj namjernih prolaznika, mahom Finaca iz dijaspore, koji su prolazili i prolazili, bez vidljive namjere da prestanu prolaziti. Više ne znam što sam htio u ovom pasusu, tako da moram na sljedeći. Ljubavni joj život biješe permanentan. Permanentno je živjela u ljubavi s Rambom 2, na žalost samo djelomično uzvraćenoj prekjučer. Uto – šok. Mirisno tirkizno pismo pristiglo iz zatvora, nakon što ga je pomirisala, pročitala, a netom potom i doručkovala u nedostatku kavijara s lukom, donijelo joj je i samoj zatvor. Čepići nisu pomagali. Čak je ni nezreli ringlovi ne proćeraše, a ricinusovog ulja se nije sjetila. Nesnosni bolovi nikako nisu postajali snosnima. Izmet na izmet, govno na govno i – puče. Rascvjetala se k'o kokica te je samim time i preminula ne dočekavši Kurban Bajram. I sad ti budi pametan. Hmudek Lakrdijaš |
- 11:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #
13.12.2005., utorak
Prijateljstvo, ili tako nešto
|
Neki dan došao nam je Hreno iz Pešte. Našli smo se u gradu. Baš je nakupovao bijelih čarapa na pijaci. Sve ih je potrpao u neku prozirnu vrećicu. - Hreno, bogati, rekao sam mu - pomalo zabrinut za njegov imidž i nimalo za svoj, izgledaš ko neki Hercegovac-gastarbajter. - A kak drukčije da izgledam? – uputio mi je retoričko pitanje. - Čovječe – jakna ti je puna fleka. - Povraćo sam jučer. - Onda ok. Nije lijepo čovjeku prigovarati na flekavoj jakni, ako postoji dobar razlog za flekavost. Dogovorili smo se da se nađemo navečer u hramu ugostiteljstva. Mala rasprava o tome hoće li piti ili će doći autom je zaključena zaključkom da uopće i nije toliko hladno. Ja sam ipak došao autom – sjetio sam se da je brat Apstinencijo upravo u fazi po kojoj je i dobio ime, te da će nam poslužiti kao vozač. U birtiji smo zauzeli strateško mjesto poviše lijevo od ulaza. Pregled situacije je ono što čini razliku između stratega i budale. - Štaš pit – upitao sam brata Empatičnog. - Ja plaćam - Dajjaću - Meni je šank bliže I tu sam prestao uvjeravati svog dobrog prijatelja Hrenu. Njemu je bliže šank - on plaća. Znao sam i zašto. Hreno će iskoristiti ovaj presedan da bi, kad dođe možebitna djevojka, potegao argument da njemu pripada – jer joj je bliže. Tako i bi. Nakon četvrte čaše gin-tonica njemu i trećeg piva meni ušetala je lijepa Mala Plava. Moje, moje, moje! – počeo je šaptati mi na uho škrgućući zubima. Dobro je prijatelju – rekao sam i posegnuo za pivom – men moje, teb tvoje. No umjesto da gledam kako to radi master-at-work – doživio sam šok. - Da li si ti Hreno? - Upitala me je Mala Plava. - Ne, ja sam Hure. - Aaa - ti si onaj filozof što ne zna s djevojkama. - Ovaj... da, a ovo je moj prijatelj Hreno – rekao sam i diskretno prepustio mjesto Onom-Koji-Je-Odabrat. - Ijaoooo – počela je cičati mala plava s velikim sisama koje ja nikad neću imati u ruci – pa nisam znala da si toliko zgodan. - U redu je – odgovorio je Hreno savršeno mirno, tko zna koji mu već put prilaze. - Super su ti tekstovi. - Super su ti sise. - Jao – hoćeš li pisati o njima? - To ću dati bratu Huri da odradi – ja ću se malo poigrati. - Jao Hreno, mogu te zvati Hreno, sanjam kako meni posvećuješ tekstove. - Hoću dušo, hoću – rekao je brat Hreno i krenuo joj palcem skidati trepavicu koja joj je pala na usnu. - Mmmm – cuclala je mala. - Bok prijatelju, plati cugu, sad nemam vremena – rekao je razboriti brat Hreno i s rukom na maloj prćastoj guici krenuo prema van. - Jebote, pomislio sam, pa ja sam ga dovezao – di će na ovu hladnoću? - Di ti je jakna? - U desnom džepu – odgovorio sam. U moj auto – eto di će. Hoće li joj barem reći da je to moj auto – možda ima neku prijateljicu koja pada na aute – počeo sam se neutemeljeno nadati. A lijepo mi je rekao brat Hile – dok im ti pišeš pjesme, drugi s njima spavaju. (Dobro brat Hile nije rekao spavaju, ali ni ja ne pišem pjesme) Hure |
- 18:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Megistra vitae
|
- Priznaj! - Neću! - Priznaj, kad ti kažem!!! – zavrnuo sam joj ruku iza leđa iskusnim judo potezom, a drugom je rukom čvrsto držao za kosu. - Ajoj, boli… Radili smo skupa već skoro pola godine i čitavo vrijeme me je pilila da je Zrinjski u stvari bio Mađar. Miklos Zrinyi, napisao prvu epsku poemu na mađarskom. Ubio ga vepar, al' to nije dokazano. Pjesnik i ratnik, junak…al' Đarma…kako, jebote, kako??? - A šta mu je onda bio pradjed? Onaj što je poginuo kod Sigeta? - Pa isto Mađar!!! - Ma šta Mađar, sunce ti poljubim… Za sto godina ćete nam i Gotovinu pomađarit!!- dreknem ja i stisnem još jače. - Boooliii… - Ponovi za mnom:Nikola Zrinjski je bio Hrvat! - Neećuuu.. - Ponovi! - Neću!!! - Ponovi, inače ću te izjebat ovdje na radnom stolu. - Neću, sve da me jebeš u čajnoj kuhinji, na mikrovalnoj, pored Nescafea i mineralne. - E, 'ajde, baš da vidimo… - E, baš 'ajde.. *** I stvarno čovjek napis'o poemu. Nije li ta povijest čudna i zanimljiva? hreno |
