Tisuću zašto - tisuću ne znam
24.01.2006., utorak
Kesa
|
Hm, ići u grad na kavu ili ostat kući i učit? Vani je iznimno hladno a učit mogu i poslije. Dobro ću se obući i čim se vratim navaljujem na knjigu. Kako prozirno. Dobro obučen, možda i za ruske prilike, zaputih se gradu. Pješke. Na putu mi se ispriječila psina kojemu su roditelji neki Rotweileri. Iz respekta prema plemenitoj krvi dvojio sam da li da ga zaobiđem ili da se suočim s vlastitim kompleksom velikih i plemenitih. U tom se trenutku u meni nešto slomi i rekoh si pa šta ako su mu preci Rotweileri, on je ipak samo pas. Kad sam mu prišao, ruku sam mu pružio. Bio je to dug trenutak. On me ponjuška i mi se upoznasmo. Bio je to mladi, razigrani i izgubljeni čuko. Ja sam odlučno nastavio svojim putem a njemu se to izgleda učinilo kao -Ovaj izgleda zna kud ide, idem i ja s njim. Bio je to čuko otvoren za upoznavanja. Naročito su mu se sviđali oni koji su respektirali njegovo porijeklo puno više nego ja. Ti čukobojazni su u meni vidjeli neodgovornog vlasnika, a ja sam im svaki put objašnjavao da im neće ništa..da nije ni meni..nisam mu ja vlasnik.. ide za mnom.. Tako smo mi prekrstarili cijelii osijek. Ja sam u međuvremenu razmišljao o radiju, usvojenju, mogućem nesretnom vlasniku i krmku koji je psa ostavio na ovoj zimi. Sretnem legu, ljubitelja pasa, koji je nazvao radio i prijavio moj pronalazak. Ostavim na radiju broj moba i odlučim odvesti psa kući dok mi se vlasnik ne javi. Lega mi dade EU-kanube. Kako sam već bio vrlo blizu birtiji - pomislim- idem popit kavu pa vodim čuku doma. Dakle, i dalje sam išao k svome cilju . Ne više sam. No nisam bio ni siguran da idemo zajedno. Povodac nisam imao, čuko je sam birao rastojanje i trenutak kad će mi se opet pridružiti. Uđem u kaf, a čuko i prije od mene i nasta gužva. Ugostitelji ne vole kad su leđa rotweilera u ravnini stola na kojemu su kave njihovih cijenjenih mušterija. Ugostitelj H-hale kaže da uopće ne voli velike pse i da ga ne mogu po sata držat u dvorištu,pa ipak da mogu, pa opet da ne mogu. Dok je H-hale odlučivao, čuko se već bio upoznao sa svima koji su to htjeli te se počeo upoznavati i s ostalima. S obzirom na okolnosti nije bilo govora o kavi. Čuko i ja smo neogrijani završili vani. Mislio sam se - ko zna koliko je dugo on vani. Postajalo mi je hladno. Gledao sam u čuku kojeg sam nazvao Kesa. Dao sam mu onu hranu.Kesa nije pokazivao znakove izgladnjelosti i proždrljivosti. Krenem kući misleći kako ću Kesu udomit- na kraći ako ne i na duži rok. U tim trenucima nisam bio svjestan da je moj autoritet, kao nekoga tko zna gdje ide, izgubljen. Kesi nisam više bio zanimljiv. Otrčkarao je za prvim ko je prošao. Ja sam potrčao za njim u želji da pomognem tom psu i da ga spasim zime. On to izgleda nije tako ozbiljno shvaćao. Jurio je za nekim dečkom koji je imao sendvič u ruci,a dečko je jurio kao da rotweiler trči za njim. Stvari su se više nego zakomplicirale. Kupio sam Kesi sendvič koji je on više cijenio od onih EU-sranja i Kesa me je opet pratio. i onda..sendvič pojeden..novi prolaznik..novi sendvič..nova kifla..nova prilika.. ..ostavljen broj telefona na radiju..posuđen povodac..vraćen povodac..poklonjena hrana posuditelju povodca ...popijena kava.. Kesa neka ti je sa srećom i neka zima kratka i blaga bude!!! hija |
- 16:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.01.2006., četvrtak
Pozdrav čitateljicama, pozdrav autorima, slava Bogu na visini, hvala ocu, hvala majci.
