Tisuću zašto - tisuću ne znam
01.12.2005., četvrtak
Manjak ljubavi je zajebata stvar
|
Svaki put kad ležem sam u krevet, a to je svaki put, samozadovoljno se zamislim. Koliko bi ljudi u mojoj situaciji očajavalo, a ja sretan i smiren. Lagano se pomilujem po obrazu, prođem rukom preko muževnih mi prsa, decentno prošaranih dlakama, te ju spustim dolje – tamo gdje bi tvoja ruka draga čitateljice tako rado proaktivno počivala. Zanesem se, pa me zanos i ponese, a nakon toga dolazi smiraj. Legnem u poziciji sardine u konzervi (jer me bole đale - kamdr ti na đale) i zaspem snom pravednika. Gledam moje prijatelje, divni dečki, ali mahom sami, ili u paklu promiskuitetstva – što će reći – opet sami. A sve zato što se ne vole dovoljno. Shvaćate – ja sam se zaljubio. U sebe sam se zaljubio. Od kada sebe volim – život mi je lijep, ne gledam cure mojih prijatelja, iako neke gledaju mene, spokojan sam i sklon praštanju. Moje rijetke prijateljice i moji naporni prijatelji uvijek mogu računati na moju pomoć, objektivnu prosudbu, moć zapažanja i ničim pomućeni kritički um. Samozaljubljenost je stvorila od mene jednu od najaltruističnijih osoba koje uopće znam. Da se razumijemo – moj oštri analitički um i urođena mi objektivnost su glavni razlog činjenice da se jako volim. Nije to bila ljubav na prvi pogled u odsjaj u majčinim očima. Ne, ne i ne. To je bio proces. Kao što je Levinu dugo trebalo da shvati da je Kity jedina njegova ljubav i da joj se vrati nakon prvobitne oduševljenosti i posljedičnog razočarenja. Bio je i u mom životu trenutak kad sam se, mladenački nepromišljeno, odljubio od sebe i počeo tražiti ljubav u privlačnim djevojkama. Išao sam katoličkom linijom manjeg otpora – ako ti se na nju diže, trebaš ju i voliti – kakva greška, kakva velika greška. Tek poslije sam shvatio da ljubav koju ja nudim ne može u potpunosti pojmiti niti osjetiti nitko drugi doli mene samog. Nemojte misliti da je ovaj proces bio bezbolan i da me sumnja, ta osobina koja je od čovjeka napravila čovjeka, a od nečovjeka – perfekcionista, nije tjerala na česta i duboka propitivanja. Jesam li ja pravi čovjek za sebe? Kako znam da ću si uvijek biti vjeran? Ako si iznevjerim, hoću li si moći oprostiti? I slična vječita pitanja. Na njih sam si dao odgovor na jedini mogući način – objektivnim prosuđivanjem. Nabrajao sam sve poznate ljudske vrline i pitao sam se imam li ih. Imam, imam, imam – mogao sam ponavljati u beskraj – no nisam sklon pretjerivanju. Samozaljubljenost je moja, da se razumijemo, intimna stvar. Ovdje sam je spomenuo tek ovlaš. Dublji su to razlozi. Već dugo ju ne volim. he he he Hure |
- 14:39 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||