- 12:37 - Komentari (58) - Isprintaj - #
12.12.2005., ponedjeljak
Zeleni val (midlmenadžment u paklu droge)
|
Kročeći sigurno cestom u pravcu krajnjeg odredišta svakog zaposlenika - otkaza, sagnuh se pokupiti kunu što je nekom nesretniku ispala iz džepa. Unatoč ozračju darivanja i dobrih djela koje dominira ovih dana u javnosti, moja je prva misao bila kako pametno uložiti ovaj dar s neba u neke od prosperitetnih dionica javnog sektora i tako steći nemali imetak koji će me učiniti privlačnim ženikom i dobrom prilikom, samo u muškom rodu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi mi slavuj mogao biti zaražen gripom, štoviše gripom čije je ime tako strašno da se niti u najsvjetlijoj noći obasjanoj mjesečinom ne izgovara na prazan želudac; strašnom, ultimativnom, nepraštajućom, jednom i jedinom – PTIČJOM gripom. Kužite??? Slavuj – ptičja gripa relacija. Ne? Nema veze… Sjednem na tramvaj, pa na vlak (točnije U), pa opet U tramvaj, pa u lift i naiđem na zatvorena vrata stana moga prijatelja i kolege koji se razumije u investicije, dionice, polifoniju i pičke. Nemalo se iznenadio kad je otvorivši vidio moju nepoželjnu facu. Ne-ma-lo!!! - Došao sam da me posavjetuješ- rekoh odmah s vrata. Ne vrata, nego vrata. – Ostavila me pička i ne znam dal' da je zboravim il' da se jednostavno ubijem, ko' pravi Hrvat i katolik. - Pa zar nisi došao radi dionica?- upitaste se VI, ne-ma-lo začuđeni. - Nisam – rekoh ja iz fotelje, gdje sam već bio sjeo, pače i pivo otvorio. Kod frenda se osjećam ko' kod kuće, što se da iščitati među redov'ma. - Nisam ti ja frend. Ja sam lega! - Pusti sad formu, prijatelju dragi, nego pomagaj ako boga znaš – zakukah. - Dobro – reče on, uze olovku i mali blokić s logom Agrokora i sjede mi nasuprot. – Slušaj me dobro, jer ja sam prošao sve što ti sad prolaziš i sve kuda ćeš ikada proći i sve što si sanjao da se može proći i još malo više od toga. Dakle, moje iskustvo je veliko i spreman sam podijeliti ga s tobom, ali mi moraš obećati jedno.. - Sve, sve ću ti obećati, samo mi pomogni! -…obećaj mi da nikada nećeš zaboraviti ovo što sam ti rekao! - Dobro, svečano prisižem – rekoh ja s rukom na srcu, sretan kao što su sretni svi ljudi koji imaju sreće da ih netko posavjetuje u kriznim momentima života. Dovršim pivo i krenem istim putem doma. Nisam ni slutio da mi se u džepu gripa širila WARP brzinom. Slavuj zarazi kunu, kuna medu,medo liju, lija zeku, zeko Đapića, a Đapić čitavu Hrvatsku i Federaciju BiH. Katastrofa nemalih razmjera. Ne-ma-lih!!! U nedostatku boljeg rješenja- izbjegnem u Sloveniju. Promjenim sve bolesne kune u tolare, tolarima kupim Elanove skije i odem na Bovec. Malo da se skijamo. H(reno)51 |
- 17:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #
10.12.2005., subota
Par mojih prikrivenih vrlina
|
Zašto se ljudi pretvaraju? Odgovora je puno, ali uzrok svemu je taj da traže pažnju i da su nesigurni (o tome zašto su ljudi nesigurni neću pisati – čitateljice ovoga bloga zasigurno su pročitale Razgovore s zrcalom, Emocionalnu inteligenciju isl. knjige iz razloga u koje neću ulaziti) E sad – nije problem u tome što ljudi traže pažnju – svi mi ponekad trebamo pažnju pa čak i samozatajni ja – problem je što neki ljudi traže pažnju na sasvim pogrešan način. Nema ništa tužnije nego kada lijepa cura pokušava iskamčiti pažnju intelektualnim poziranjem, kada pametan dečko pokušava privući pažnju hinjenim seljačenjem, kada zanimljiva osoba se pokušava prezentirati kao turobno ozbiljna itd. To je možda i najtužnije – ljudi su spremni svoje istinske vrline nipodoštavati – kako bi privukli pažnju. Odista tužno i sad ću prestati pisati o tome. Pisat ću o sebi. Način na koji ja nenamjerno privlačim pažnju, a toplo ga preporučam svakome, je taj da sam potpuno autentičan. Nema kod mene niti trunka pretvaranja. Jednostavno – svojim osobinama koje vrline jesu – privlačim pažnju htio ili ne. Navest ću nekoliko mojih karakterističnih pažnjolovki pa da se naučite – djeco draga: Način 1. Nu mene pametnog! Kako? Vrlo jednostavno – nekoga nešto muči, ne zna kako riješiti stvar i tu se ja pojavljujem kao deus ex machina. Recimo, jedan moj prijatelj je imao najbolju prijateljicu, ali oboje je osjećalo da u tom odnosu nešto nedostaje i tako mu je ona jednog dana rekla da i ona osjeća da nešto fali. Šta da radim?