|
Iliti - 100. tekst! Ovo je stoti tekst i ovim putem želimo, kao Uredništvo, reći nekoliko prigodnih riječi o putu koji smo prošli, postignućima koja smo napravili, tekstovima koje smo napisali, slavi koju smo stekli, te čitateljima koji nas, naravski, čitaju. Kada je Hure, prema našoj naredbi, otvorio ovaj blog bili smo skeptični prema njegovu talentu, prema njegovoj ustrajnosti, a ponajviše prema njemu kao osobi. Jedino smo znali da je neznalica vrijedna promatranja. Takvi smo i ostali, no mora mu se priznati da je napisao i mali broj tekstova zbog kojih se ne crvenimo. Uskoro smo, kao ozbiljno pojačanje, doveli empatičnog Hrenu. Još se uvijek sjećamo tih pregovora sa ovim bogobojaznim majstorom pera: Uredništvo: Dođ pisat za nas. Hreno: Neću. U: Oš popit nešto? H: Oću U: Dogovorili smo se. Usprkos teških pregovora Hreno (poznat kao the Empatik) se pokazao odličnim suradnikom. Uvijek spreman na drugarsku kritiku, pozitivan i ubrojiv – nije nam stvarao nikakve probleme. U tekstovima se fokusirao na kritiku društva opterećenog seksom, te na suptilne pouke o neophodnosti monogamije. Sljedeća akvizicija je bio Hile (poznat i kao Dele i Sile). Ovaj mladić je već prvim svojim tekstom u kojem je razložno napao Huru, a bogme i Hrenu, uzdrmao već lagano učmalu atmosferu tadašnjeg tisuć-bloga. S njegovim dolaskom mijenja se i vizija ovoga bloga. Definitivno se odustaje od enciklopedijskog karaktera bloga i usredotočuje se na THE bit. Ili, kao bi to Hile lijepo rekao, «Ak ima očajnica na iskrici, mora ih, bogati, biti i na blogu». Ipak, u konzultacijama s Uredništvom t.j. nama, odlučujemo da se usredsredimo na sve žene, a ne samo očajnice. Ova dugoročna odluka će, vjerujemo, dugoročno biti isplativa. Iako su trojke osnovne ćelije svakog društva koje drži do sebe, a ne demokracije – odlučili smo odstupiti od ovog postulata i proširit naš tim. Tada, kao i sada, jedino smo na umu imali sebe. «Ponudimo čitateljicama još jednog muškarca», rekao je na internim konzultacijama Hreno, «ne mogu ih ja sve zadovoljiti». Iscrpljenost našeg peštanskog heroja nije dozvoljavala dulje promišljanje. Tada na scenu stupa Hija (brat Leja) s tekstom čija vrijednost raste što više mislite o njemu, drage čitateljice. Hija se i daljnjim tekstovima sve više afirmirao kao vrhunski mudrac našeg ignorantskog bloga. Ipak, kako se ne bi uljuljkao u samozadovoljstvu, ingenioznom provokacijom Hreno dovodi u naše redove Hmudeka Vel'čanstvenog. Đedaj našeg bloga je svojim tekstovima pokazao nekoliko stvari – nije istina da se tekstovi moraju logično vezati na prethodne i nije istina da je nelogičnost sama po sebi loša. Hmudek multitalentirani brzo postaje velika zvijezda, no ostaje i dalje skroman mladić s pjesničkom dušom. Tisuć-blog je pokazao, zahvaljujući mudrom Uredništvu - t.j. nama, i želju da afirimira još neotkrivene talente. Pošto je ovo prigodničarski tekst, a ne recenzija, o manjkavosti tekstova ćemo pisati drugi put. Ono što treba istaknuti je da su autori za svoje tekstove i predobro plaćeni, te da očekujemo da se to i vidi u tekstovima. Nije nam jasno da NITI JEDAN TEKST ne sadrži zahvalu Uredništvu koje je ove vucibatine izvuklo iz njihovih menadžersko-privatničko-nevladinih anonimnosti i omogućilo im uspjeh u potpunom nesrazmjeru s onim što su do sada imali. A nije da nisu! No, ajmo na ljepše teme. A to su naše čitateljice, pod uvjetom da nam doista šalju svoje slike a ne neke tuđe. Drage naše Jenne, Tere, Anite crne i plave i ostale – hvala vam. Hvala što nas komentirate, ali još više hvala što nam šaljete lascivne poruke. Nekoliko zaprimitih poruka (naravno – bez imenovanja): «Tvoj tekst navodi na blud – oprostit ću ti čak i mali ud.» «Od kada vas čitam, shvatila sam koliko sam sretna. Hvala i zbogom» «Jako mi se sviđa kako pišete. Ja isto imam 17 godina i malo sam frustrirana jer mi rastu brkovi.» «Uživam čitajući vaše tekstove i sanjam kako s vama petoricom provodim besane noći. Imam gušu.» (Ove poruke su objavite uslijed kardinalnog propusta bivšeg redaktora) Gornji primjer samo zorno prikazuje što se događa kada ne radi cenzura. Zato je cenzura na tisuć-blogu dovedena do savršenstva. Naime – autori imaju pravo cenzurirati tuđe tekstove, a obvezu cenzurirati svoje. Tako spašavamo njih koje imaju nevinije ruke od nas, a i one koje nemaju, ali ih volimo. O svom radu na blogu i o tome kako im je blog promijenio život na bolje rekli su: Hreno: Šta da vam kažem? Nema se tu puno za reć..Kad su me onomad pitali da preskočim razred, reko sam- neću. Kad su mi nudili da pređem iz Olimpije u Metalac za nove kopačke i pola praseta, reko sam- neću. Kad me Goca pitala da joj pokažem pišu, reko sam -aj dobro. I tada sam uvidio da treba mislit pozitivno (da, drage djevojke, ovo se i na vas odnosi, NE nije uvijek najbolja opcija). Od