Svaki put kad ležem sam u krevet, a to je svaki put, samozadovoljno se zamislim. Koliko bi ljudi u mojoj situaciji očajavalo, a ja sretan i smiren. Lagano se pomilujem po obrazu, prođem rukom preko muževnih mi prsa, decentno prošaranih dlakama, te ju spustim dolje – tamo gdje bi tvoja ruka draga čitateljice tako rado proaktivno počivala. Zanesem se, pa me zanos i ponese, a nakon toga dolazi smiraj. Legnem u poziciji sardine u konzervi (jer me bole đale - kamdr ti na đale) i zaspem snom pravednika.
Gledam moje prijatelje, divni dečki, ali mahom sami, ili u paklu promiskuitetstva – što će reći – opet sami. A sve zato što se ne vole dovoljno.
Shvaćate – ja sam se zaljubio. U sebe sam se zaljubio.
Od kada sebe volim – život mi je lijep, ne gledam cure mojih prijatelja, iako neke gledaju mene, spokojan sam i sklon praštanju. Moje rijetke prijateljice i moji naporni prijatelji uvijek mogu računati na moju pomoć, objektivnu prosudbu, moć zapažanja i ničim pomućeni kritički um.
Samozaljubljenost je stvorila od mene jednu od najaltruističnijih osoba koje uopće znam.
Da se razumijemo – moj oštri analitički um i urođena mi objektivnost su glavni razlog činjenice da se jako volim. Nije to bila ljubav na prvi pogled u odsjaj u majčinim očima. Ne, ne i ne. To je bio proces. Kao što je Levinu dugo trebalo da shvati da je Kity jedina njegova ljubav i da joj se vrati nakon prvobitne oduševljenosti i posljedičnog razočarenja. Bio je i u mom životu trenutak kad sam se, mladenački nepromišljeno, odljubio od sebe i počeo tražiti ljubav u privlačnim djevojkama. Išao sam katoličkom linijom manjeg otpora – ako ti se na nju diže, trebaš ju i voliti – kakva greška, kakva velika greška. Tek poslije sam shvatio da ljubav koju ja nudim ne može u potpunosti pojmiti niti osjetiti nitko drugi doli mene samog.
Nemojte misliti da je ovaj proces bio bezbolan i da me sumnja, ta osobina koja je od čovjeka napravila čovjeka, a od nečovjeka – perfekcionista, nije tjerala na česta i duboka propitivanja.
Jesam li ja pravi čovjek za sebe?
Kako znam da ću si uvijek biti vjeran?
Ako si iznevjerim, hoću li si moći oprostiti?
I slična vječita pitanja. Na njih sam si dao odgovor na jedini mogući način – objektivnim prosuđivanjem. Nabrajao sam sve poznate ljudske vrline i pitao sam se imam li ih. Imam, imam, imam – mogao sam ponavljati u beskraj – no nisam sklon pretjerivanju.
Samozaljubljenost je moja, da se razumijemo, intimna stvar.
Ovdje sam je spomenuo tek ovlaš.
Dublji su to razlozi.
Već dugo ju ne volim.
he he he
Hure
Post je objavljen 01.12.2005. u 14:39 sati.