– pitao je nas nekolicinu. Padali su tu razni savjeti - mahom odlični, no iz nekog razloga neprimjenjivi. Tad sam ja, vrlo nenametljivo - samo da napomenem, stupio na scenu. Kad te sljedeći put bude pitala reci joj: "Jedino što nama fali je koitus." - rekoh mu ja. Tako i bi. On me do dana današnjeg smatra genijem – a ja ga ne želim razuvjeravati – zašto i bi – kad to i jesam. Znači – privukao sam pažnju i dobio vječnu zahvalnost tog mog prijatelja time što sam bio ono što i jesam – autentični genije. Način 2. Spontano milosrđe. Kako? Lako ako imate novaca – a ja imam i to ne samo svoj novac nego i mnogo tuđeg! U redu ste u Konzumu (dabome) i ispred vas je žena s djetetom. Nervozno pogledava u novčanik dok se suma bezdužno povećava. 185kn izgovara bezdušna prodavačica. Nakon silnog prebrojavanja uspijeva skupiti 177kn. Morat ćete nešto vratiti – taman što nije izustila prodavačica, no već sam bio tu pored nje i tiho, jedva čujno rekao prodavačici "Dopustite" i diskretno stavio 10kn pred nju. Na zahvalu sam, dabome, stidiljivo spustio glavu, (još jedna autentičnost (op. a.)), te rekao "U redu je gospođo." s najvećim mogućim poštovanjem - jer ne volim kad me hvale, pogotovo ako zaslužujem. Sve ovo je motrila već prije uočena lijepa, visoka crnka iza mene. Nakon što je gospođa otišla - stidljivo sam joj se osmijehnuo, te počeo pakirati dva vina koja sam kupio za sebe i prijatelja, te čokoladu za prijateljevu djevojku. "Divno si to napravio" – rekla mi je djevojka sa crnijem očima. "Nije to ništa", odgovorio sam joj, stidljivo dajući do znanja da sam spreman i na najveće žrtve. Ćakulasmo i upoznasmo se. Čekala je da ju pitam za kavu ili broj. Samo sam ju pozdravio. Jer prilike su tu da se propuštaju - ako imate išta aristokratsko u sebi. A usmenom predajom legenda o velikodušnom&stidljivom vitezu Huri se širi sve dalje i dalje i dalje... Način 3. Skromnost. Kako? U novom ste društvu. Svega vas jedna osoba poznaje. Pošto je društvo u kojem se nalazite mahom popurgerisano – svi se nečim hvale. Uslijed toga – svatko sebi piće plaća. Kuna-boysi melju li melju. Vi se umjereno smješkate i neumjereno pijete. Odlazite i uljudno se pozdravite sa svima. Nakon toga netko pita onu osobu da tko ste vi? Jebote – nisu znali tko sjedi s njima uopće. Zakaj je otišao taj jedinstveni mladić – pitaju se kuna-girls? Hvala bogu da je otišao – mrmljaju kuna-boys. No to se vas ne tiče jer ste već daleko, prestali ste šepati, a S 500 taman dolazi. Skromno sjedate u vozilo i govorite bratiću – vozi bratić za Osijek – ja plaćam autoput. Nema beda bratić, napominje također skromni bratić. Skromno mu se osmjehnete. Skromnost – vrlina najvećih! Hure |
- 18:32 - Komentari (75) - Isprintaj - #
09.12.2005., petak
Jebeš mi sve iliti The Larch
|
Jeste li ikada razmišljali o razlozima zbog kojih je Olimpijadu 2112. u Londonu dobio London, a ne najozbiljniji protukandidat Pariz? Jeste li ikada razmišljali o tome zašto je Kenedi zaista ubiven? Jeste li ikada razmišljali o tome koliko će majčica Kina biti moćna za dvadeset proljeća ako ovako nastavi, a samim time i gladna, te bome i žedna resursa? Jeste li ikada razmišljali da bi bilo lijepo da Kojot napokon ćopi onu iritantnu Pticu Trkačicu i najebe joj se majke za sve? Jeste li ikada razmišljali o tome što je Boban u polufinalu trebao napraviti s onom loptom prije nego li mu ju je Tiram oduzeo, odigrao dupli pas s Đorkajefom i zabio? Jeste li ikada razmišljali o tome da u jednom čovjeku živi više bakterija nego li će ikada živjeti ljudi na Zemlji i pitali se 'ko je tu ustvari glavni? Jeste li ikada razmišljali o tome da je teorecki i te kako moguće stvoriti umjetnu inteligenciju koja bi nam bila superiorna baj far, k'o u onom dobrom filmu s dva idiotska nastavka? Jeste li razmišljali o omjeru broja ljudi koji pri tuširanju, kad im dođe, bace šorku sebi pod noge (to sam pokupio iz Sajnfilda, mislim, da ne bi netko mislio, jel...) i onih koji se strpe i obave to gdje treba? Jeste li ikada razmišljali o tome kako ćete se postaviti ako uhvatite vlastito dijete da puši đoint, uz pretpostavku da će se rode kad tad smilovati nama paćenicima? Jeste li ikada razmišljali kako izgleda Račan dok trpa zguza? Jeste li ikada razmišljali o tome koliko bi mogla biti zabavni novi nastavci Top liste nadrealista kada bi ih kojim slučajem Đuro, Nele i ekipa snimili? Jeste li ikada razmišljali o tome kako biste postupili u situaciji u kojoj bi se negdje u pizdi materinoj nalazila kuća u kojoj bi istovremeno boravilo desetak žena, djece, starih i neka tri tipa za koje se opravdano sumnja da će MOŽDA biti odgovorni za smrt 10 000 tvojih sunarodnjaka vrlo uskoro, a opet