tada negacija za mene ne postoji kao takva. I kad se Uredništvo velikodušno ponudilo da plati cugu u zamjenu za 3-4 teksta dnevno kojima bih skratio radno vrijeme i doveo u pitanje sopstvenu budućnost kao i budućnost čitavog samoupravnog kolektiva, nije bilo druge nego da pristanem. I šta da vam kažem, nije mi žao. Za 4 mjeseca skinuo sam 6 kila, kosa mi je ponovno počela rasti, a ja se osjećam bolje ( dakle, skoro pa dobro) i život mi je draži. Preporučio bih 1000-blog svakome tko ima problema na poslu, u obitelji, s potencijom, s državnim te vlastitim organima. Ukratko - ezerblog je rješenje za Vaše probleme. Ne čekajte sutra, jer možda je već i danas kasno! Hmudek: Otkad pišem na blogu više nemam prijatelja jer sam ih sve zapostavio. Nadam se da će se takvo stanje nastaviti još dugo. Vjerovao sam da ću već sada biti u Holivudu s Klunijem i ekipom zbog slave koju zaslužujem, no to vjerovanje se pokazalo preoptimističnim. Ukratko - kuku i lele. Da ne bi sve bilo crno ili bijelo, moram nadodati jednu mudrost: nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago. eto. Hija: Sjećam se kao da je bilo jučer. Imao sam curu i mi smo se u skladu sa svojim mogućnostima – voljeli. Onda se više nismo voljeli, ali meni to nije smetalo. Dušu i jaja sam si punio neumorno radeći i surađujući na tisuć-projektu. Pišući svu onu silu postova koji su rađali nemalim brojem komentara, nevelikim brojem bračnih ponuda te srednjim brojem ostalih mogućih posljedica - ja sam iz dana u dan rastao i postajao boljim što čovjekom što nadčovjekom. Ne znam kak vi, al ja čim postanem čovjekom prevazilazim postignuto i stremim višem ili ti višljem cilju. A gdje su samo oni neobjavljeni, nesmišljeni, zaboravljeni,neprežaljeni,smiješni,cenzurirani,višenegobriljantni i duboki postovi koje zbog više sile nisu mogli na javu našeg tisuć-slavljenika. Zbog svih njih me guši u duši, srce mi aritmira i nešto mi nije u redu na/u glavi ( a možda je to bilo i prije). Cinik bi reko - tak ti i treba. Da si ih objavljivo bio bi sretan i ti i svi tvoji čitatelji i ne bi imo tih zdravstveno-estetskih problema. Uredništvu se zahvaljujem na povjerenoj mi zadaći,a nadasve na izdašnom honoraru kojeg nisam imao vremena podići. Pošto ja jedini ne znam adresu cijenjenog Uredništva (biće zbog mračne prošlosti i navodnih veza s RKBSOU) zamoljavam Uredništvo da mi honorar od 1500kn po postu pošalje po kolegama suautorima, a oni moje apsolutno povjerenje mogu iskoristiti tako da mi svako malo dio tog honorara prosljeđuju. P.s. Dinamiku isplate ostavljam njima na volju samo ih molim da bude do ljeta. Hvala. Hile: Otkad neredovito pišem blog sve što je prije bilo neredovito postalo je redovito- spavam ko beba, jedem ko prasac, pijem ko smuk i skijam ko pravi. O ženama ovom prilikom ne bih jer mi prigovaraju da kako ja to u zadnje vrijeme o ženama? Samo bih rekao da je zadnja s kojom sam bio imala jako veliko dupe- kad čučne duplo je šira od mene koji sjedim. Ispod nje. Jebemu, jaaako mi se svidjela! Mislim da se zvala Hivana.. da... gotovo sigurno... Otkad pišem blog ja sam upoznao i nekoliko Srba - to su vam normalni ljudi koji inače žive istočno od Dunava. Zašto su ga preplivali, nitko ne zna - pa ni oni. I tu je možda problem, ako uopće s njima ima problema. Mislim, ak se mene pita - šnjima problema uopće nema... Otkad pišem blog ja sam upoznao i par gejeva- to su vam normalni ljudi koji inače ćeraju tamo gdje i mi normalni volimo ućerivat. Al ima kvaka- oni to vole k'o čovjek čovjeku, ono man to man. E tu se brate razilazimo- arrss je ok, al zna se brate da tu mora biti celulita. CE LU LI TA - što više to Bolje!!! Otkad pišem blog ja još jedino nisam imao priliku upoznati crnca - a tako bih volio. Mislim da su i oni normalni ljudi kao i svi ovi gore pomenuti. Iskreno se nadam da će mi Uredništvo omogućiti takav jedan susret- "Susret bez granica" nek mu bude ime! A crnac neka bude Sabina, Sabina iz Venezuele. Ako netko zna molio bih odgovor- da li postoje i crni muškarci? I ako postoje, zašto u filmovima koje ja gledam uvijek glume samo bijeli muškarci i crne žene? Eto, da ukratim- blog me promijenio nabolje. Ja sam danas jednostavno bolji čovjek i to nije laž nego ja za to imam i primjere: a) žene više ne tretiram ko prostitutke- često ih poslije i odvezem kući! b) Srbe smatram jednakopravnim bjelcima niže vjere- nisu zato krivi! v) crnce više ne gledam drugačije, oni su za mene ko i ljudi- nikakva razlika!! Hure: Bilo je to jedne ljetne večeri dok sam ležao u krevetu poslovično sam. Neki glas od gore mi se obratio, "Preni se Hure dok je vrijeme, dok se može!" Okrenuo sam se na stomak i pomislio kako mi je tako ugodnije. Ipak, sutra sam shvatio da i ja imam poziv na ovom svijetu. Započeo sam pisati blog. Od tada svrsishodnost vlastitog života ne dovodim u pitanje. Dok god imam novaca u džepu. A imam - hvala na pitanju. Hmmmm - što reći - Uredništvo je moglo birati i bolje ljude, ali tko bi onda njih birao? Ljepota ovog bloga i je u tome što seksisti, muški i ini šovinisti, materijalisti (neš dobit pare op. U.), zen-budisti i truli relativisti - ne samo mirno koegzistiraju, nego i surađuju na ovom virtualnom prostoru razumijevanja, ljubavi i tolerancije. Živio Tisuć-blog i žene koje su nas željele, žele i želit će. Uredništvo |
- 10:18 - Komentari (53) - Isprintaj - #
18.01.2006., srijeda
99
|
Bilo je to prije više od mjesec dana, kad mi je Debeli dao žuti karton. - Dobro, Hreno, pizdamumaterina, oćeš se ti više skinut s tog bloga? - Oću, šefe, evo odma se skidam, majkemimile.. Čak i vama, lijepe čitateljice, koje ste uvijek imale problema s matematikom, lako je izračunati da je od tada prošlo više od mjesec dana. I čak i vi, najdraže moje, zaključit ćete (ovaj put ispravno) - da Debelog nisam poslušao. Pola sam radnog vremena drkao po blogu, a pola se upucavao Maji iz računovodstva, otprilike s jednakim uspjehom. Nije da je Maja neki svjetski komad, ali je bila jedino žensko ispod pedeset u firmi, i kao takva – dobra, bez obzira na masnu kosu, debele cvike, požutjele zube i bez obzira što je kontni plan bio jedina sfera njezinog interesa. Maja je imala samo jednu ozbiljnu manu- bila je svježe zaručena i silno zaljubljena u tog svog. Govoreći figurativno – nije me jebala ni pet posto.Zato sam se, silom prilika, okrenuo već spomenutom drkanju i malo po malo, postadoh ovisan o blogu k'o prosječna plavuša o Cosmu. Dolazio sam prvi u firmu, a odlazio posljednji; po čitave dane kuckao po kompu, hvatao se teatralno za glavu, psovao tiho, živcirao se taman koliko treba. Svi su mislili da se ubijam od posla. Svi sem Debelog, starog majstora zabušavanja, doktora ulizivanja i profesora podmetanja, vrijednog uzora od kojeg sam i sam učio tajne zanata. - Vidim ja da je tebi isto, jal ja prdio il govorio.. - Ma nije, šefe, otkud bi mi to bilo isto. Oprostite što sam direktan, al nekako mi je draže kad prdnete. - Samo ti zajebavaj, mali.. Da ti stari nije taka ljudina, davno bi ti meni jaja na traci pakovo. U pogonu, na minus sedam. Debeli je pod ljudina mislio na «član Nadzornog odbora», a pod «pakovo jaja» na otkaz. Volio je metafore i bio pjesnička duša. - Slušaj, da se ja i ti dogovorimo nešto: vidim da se motaš oko Maje iz računovodstva. Nije ona nešto, ali se zapizdila u onog svog seronju. Bojim se da će mi na trudničko otić, a ko će to onda plaćat. Nego, imaš tjedan dana da je okreneš, a ja ću znat jel jesi il nisi. Ako ne budeš, pravac ti je u pogon, pa ti sad vidi.. - Ali šefe, moj tata je član Nadzornog...a to s Majom sam i bez vas probo..Ne ide, tvrda je ko brački kamen. - Ja sam svoje reko. Do petka ti je rok. A šta smo rekli da radimo petkom? - Znam, šefe. - Šta? - Ma, znam, ne morate me ispitivat opet.. - Pa reci, onda, šta se praviš mutav.. - Pa..."Petkom, zna se.. - ..dijeeeelimooo otkazeeee…" Vidiš da se može kad se hoće. Aj sad, marš na posao, i nemoj da te vidim više blizu tog gloga.. hreno |
- 09:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #
17.01.2006., utorak
Fak
|
Postoji riječ u hrvatskom i srodnim jezicima koja nam dosta olakšava svakodnevnu komunikaciju, ali i neke neugodne situacije koje se srećom ne događaju svakog dana. To je jedna i jedina, neponovljiva the riječ – jebiga. Čudo jedno koliko često možemo koristiti tu riječ, rabiti je opet i opet, a počesto je upravo ona i najbolja moguća. Npr. bivša majka rekne: -I tako mi Traktorka ubi jedino dijete, moga Plugomira.- Evidentno je da je to trenutak za jedno jasno i nedvosmisleno –Jebiga- i to u nešto tišem izdanju. Teško da se može nešto pametnije reći u takvom trenutku. Ovdje dakle imamo primjer kada upućujemo «jebiga» kao riječ utjehe i nemoći, no njezina primjena je u vokabularu svake elokventne osobe puno šira. Kada doživite nekakvo manje razočaranje, a takva su ipak najčešća, uglavnom je uvijek moguće lamentiranje o tom razočaranju zaključiti jednim kvalitetnim –Jebiga.- Za velika razočaranja primjerenije se držati oprobanoga «Jebo mu (joj, im) ja (pas, Hitler) mater» barem dok to razočaranje ne postane dio svakodnevice i postane «jebiga» materijal. O Hajdučeee... Isto tako «jebiga» vrlo često koristimo kada nešto zaseremo i netko nas priupita –A zašto si napravio-la to i to?- Uglavnom nemamo razumno objašnjenje te posežemo za mojom najdražom riječi. Genijalnost ove neviđene riječi je da ustvari na svako neugodno pitanje koje počinje sa «zašto si» rečenicu možemo početi (često i završiti) s «jebiga». Isto vrijedi i za stanje ojađenosti, rezignacije, predaje, nemoći, muskulfibera... Da ne bi sve glede te fantastične riječi bilo u negativnom kontekstu, vrijeme je da razmotrimo sljedeću situaciju: -Šta, opet si dobio na kladionici?