možda i neće, isključivo ti si odgovorna osoba za donošenje odluke i imaš jednu jedinu priliku da ih spržiš i to odmah i to zajedno s nejači, ako se odlučiš za tu varijantu - nećeš imati priliku saznati jesu li stvarno bili opasni, ako se ne odlučiš za istu – Bog ti pomogao? (ovo prethodno se 'oće reći o preuzimanju odgovornosti kad nije baš sve bistro) Jeste li ikada razmišljali o tome koliko su sponzoruše kul? Jeste li ikada razmišljali o tome kako bi izgledao seks u bestežinskom stanju? Jeste li ikada razmišljali o tome koliku lovu bi Hrvati mogli mlatiti samo na kulenu? Jeste li ikada razmišljali o tome kakav je Goran Ivanišević luđak, no istovremeno genije? Jeste li razmišljali o tome koja je to točka kod koje prestaje drpanje i počinje seks? Jeste li ikada razmišljali o tome da su ljudi možda nekim žešćim letećim madrfakerima nešto slično onome što su nama mravojedi, oni koje isti jede, pasanci, njorke ili npr. pušmipuliji i da to baš i nije tako teško zamisliti ako ste svjesni da patuljci pojma nemaju? Jeste li ikada razmišljali kako bi se stvari razvijale da se Empiror od početka borio svom snagom kontra Luka Skajvolkera, dok je ovaj još bio na razini šegrta Đedaja, umjesto što ga je preko zakonitog ćaće pokušao prevabiti na dark sajd, te jeste li se pitali što bi tada bilo s Čuviem i bi li uopće bilo moguće uraditi epizodu South Parka s čubaka difensom? Jeste li razmišljali o tome zašto se ni jedna televizija u nas, majku im neovisnu, nikada ne sjeti Ponča i El Tora, Gustava, Bajubaduma, Stripija i sličnih junaka naše i vaše mladosti? Jeste li ikada razmišljali kako vam je bilo dobro kad ste gledali Branka Kockicu, pjevušili -U svetu postoji jedno carstvo...- i pokušavali prevesti riječ «tataratira» na neki od poznatih jezika? Jeste li ikada razmišljali zašto u EU nisu poželjni grbavi krastavci (ili po srpski kukumari) i grbave mrkve (neću napisati šargarepe iako je to jedna od najkul riječi), dok protiv grbavih ljudi nema nitko ništa? Jeste li razmišljali o mimikriji, jogunastosti, Smičiklasu, gefufnama, cinculatorima, Trabzonsporu, blavaru, Tarasu Buljbi, čnjoru, acetil-salicinskoj kiselini, Mubaraku, provadadžijama ili možda o Sao Tomeu i Principeu? Ja nisam. Hmudek Po Prvi Puta Poluozbiljni |
- 11:29 - Komentari (23) - Isprintaj - #
08.12.2005., četvrtak
Tuti i pavaj
|
Na već pomenutom tulcu diplomirane trojke, na krajnjem zapadu mog istočnog grada, provedoh se dobro. Dobro ko što na tulcu uvijek dobro se provedem ja: JUHUHU- sve je dobro kad se dobro pije!!!! A pilo se, mašala, nije se ilo i eto ti ga na- strukovi su postali tanji, guzice su postale manje, a lica njihova postala su lijepa. Anđeli svuda oko mene- a ja Bog, Vrhovni zapovjednik te Napoleon Bonaparte- ko Cezar kad je stao na lijevu obalu rijeke Rubikon- alea iacta est, sad il nikad mislio sam si ja isto ko i on. I tako je sve lijepo bilo do pola dva- ja napado, a one bježale. Sjećam se stanovite Hivane kojoj sam uspio staviti ruku u zadnji đep, mjereći kobajage dubinu, a vaistinu oblinu. Jedinica mjere skoro je ista, a ona jezičarka siguran sam, nije shvatila. Il nije marila, uglavnom, svelo se na isto- otišla je sa smješkom, ja ostao sa čaškom... I tako čaša za čašom, duvan za duvanom i divan najednom postade nemoguć. Ostala je samo slika, pomalo mutna, al još uvijek slika. Taj vikend se, dobro znam, nije pomicalo vrijeme, nego je neko dobrozajebo- pol 2 je prebacio na pol 6- devojče za šankom me odbija, kaže nema više, gotovo je. Pogledom tražim bilo koga, uključujući i sebe. Dva metra oko mene nikog živog, a dalje se ništa ne vidi. Odlazim na prozor da razmislim šta i kako dalje- u životu, naravno. Tamo opet gledam, a ne vidim. Al čujem- i to nažalost. Čujem kako škripe amortizeri Karolininog auta, a Karolinu volim, ma šta volim, obožavam još od zatvaranja ljeta. Strašno, pomislim, valjda priča sa svojim bivšim dečkom i krenem prema veceu da izbacim nastalu gorčinu.... Iduće šta pamtim je osjećaj Velkog prijateljstva, možda i Najvećeg- WC i brat Hija, on se oko mene nešto trudi. Drži me za nogu i vuče, a ona zapela u čučavcu. Po nama lije voda iz rasturenog kotlića- «ko ga je razjebo, da mu hebem majku??!'??» urlam tražeći krivca. Jedva hvatam zraka jer sa stropa braćo padaju slapovi Niagare. U zadnji tren, pomislim, jer zrak ovolko ne bi držo ni Curavić Kike. Al dobro je, mislim si, sad znam ko je pravi prijatelj- ko je tu kad je frka ... Šandora Petifija je, mjesečina i pol 7. Moj najbolji prijatelj, brat Hija, otključava vrata svoje tople sobe i govori- «ajde brate Hile, osjećaj se ko kotkuće». Ja si mislim ma ima Hija pet soba- «zašto se brate ne razdvojimo, biće više mjesta». «Nemoj Hile, ostani tute, malo ćemo još pričat...»......Šta se onda desilo, ja uistinu ne znam, znam samo da sam se probudio oko 9 u toplom zagrljaju prijatelja Hije, i nakav mamuran priupitah «Hija,jel spavaš?»»Hile- tuti i pavaj... tuti i paavaajjj... ttuuutttii iii ppaaaavvvaaaajjjjj.............................». Hile |