- -Jebiga, 'ko zna - zna.- Eto, na ovom primjeru zorno možemo vidjeti da Vrag nije uvijek crn, iako naša riječ-junak češće dolazi do izražaja u trenucima koji su manje sretni ili pozitivni od ovog zadnje opisanog, što meni niti najmanje ne umanjuje njezinu simpatičnost. Psovke su u pravilu verbalna agresija, no ova psovka ne sadrži u sebi ni trunku iste, dapače, miroljubiva je k'o Miroljub, može se koristiti u sijaset situacija koje ovdje nisu obrađene te se zalažem da se kao takva sve više uvodi u standardni književni izričaj, a također i u mirovne pregovore širom meridijana i duž paralela. A kad se ja za nešto založim... Kad već serem o jeziku, moram nadodati nešto nevezano uz prethodnu temu, a to je da već godinama bezuspješno tragam za riječi koja bi skinula riječ «najneindustrijaliziraniji» s vrha liste meni poznatih najdužih riječi (naravno hrvackih i srbskih). Za to vrijeme sam pročitao dva Zagora, jednog Kapetana Mikija, kao i šest časopisa o dirižablima i nisam našao niti jednu dužu. Jebiga. Hmudek Lingvistični |
- 09:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
12.01.2006., četvrtak
Obračun sa Sobom
|
Najteže mi je u ovo vreme između Božića i Nove- ja ne znam šta bi sa Sobom. Oni švedski popizde u Decembru, a ovaj moj, požarevački, u Januaru. Valjda ima veze s verom. Ne sa Verom nego s verom, jel ja govorim turski?!? Tijana, Milica i Jelena trojka su koja me u ove zimske dane spasava- Tijana ima volšebne sise, Milica neviđeno dupe, a Jelena svetske noge. Svetske, a naše- mislim si dok ih lickam i grickam. Mislim da mislim, al ne, ne mogu da mislim. Osim... (21:14) - «Zašto Jeco sve stvari koje volim imaju samo 4 slova- sise, dupe, noga, pica, puca, droga, cuga, Jeca, lova, ševa...» - «Droga ima 4 slova?» - «??» - «Daj ne seri, koji ti je, a??? Šta si uzeo? A ne bi podelio, pičko jedna- skidaj se sa mene!!!» - «Nisam Jeco- keve mi!!!» - «Ma đubre jedno, Milicu možeš da drogiraš, a meni bi samo da uteruješ.» - «Nemoj Jeco, gde ćeš sad....» - «Ma ajde bre, ko te jebe.» - «(?!?!##%&)» (21:19) - «Alo Tijanče» - «Pa gdeeee si bre Sile!!!» - «Ćao maco, gde si?» - «Evo me na piću- oćeš da dođeš?» - «Ma libo me vugla neću nigde- ovaj, mislio sam da svratiš, sakupio par filmova...» - «Fimova, a?» - «Ma da- 21 gram, Božji grad, Slon- sve novo...» - «Ej Sile, znaš šta- posle tvojih filmova 2 dana ne mogu da hodam.» - «Ne, ozbiljan sam, neću da te pipnem...» - «Ma neću bre, nema šanse» - «Preteruješ maco, gde si meka?» - «Neću Sile- ne ću» - «(?!?!##%&)» (21:21) - «Alo Mico?» - «Oooo Sile- dobroveče Sile, kako si Sile...» - «Ćao maco, gde si?» - «Evo me šmucam se po gradu - gde si ti?» - «Evo kotkuće, nabavio neke filmove pa reko...» - «Ček ček, de da pogodim- 21 gram, Božji grad i...i.... Slon, jelda?» - «???!????» - «Tijana, dodaj mi molim te Marlboro, ne mogu više da pušim ovo đubre...» - «??!!?%$#"....eto... hteo da.... kako ti je brat?» - «Operisan jutros, sve će da bude ok- znala sam da ne zoveš bezveze:))» - «Ništa Mico... pozdravi Tijanu... ljubim te.» - «Ajde Sile, ljubi i dalje. Ili bolje- idi da se lečiš...» - «......» I tako, teško mi je ovu sedmicu između Božića i Nove, ništa mi ne polazi za rukom- a uvek je tako. Userem i tamo gde, brate, niko ne može da usere. Svi ko nešto druguju, svi ko nešto čestitaju, a ja se borim sa njima i sa Sobom. Protiv njih ne mogu, ali ajde Sobe, bogati, vozi Deda Mraza dalje- moli te Sile lepo! Sile Mom hrijatelju iz Novogradiške |
- 23:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Kako biti glup?
|
Hmmm, pitate se, zašto biti glup? Zašto bi itko uopće želio biti glup? A zašto ne? I koje su vam uopće druge opcije ako niste pametni? – pitam ja vas! Glupost! Glupost je moj eliksir mladosti. Mudrost ostavljam starcima. Osobna glupost je predivan način da čovjek prođe kroz ovaj život koji nas gnjavi svojom gomilom gluposti. Ja sam, recimo, glup iz principa. Raspravljaju li oko mene o tome kako BB zaglupljuje ja ću pitati – a kako?, Raspravlja li se o gejevima općenito, a o njihovu možebitnom usvajanju djece napose – pitat ću: a gdje su ta djeca? Priča li se o trenutnoj situaciju u hrvatskom gospodarstvu dat ću do znanja da nisam kompetentan o tome pričati jer nemam završen fakultet. Pita li me prijatelj što mislim o nekoj curi – reći ću da ne znam, nisam je jebo. Priča o vlastitoj gluposti me, istinabog, sustiže i ponekad mi se obija o glavu. No, ja sam glup, a glava je tvrda. Neka druge pitaju za savjete. Meni je dovoljno moje malo samozadovoljstvo koje mi govori "Glup si, glupa je, glupi smo". Kad si glup nisi sam! Kao na stadionu kad viču: "Kol'ko nas ima, jebote..." A ima nas puno i sve nas je više. Nekad davno, dok sam još imao neke intelektualne ambicije, znao sam sudjelovati u