- 21:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #
07.12.2005., srijeda
5
|
Doveden u neugodnu situaciju jednadžbom iz prozivajućeg posta odlučio sam se ispuniti obećanje i dokazati te pokazati da matematika nije za svakog, a naročito ne za mene. Prostodusi s h-om ispred imena su si jedanred zamislili da se 5 može ko u osnovnoj školi podvrgavat raznim računskim operacijama. Zamislili si da se od 5 oduzima ko harač od raje, a poslije što ostane. Zamislili si da je 5 umanjen oduzetim jednako 2. Zamislili si da je 3 teret koji 2 mora nosit kako bi bio 5. Zamislili si 2 opisat kvantitetom (?) i kvalitetom (?) 5. Zamislili si da je 5 stalo od koliko je čega. 5-3=2 Jednako? To je za njih jednakost. U svom tom njihovom neznaju i kasapinskom odnosu ne bi me iznenadilo da su 3 podijelili pa podijeljeno u zagrade strpali da čeka s koje će strane njihove 'jednakosti' biti stavljeno. Znaju oni da bi 'jednaki' htjeli bit neodjeljeni njihovom jednakošću. Da bi htjeli opet cjelinom biti . 5 je svoj i sretan samo kao 5. Ali 2 ne bira metode. I uglate zagrade ima te ih stavlja gdje mu se sprdne. Zna 2 da uglate više žuljaju. E pa malo ste se zajebali. 2 crk'o dabogda! Živio 5!!! hija koji piva probo nije |
- 19:06 - Komentari (33) - Isprintaj - #
06.12.2005., utorak
5-3=2
|
Kakva je to viša matematika pitate se drage naše i lijepe čitateljice! Vjerujte nam - čak je i kompliciranije nego što izgleda. Spala knjiga na dva slova, a oba ista - rekao bi cinik u nama, no nema toga u nama. Sjećam se kad smo nas dvojica (Hreno i Hure) osnivali ovaj blog. Uvjerenje da napokon možemo smisleno popuniti radno vrijeme nas je istinski oduševilo. Oduševljenje je teško prikriti, a ako su vam prijatelji promućurni poput Hileta, Hije i Hmudeka - onda to postaje nemoguće. "I mi bi, i mi bi!" vikali su i kumili - a mi, kao i svi romantici, mekih srca pripustismo ove Iškariote da pišu s nama. No - nije minulo niti tri mjeseca - a oni su nas izdali. Nakon što su ovjenčani slavom naših tekstova zabljesnuli u društvu - napustili su nas. I time nas doveli u sumnju - da nisu ovdje, od početka, bili samo zbog vlastitog probitka? Pitali smo ih zadnjih dana: Jel' istina da su žene bolje vani nego u domaji? Je li istina brate Leja da čak i učenje pretpostavljaš blogu? Hmudeče p..ko - čujemo da si se zarekao da ti više niti jedan puž neće pobjeći pa i po cijenu da više niti jedan tekst ne otipkao? Je li istina da planirate Nove godine bez laptopa? Čujemo da je jedan, nećemo ga imenovati - sramota nas u njegovo ime, čak tvrdio jednoj djevojci da nije mislio na nju u tekstu (a zarekli smo se da u našim tekstovima mislimo na SVE djevojke - pogotovo kad se uzbudimo)..... Pitasmo ih, no odgovore ne dobismo, lijepe naše čitateljice i lojalne čitateljke. Nit odgovora, nit plaćeno pivo, nit dovoljno rizli. Nema, nema, nema, nema malih papalina… No, veliko je srce u ove dvojice iza znaka jednakosti. Veće od svijeh drugijeh unutrašnjih organah, izuzev, možda, jetre/džigerice. Oprostit ćemo im jer se slovima služe da namame muhe u svoje vječno prazne mriže. Oprostit ćemo im nijekanja, podvlačenja, oprostit ćemo im sve brojeve telefona uzete na silu, one zaboravljene i one ne nazvane.. Sve grijehe, drugarice naše, oprostit će im legosi njihovi, jer praštanje je vrlina, a mi smo ih puni kao Iran naftnih polja što pun je, i dijelimo ih okolo ko što Irak dijeli naftu za hranu/atomske bombe/kaćuše / VBR-ove..a mi ne tražimo ništa za zamjenu. NIŠTA, dobro ste čule,...jer mi znamo što je prijateljstvo, mi znamo kakve su muke i mucice i koliko treba straže da puževi ostanu u logoru...Mi ZNADEMO kako se studira u tridesetoj, mi znamo da je ženina riječ zakon! I da se protusloviti ne smije ak ti je, da ti je, pimpek na toplom…Mi to sve znademo i razumijemo, drugarice, gospođe i čitateljice naše i pokoja njihova... Zato ih molimo - vrat'te se! Jer sunce tuđeg neba vas ogrijati neće, gorki su tamo zalogaji hljeba gdje samostalno tražiš komadić sreće! Vraćajte se ovdje - tisuć-sunce nek vam sja. Vraćajte se ovdje - tu su virtual-cure iz našeg sna! Ne vašeg, ne njihovog, ne neke treće strane - neg NAŠEG, onak k'o što naša je vila na obalama Trogirskog mora, k'o što su naše nekretnine po metropolama CEE-a, zemlja po Ercegovini i Sinjskoj krajini...NAŠE, razumijete li tu riječ, vi odmetnici i zgubidani..NAAAAAAAAAŠEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Empatik i Hure |