birtijaškim raspravama. Birtijaška rasprava je slična forumskim – pobijedio ili izgubio – ispao si budala. Ima li išta gluplje nego pobijediti u birtijaškoj raspravi o, recimo, katoličkoj crkvi i njenom utjecaju u društvu!? Dok ispijate drugu prijepodnevnu kavu, ili treće predvečernje pivo – ovakav razgovor vas može samo učiniti depresivnim. Katolička crkva postoji već, hvala Bogu, dvije tisuće godina i siromašnima duhom osigurava kraljevstvo nebesko. Meni glupom – drugim riječima. Ako sam glup, nisam nezahvalan. Od kako sam glup nisam depresivan, a i brige me sve manje more. Osjećam da sam se uklopio i da funkcioniram po nekim višim, božanskim zakonima. Ne uzbuđuju me razne priče o teorijama zavjere, kineskoj supremaciji i obračuni s drugima. Ne ljutim se na činjenicu da mi se bliži trideseta, a da su moje vrijednosti slabo prepoznate. Koje vrijednosti – i sam si govorim. O stavovima da ne govorim. Nemam stavova. Kako bi se imao stav treba si utvarati da nešto znaš. Moja glupost mi ne dopušta ovakvo precjenjivanje. Ne znam i neću da znam! Moja glupost i ja ponekad vodimo intimne razgovore. "Bip-bip" govori ona meni. "Bući-bući", odgovaram sneno. Tada zaspim miran i spokojan. I ona me ne zapitkuje više. Jer, glupost zna znanje. Znade kad treba stati, začepiti usta i pustiti me da spavam. Ne dosađuje s glupim pitanjima, ne lamentira nad Gotovininom sudbinom, svejedno joj je što se budim s jutarnjom erekcijom i što mi je prazna glava odgovor na weltschmertz probleme. Glupost me voli, a ja joj uzvraćam ljubav, iskreno i bez podlih namjera. Majčinski mi tepa, nježno i tiho, kako to samo ona znade: "Glupane jedan" i ja se sav raznježim, jer znam - glupost je opet u pravu. A oni pametni, sa svom mudrošću svijeta skupljenom među ušima i među nogama, neka se muče sa svojim spoznajama. Neka se jebu sa svojim kompleksima i vrte u krevetu jer su svjesni da ipak ne znaju sve, da nisu to jutro bili dovoljno pametni, da su se najbolje šale sjetili tek kad se društvo razišlo i da je njihov sinoćnji ulet bio skvrčen i suh, kao penzionerska vagina. Neka im, nek' se okreću u krevetu, sami i jadni. Meni ostaje moja glupost. A vama ostaje vaša, ako ste sretni da ste ju prepoznali i dopustili joj da vam priđe. Hlupan |
- 13:49 - Komentari (27) - Isprintaj - #
11.01.2006., srijeda
Danke Dojčland, ali hvala lijepo
|
Vraćao sam se s jubilarne novogodišnje ševe. Prve. Sonja mi je bila naručila taxi, i dok smo se mi izljubili za aufiderzen, on je već poslušno čekao pred zgradom. - Jel može do Insbruker placa?- upitam bunovan s vrata. - Ajnštajgen, bite! - Dobro, dobro, evo, ulazim.. Propisi su propisi. Ajnštajgnem ja u auto, kad za volanom – žensko. Bilo mi isprva došlo da se zahvalim lijepo i izađem, ali nisam. Njemačka je to, braco. Njihov je Sanader žensko, pa valjda mora i taksist bit. Zbog Europske Unije, šta li.. - Dobro, jel može sad do tog placa? - Varum niht. - A jel znate di je to? Švabica me ošine – jel ti to i mene jebeš za Novu Godinu - pogledom. - Pa pitam samo, velik je to grad..evo, ja se sinoć triput izgubio..a imo kartu i sve..dobro, jesam se malo bio ubio, al opet .. izgubio se triput…Hoću reć, svakom se može desit da ne zna ni di je ni kud je krenuo.. Još od mladosti se bojim žena, posebno kad su za volanom. Kočio sam s njom na crvenom i proklinjo i Berlin i Hiju koji me dovuko tamo i Sonjine sise zbog kojih, evo riskiram život. No, mečka je klizila sigurno, ne praveći razliku među spolovima. - Dizel?- upitam ja, više da suzbijem strah, nego što me zanimalo stvarno. - Ja! - Nema auta do Mercedesa, rekli bi moji u Hercegovini. Moš ti vozit i Škodu i Ladu, al ako nema nišana ispred, nije to filing, razumijete šta vam hoću reć…A vi ovako, radite i za Novu? - Mora se. - Jašta već mora. Njemačka je to, braco. Nema kruha bez motike, što bi reko moj prijatelj Hure. - Trebala sam biti kod momka u Španjolskoj. Ali je seronja javio jučer da ne dolazim, jer je našao novu curu. Muško šajze. - E, da, svi su vam oni isti, rekla bi moja prija Ivana. Samo im je jedna stvar na pameti. Tako finu curu ostavit da vozi taksi na Novu Godinu. Mene je jedna isto tako ostavila zbog drugog. Udala se, nema ni mjesec dana. Sad mu pere usrane gaće, a ja se evo jebavam po Berlinu. Pa vi vidite kome je bolje….Nego, oće mene ovo puno izać? Nisam baš nešto pri parama, popilo se sinoć dobro, a znate kaki je Švabo - voli popit, al ne voli platit. - Evo, ravno osam eura šezdeset. Izvadim deseticu. - U redu je – rekoh- nek bude za pakne. - Dankešn, dankešn- odvrati Švabica. - Bitešn, fidezen – odgovorih ja izlazeći, sretan što sam izvuko živu glavu. Danke Dojčland, ali hvala lijepo. Dosta su me ženske navozale u životu, bar u taksiju neće više… hreno |
- 08:39 - Komentari (30) - Isprintaj - #
10.01.2006., utorak
Najbrži plug na svijetu...
|
...drugo mi je ime! Tako me od milja zove moj najhrijatelj i budući kum - Hure. Skije spojim naprijed, koljena izbacim u X, tijelo nagnem pod 90, a štapove stavim pod pazuhe. Hure sere da izgleda loše, a ja jednostavno ne vidim šta tu loše izgledat može. I krenemo niz padine YAXOPNHE prema PAYCKNM BPATNMA, a pičke bježe ko i inače - gdje god se pojavimo. Na planini zbog straha od smrti, a u zatvorenom zbog Hurine podignute usne i toplog «baš si glupa» pogleda. Malo i zbog moje ćelavosti, podočnjaka, debljine, nepravilnih zubi i pretjerane ozbiljnosti. Nije to ništa veli mi on u takvim situacijama - «Hile, izgledaš ko dobrodržeći 38-godišnjak, samo se nemoj tolko smijat!» «Dobro Hure, deder spusti malo tu usnu- mislit će da ti je od propuha.»- odgovaram mu veselo napajajući svoju potrošenu dušu Crnim Đorđem. Crni Đorđe Crno je Pivo, a duša je crna već nakon petog: «Jedna ženaa, a dva drugaa, jednom srećaa, drugom tuuugaaaa...» pjevamo Hure i ja zagrljeni u PNHKNY- Hure izvlači 50 maraka i stavlja cigi u harmoniku, jer tako se osjeća. Pjesma ga pogađa direkt u dušu pa me jače stišće - on voli ženu koja voli mene. Ja ju ne volim niti bih ju htio voljeti - al ju ševim. Ja volim drugu - drugu koja ima dečka koji ju pak ni malo ne voli. Ja istu obožavam, iako smo se jebali. Kaj ćeš, takav je život, a ja spreman na sve još od avgusta 2001 kad sam kurac spreman bio - dakle ja mogu bit i drugi, a s još malo truda sigurno i treći. Lako je meni, sav sam od gume... Izlazimo vanka, a vani je već dan - Hure je majstor izašo u odjelu, samo mu pancerice fale. Ja decentan u farmerakama i kaubojkama, onakav kakav sam i u gradu. Hure ide direkt na žicu, a ja prvo moram u apartman - sranje, mislim si, uvijek je korak ispred - a moj korak je težak. Hure hurla sa žice «Hiile brže - ima pički!!!», mene stid, jer prijatelj mi nije suptilan ni kad ne pije. I žurim ja ne bi li sustigao Huru, al svježi zrak me manta i nagoni na bljuc. Bljuc, bljuc, grguće Hile u redu za žicu, a mali Srbo gleda i čudi se - «Tako ćeš i ti dečko ako završiš fakultet», govorim mu nježno, a keva ga miče u drugi red, valjda od pozitivnih utjecaja - jednom varvari uvek varvari, mislim ogorčeno i u to eto Hure. Sjedamo skupa na klimavu žicu i polazimo gore, tamo gdje nam je i mjesto - bliže nebu, bliže raju... Hile |
- 11:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #
09.01.2006., ponedjeljak
Kako izgledati sretno?
|
Opće je poznato da knjige za samopomoć najčešće pišu notorni luzeri, razno-razni recidivisti, polualkoholičari, ljubavni brodolomci sa tri braka iza sebe i petoro djece od kojih je dvoje njihovih, žene koje nakon trideset i tri estetske operacije shvaćaju da je duša ipak primus inter pares ljudskih karakteristika, funkcionalni psihijatrijski slučajevi i drugorazredni psiholozi koji ne vole svoj posao. Kako ja ne spadam niti u jednu od gore navedenih kategorija – neću vam prodavati muda pod bubrege. Nije bitno jeste li sretni, ili ne. Sreća je i onako samo varava nada koja nestane puno brže nego malo točeno pivo subotom navečer. Sreća je korijen svake nesreće i kao takvu je treba izbjegavati. S druge strane – odavati dojam sretnog čovjeka je akt čistog altruizma - to je čovjekoljupstvo lišeno sebeljublja i kao takvo gotovo božanski čin. Izgledati sretno je nešto za što sam ja, više-manje, doktor. Doktor izvanjske sreće. U načelu – stvar je vrlo jednostavna. Kad vas pitaju kako ste, kako je na poslu, kako je obitelj, kako ste se proveli za Novu godinu – odgovorit ćete ili sa sjajno, ili s odlično. To ćete učiniti uvjerljivo – vaš izraz lica će odavati djetinje veselje, a samu riječcu ćete izgovoriti kratko i jasno, bez afektiranja. Pogledat ćete sugovornika/cu u oči sa smiješkom i simpatijom. «Ah, koji divni mladić/djevojka i kako bih volio da je i meni tako» – pomislit će pitatelj, kojemu će biti iskreno drago što još ima ljudi koji znaju uživati u životu. Osim što ste odali dojam sretne osobe - malo te fingirane sreće ste prenijeli i na druge. To neka bude vaš mali penicilin ovoj dolini suza. Nećete se žaliti i kukati. I u najgorim trenucima, s osmijehom zen-budističke svespoznajnosti, reći ćete «Nije lako, al' nije ni teško». A potom ćete ljude pitati da šta piju. Jer riječi, iza kojih ne stoje djela, bi mogle oduzeti vjerodostojnost vašem imidžu sretne osobe. Velikodušnost je, zapamtite, jedna od osnovnih karakteristika sretnih osoba i onih koje žele tako izgledati. Sitne duše nisu sretne, niti se mogu takvima predstavljati. Eh da – dokolica, dokoličarenje, odnosno imidž dokoličara je neophodan kako bi ljudi povjerovali da ste sretni. Jeste li ikad čuli da je netko rekao za radoholičara da je sretan? Dabome da niste. Ili za nekog managera – naravno da ne. Ljudi koji pričaju o tome kako puno rade, kako imaju problema u naplati, kako liferuju