- 15:19 - Komentari (44) - Isprintaj - #
Otužna priča u nedostatku bolje
|
Vikend za vikendom - tulum za tulumom. Tako to ide u zadnje vrijeme, a moj kum i umirovljeni mladić Hlado kaže «Eh, da su nam ovi uvjeti bili prije». A ja se pitam koji. Jer uvjeti koji su mi bili ponuđeni na zadnjem tulumu kod mog neuviđavnog prijatelja Helje su bili O-Č-A-J-N-I! Trideset ljudi, mala većina muškarci, ali samo jedna slobodna djevojka! To su neljudski uvjeti. Naravno – nemojte misliti da se ja bojim konkurencije. Jasno je kao dan da sam se kojim slučajem ozbiljno potrudio oko te djevojke – da bi ona moja bila. No dozvolit ćete da mi se ne mora baš svaka djevojka sviđati. Tako da sam ju prepustio mojim prijateljima s lošijim kreditnim rejtingom. A ovo nije isključivi slučaj totalne nebrige za nas samce. (Najčudniji primjer su tulumi kod brata Hije – iako i sam samac – često na njima nije bila niti JEDNA slobodna djevojka. S obzirom da se naš lov u mutnom svodi na kibidabiju – svrha tih tuluma je bila maglovito-alkoholna. A to nije dobro – čak ni za mene) Tjedan dana prije je bio VELIKI tulum. Organizirale su ga «prijateljica» Hina, prijateljica Šmarta i Klinka. Tamo je bilo more djevojaka, priličan broj slobodnih i rezultati nisu izostali. Brat Suptilencijo je dobijao broj od djevojke sumnjive dostupnosti, no nesumnjivih grudi, ali je malo škiljio, te ga nije uspio zapisati. Ipak – broj je na kraju došao do njega. Brat Hija je dogovorio spoj s djevojkom čiji se izgled poprilično izmijenio do spoja - barem koliko se on sjeća – no to i nije toliko bitno. Bitno je da prigode beru jagode. Neka su te jagode bez šlaga, ali nemreš sve. Čak sam i ja, koliko se sjećam, izmijenio par riječi s jednom djevojkom, a jedna mi se, mogao bih se zakleti, čak i nasmiješila!!! No tulum kakvog su one organizirale je apsolutni izuzetak. Tako da sam donio odluku koje ću se postojano držati kao i svih svojih prethodnih odluka. Kad me pozovu na tulum – lijepo ću se zahvaliti. Po mojim prijateljima kojima ne smeta biti pijan, a bez neke koju možeš daviti – ću poslati poklone. Nije meni problem potrošiti 30 kuna za moje prijatelje – kako neću doći - na pivu koje bih popio zaradit će još 8-12 kuna. Da ne kažem koliko ću svojim nedolaskom doprinijeti atmosferi. Nek ljudi uživaju. Ja sam se ionako nauživao. Zgadilo mi se od silnog uživanja. P.S. Jedina stvar gora od ovoga je kad ti prijatelji namještaju djevojku. Ti koji to rade su čak i manje suptilni od mene – uostalom, poslušajte: Nesuptilni: Ona je baš za tebe. Ja: Ne sviđa mi se. Nesuptilni: Daj ne seri. Ja: Kažem ti – ne sviđa mi se njeno lice. Nesuptilni: Jebeš lice – ima dobro dupe. Ja: Zar mi se treba sviđati svaka cura s dobrim dupetom? Nesuptilni: Nisi, lega, baš u nekoj poziciji da biraš. Ja (uvrijediti): Jesam! Nesuptilni: Sjeti se Hileta. Ja: Kakve veze sad on ima? Nesuptilni: Sjećaš se kako je on počeo - sa spuštanjem kriterija na žena. Ja (ljuti): Jebe mi se za njegove kriterije. Nesuptilni: Ali ti se i jebe. Ja (defenzivni): Uostalom – ona je i glupa. Nesuptilni: Hmm – znaš ona je završila fakultet. Ja: Danas svatko može završiti fakultet. Nesuptilni: Hmmm Ja: Hmmm Hure |
- 12:15 - Komentari (21) - Isprintaj - #
05.12.2005., ponedjeljak
Dejt u negativu
|
Nisam stajao vani na snijegu i ledu i čekao je da dođe. Ona nije kasnila kao i obično, jer žene, pobogu, ako imalo drže do sebe, moraju zakasniti barem deset minuta, bez obzira na kolikom ih minusu čekao na trgu ispod sata bez šala i kape. Poslije nismo otišli na kuglanje jer ja mislim da je kuglanje super fora za razbiti presing prvog dejta fizičkim radom i puštanjem njoj da obori više čunjeva od mene. Ona se nije stalno smijala i govorila da je bole leđa i da bi joj godila čaša vina u mom ili njezinom stanu, kako god je bliže.. Poslije nismo otišli do Jaruna, u moju podstanarsku garsonjericu, i nisam joj, onak' ošamućenoj od reda sporta, reda muzike pokaziv'o obiteljske fotke i ona nije vikala: joooj, kak' su ti slatko stajali ovi repovi '84.-te i nije me pitala 'ko mi je ova plavuša koja me grli ispred Eiffelovog tornja '99.-te. Onda se nismo ljubili dva'est minuta, pa ševili deset, nisam je odvezao kući ni poljubio na parkiralištu pred njenom zgradom, zavlačeći joj ruku pod majicu i u međunožje, i ona nije rekla da se vidimo sutra i da joj je bilo lijepo i da inače nema običaj pušiti na prvom dejtu, al da sam ja nešto posebno. Mene nije zaustavila murija na putu do doma i nisam napirio 1,7 i nisu mi uzeli vozačku i spičili 5 bodova i koznakolkokuna kazne. I nisam poslije ležeći u krevetu mislio da 'ko ga jebe, nek sam je ja puko', a za kaznu ću se već nekako snać', ljubav je ionako važnija od novca… Čudan neki dejt, jebešmisve ak' nije.. hreno |
- 13:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #
02.12.2005., petak
Prijatelji
|
Njih dva bijahu ko' nokat i meso, nerazdvojni. Pišali su uz ista stabla, zajebavali se po gradu, išli na tekme i kavice s predsjednikom. Ostala ekipa ogovarala ih je iza leđa, al' njih je bolio kurac. Ionako im nitko ništa nije smio reći u lice, razbili bi ga u trenu. Iako sasvim pristali mladići, cure su ih zaobilazile u luku. Njihov humor bio im je nerazumljiv. Pričalo se da imaju homo sklonosti, ali to nikada nije dokazano, tako da ni ja ne bih griješio dušu. Ako i jesu, ništa čudno u ova sjebana vremena. Dečki su jednostavno vrtili svoj film. Jednoga proljetnog dana Melankolika opali depra. Povukao se bio skroz u sebe. Ni riječi nije prozborio tjednima, samo je šarao krugove u pijesku. Cinik je isprva mislio da će ga proći, ko' što su ga prolazile sve pubertetske krize do tada. Dugo se pravio da ništa ne primjećuje i da je sve OK. Onda je jednom iznenada puko': - Pa dobro, koji je tebi kurac? Daj se trgni, čovječe, ponašaš se ko' da će smak svijeta. Melankolik samo ravnodušno slegnu ramenima i ne reče ništa. - Jebeš mi mater ako si ti normalan – reče Cinik iznervirano, ustane se i ode. Melankolik nije bio posve normalan. Daleko od toga. Pičile su ga paranoje i mokri snovi, a da nije trošio nikakve droge. Misli koje su mu opsjedale glavu ne bi liječio ni jedan psihijatar. Cinik se u sebi žderao radi svega. Falio mu je njegov ludi frend i zajedničko smijanje do bola. Ali nije popuštao. A frend je tonuo sve dublje i dublje i nije mu se vraćalo natrag. Samo je šutio i mislio svoje misli uz konjak. Ništa se do danas nije promijenilo među njima. Ako se, tu i tamo slučajno sretnu, razmijene samo par površnih riječi i nastave svaki svojim putem. hreno |
- 12:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #
01.12.2005., četvrtak
Manjak ljubavi je zajebata stvar
|
Svaki put kad ležem sam u krevet, a to je svaki put, samozadovoljno se zamislim. Koliko bi ljudi u mojoj situaciji očajavalo, a ja sretan i smiren. Lagano se pomilujem po obrazu, prođem rukom preko muževnih mi prsa, decentno prošaranih dlakama, te ju spustim dolje – tamo gdje bi tvoja ruka draga čitateljice tako rado proaktivno počivala. Zanesem se, pa me zanos i ponese, a nakon toga dolazi smiraj. Legnem u poziciji sardine u konzervi (jer me bole đale - kamdr ti na đale) i zaspem snom pravednika. Gledam moje prijatelje, divni dečki, ali mahom sami, ili u paklu promiskuitetstva – što će reći – opet sami. A sve zato što se ne vole dovoljno. Shvaćate – ja sam se zaljubio. U sebe sam se zaljubio. Od kada sebe volim – život mi je lijep, ne gledam cure mojih prijatelja, iako neke gledaju mene, spokojan sam i sklon praštanju. Moje rijetke prijateljice i moji naporni prijatelji uvijek mogu računati na moju pomoć, objektivnu prosudbu, moć zapažanja i ničim pomućeni kritički um. Samozaljubljenost je stvorila od mene jednu od najaltruističnijih osoba koje uopće znam. Da se razumijemo – moj oštri analitički um i urođena mi objektivnost su glavni razlog činjenice da se jako volim. Nije to bila ljubav na prvi pogled u odsjaj u majčinim očima. Ne, ne i ne. To je bio proces. Kao što je Levinu dugo trebalo da shvati da je Kity jedina njegova ljubav i da joj se vrati nakon prvobitne oduševljenosti i posljedičnog razočarenja. Bio je i u mom životu trenutak kad sam se, mladenački nepromišljeno, odljubio od sebe i počeo tražiti ljubav u privlačnim djevojkama. Išao sam katoličkom linijom manjeg otpora – ako ti se na nju diže, trebaš ju i voliti – kakva greška, kakva velika greška. Tek poslije sam shvatio da ljubav koju ja nudim ne može u potpunosti pojmiti niti osjetiti nitko drugi doli mene samog. Nemojte misliti da je ovaj proces bio bezbolan i da me sumnja, ta osobina koja je od čovjeka napravila čovjeka, a od nečovjeka – perfekcionista, nije tjerala na česta i duboka propitivanja. Jesam li ja pravi čovjek za sebe? Kako znam da ću si uvijek biti vjeran? Ako si iznevjerim, hoću li si moći oprostiti? I slična vječita pitanja. Na njih sam si dao odgovor na jedini mogući način – objektivnim prosuđivanjem. Nabrajao sam sve poznate ljudske vrline i pitao sam se imam li ih. Imam, imam, imam – mogao sam ponavljati u beskraj – no nisam sklon pretjerivanju. Samozaljubljenost je moja, da se razumijemo, intimna stvar. Ovdje sam je spomenuo tek ovlaš. Dublji su to razlozi. Već dugo ju ne volim. he he he Hure |
- 14:39 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Bezgrešno začeće
|
Osmi mjesec, more, turista k'o Kineza, ja friško skinut iz vojske, na umu mi samo ona stvar. Prostrem ručnik kraj jedne plavuše, onako - na go' beton, nek vidi mala da nisam pičkica. Sise joj velike, dupe- prolazi, noge k'o potporni stupovi, Švabica il' Austrijanka, nema šta drugo da bidne. Sad je na leđima, sad na trbuhu, upija kroatische sunce k'o što ja upijam pogledom njenih sedamdesetak kila, pravilno raspoređenih na strateškim mjestima. Kraj nje sjedi kikač od dvije-tri godine, med medeni, bombon mali, k'o stvoren za početni ulet. I složim ja neku facu malom, isplazim jezik, namignem, zamrdam ušima, pogledam u križ..a mali crče od smijeha..Vid'la to i mama, nije mami mrsko što se bajo oko malog zabavio. Vrcka amo-tamo, od sreće zaboravila na stomak se okrenuti, sve me strah da ne izgori jadna. - Vi gec, mali, ajde reci čiki, vi gec, vi gec??? - Danke, gut..- viče mama mjesto malog- kaži Herru, danke, guuuuut… Danke-gut, danke-gut, mic po mic i eto mene na maminom peškiru. Objašnjavam joj borbene formacije iz '91 i kako se deaktivira protuoklopna šestica, a ona razrogačila plave arijske oči, i sve viče Oh, mein Got; oh, wirklich… i prekrižila bi se bila da je znala kako. Doš'o sam se, eto, odmorit od posla, sad sam uspješni mali poduzetnik, tamo daleko, s istoka zemlje i, eto, baš mi godi malo fersprechen na njemačkom, i, eto, danke joj na pomoći oko toga.. - 'Ajmo na sladoled, a malom ćemo pivo- predložim ja kasnije, duhovitošću tek skinutog ročnika, a ona prihvati poznatim germanskim smislom za šalu: - Ja ne jesti zlatko, i ja će pifo… - Hahaha + hahaha na njemačkom- i odosmo nas troje na pivicu, k'o jedna velika sretna češka obitelj. Šala na šalu, pivo na pifo, vrijeme leti kad si u ugodnom društvu, nismo ni primjetili da se plaža ispraznila, a sunce o'šlo u šoping u Italiju. Mali bi mor'o leć – govori ona- čitav je dan na suncu, možemo gore do apartmana, nastavit s degustacijom, ako sam za. - Aber naturlich, mein Schatz, kakvo je to pitanje, uvijek sam bio za to da djeca rano liježu, dobro im je za psihički razvoj. Apartman, onako, za zapadno tržište, jedno sto maraka noć, TV/SAT/WC/AC, k'o s reklame za Dođite u Hrvatsku, ništa vam neće biti, sa'će ona, samo da uspava malog (moj se mali ne bu uspaval)… Sjedi!, raskomoti se!, noga preko noge, pljuga za pljugom, naoružan strpljenjem iz stražarskih dana, sjedoh da čekam…. kadli utoli …….sveti Ante i svi sveci nebeski, platit ću misu da idući papa bude neki Švabo, o'ću svega mi….eto ti nje gola k'o Maja, drži se za štok jednom, za bok drugom rukom… srce će me opalit, jebešmisveakneće..ma neće, neće, samo dođi, mmmmmm, dođi, aj' dođ' leć' kraj mene… Nije ona pošteno ni legla, kad se začu plač iz dječje sobe, kmeči mali, valjda bi sise il' nešto. Sad će ona, samo sekundu, nek ne idem nikud.. ma ku'ću, bona, misliš da meni nije do sise više nego tom tvom malom..neću nikud, tako mi razvodničkog čina!!! Eto ti nje kroz par minuta, gola golcata još uvijek, opaljena suncem, samo se sise i guzovi bijele, markirani samo za me, k'o da zna da volim bilu boju, jebi ga, sad sam Dalmatinac, bio bih Talijan da je tribalo.. Al' ne lezi vraže, zakmeči ono stvorenje opet, k'o da mi je dušman najgori, ustade preplanula Švabica, entshuldigung, Schatzi, ne znam šta mu je večeras, bi'će da je od sunca, sačekaj malo,molim te..bitte.. Gut, gut…macht nichts..opružit ću se malo među plahtama..navik'o sam čekat, ne brini ništa..ciao, bye, bye, aufwiedersehen, pa-pa, pa-pa, paaaaa-paaaaa….. - Papa, papa, papa!!! -???- otvorim jedno oko i vidjeh dan - Papa, papa!!! -#$»»&/% - otvorim i drugo i vidjeh maloga nogu kraj glave mi, osjetih kako me vuče za kosu i shvatih otkud te riječi: papa, papa… - Bili ste mi tak' slatki sinoć, k'o bombončići, onak' kad ste zaspali obojica, nisam imala Hertza buditi vas..jooooj, baš ste bili slatkači… -A???? -Pa vas dvojica, mislim.. -A?? Jebote…šta je ovo, Punk'd, MTV, SAT1, WTF??? Moram ić', zar je već tol'ko sati, posao, obaveze, javim ti se sutra.. Sjurih se ka plaži, uletih u more onako u svemu, i mobitel i novčanik, k'o ga jebe, samo da dođem sebi...skoro sam post'o tata, nit luk jeo, nit lukom miris'o... Dugo sam vremena imao osjećaj da me s balkona apartmana namijenjenog zapadnom tržištu prate pogledi dvoje njemačkih turista i glasić jednoga od njih: papa, papa, papa… hreno |
- 07:10 - Komentari (65) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||