puževe u Milano, via Udine, kako sjede na sastancima od Zagreba do Roterdama, kako moraju skrivati pred jednom sekretaricom novootkrivenu strast prema drugoj sekretarici – zar su to sretni ljudi? Ne, dragi moji – žalopojke nisu obilježja sretnih ljudi, a žalopojke na posao su obilježja nesretnih ljudi. Svi ti nerealizirani pisci i bivši pjesnici koji sad pjevaju ode vlastitom uozbiljenju – sve je to prilično otužno. Ne dozvolite si da vas takvima percipiraju. Ako se već žalite na posao – žalite se kako nemate što raditi. Osigurajte da vas vide, za vrijeme radnog vremena, u poznatoj birtiji dok besposličarski listate Sportske i zdvajate nad Nikinom sudbinom. A ako vas pitaju za posao, odgovorite «koji posao!?», a onda se, kao, prenite i recite «ah – misliš na MOJ posao – dobro je, odlično – oprosti, nisam shvatio o čemu pričaš». Popratite ovo s nevinim osmijehom. Time ste svoj imidž čovjeka kojemu je posao zadnja rupa na svirali – zauvijek učrstili. Nakon ovoga opsujte Hajduka i spomenite Janičinu vožnju bez štapa. Radoholičarima će pasti mrak na oči (koji je neophodan kako bi im svijetlo doprlo do duše), a Onaj Gore će vam iskreno zapljeskati. Majstore! «A zašto izgledati sretno?» – pitaju se neke od vas. «A zašto ne?» – pitam ja vas. Vaše unutarnje stanje je samo vaše i zašto ljude, koji već imaju dovoljno svojih problema, gnjaviti s vlastitim problemima. Hodati gradom, ili selom, s licem iz kojeg zrači nezadovoljstvo – nije ništa drugo nego neoprostiva samoživost. Uostalom, znanstveno je dokazano da osmijeh potiče dobro raspoloženje. Je, je – i obrnuto vrijedi. A gdje je tu istinska sreća? Niste valjda na ovom blogu očekivali odgovor na ovo pitanje! Sretno. Hure |
- 16:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #
07.01.2006., subota
Subota navečer, ne idem u grad.
|
Ne ide mi se. Jučer mi se išlo, al' mi se danas ne ide. Umoran sam i sklon ležanju u krevetu. Kad to ne radim onda ležim na trosjedu i gledam TV. Program je dosta loš, ali takav sam i ja. Loš, iliti trul. Moj prijatelj Hmudek tvrdi da se treba umiroviti. Okačit kopačke u klin. Prihvatiti da je mladost prošla. On čak i prijeti - da će u roku od deset dana naći curu, i da je dosadašnjem životu došao kraj. Ne vjerujem mu. Nije postojan. Kao, recimo, King. King ni večeras neće van. King je, nakon trećeg unutarnjeg čitanja, usvojio vlastitu rezoluciju o sebi samom, za sebe samog. Moj prijatelj King je po danu vrhovni zen-budist. Neki idu toliko daleko da ga nazivaju zen-relativistom. Ipak, svoj vrhunac doseže tijekom valpurgijanskih noći. Tada postaje King. U tim trenucima odbacuje samozadovoljni plašt zen-budističkog relativizma i oholu pomisao da je dosegao bit. "Bit je u penetraciji" govori svakoj koja želi slušati. Mnoge to ne žele, ali nemaju ni izbora. No, taj King je nestao. Rezolucija o Kingu, koju je usvojio King, je učinila Kingu ono što parlamenti općenito rade svojim kraljevima - izvana je on ostao isti, ali je supstanca nestala. Sada navečer pije kolu! A ja pijem cedevitu. Sa sestrom raspravljam o nekim znanstvenim pitanjima. Dosta diletantski to činim, ali se trudim. Nikada nije kasno uozbiljiti se. Mene jedino plaši činjenica da čim se ne osjećam trulim - nemam potrebu niti za ozbiljnošću. Treba mi, dakle, neka boljetica. Glupost! Jer ako se uozbiljim - što će od mene ostati? 174 prijevoda 3-4 organizirana događaja za opće dobro 1 diploma (kao logična posljedica uozbiljenja) 52 društvena kontakta vrijedna žaljenja 0 neplaćenih računa I nije nešto ako mene pitate. Hure |
- 20:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.01.2006., četvrtak
Azra
|
Besim Hallili imao je najveću nosinu i najbolji burek u gradu, a to nije bila mala stvar. Motani, s mesa točno koliko treba, ne premastan - čisto savršenstvo. U njegovoj skromnoj radnji mogao si pojesti burek ili sirnicu, naručiti ljimunad od koje su trnuli zubi, i to je bilo to. Nikakvih sladoleda, bananasplitova, pita od majmunove guzice ili energetskih napitaka. Samo burek i ljumunad. Besim je imao mnogo djece, nitko nije znao koliko točno. Ali su sva imala po jednu veliku nosinu i dva sitna oka, pa je svak u gradu znao čija su. Jedino je Azra, Besimova miljenica, bila drukčija. Ljepotica da joj nema ravne odavde pa sve do mora. Crnokosa, velikih tamnih očiju i prekrasnog osmjeha koji je očaravao čak i više od tatinog bureka. Azra je odmalena sanjala postati liječnica. Učila je marljivo, skupljala pohvalnice, pjevala u zboru i još k tome prodavala burek koji su braća pekla u noćnoj smjeni. Pričala je kako će otići u Mostar, završiti medicinu i kako tada nitko u našem gradu više neće biti bolestan. No, Besim je odavno imao druge planove za Azru. Obećao ju je Nusretu, najstarijem sinu pekara Ekrema, najbogatijeg čovjeka u gradu. Sve je zvučalo kao klasična priča o nesretnim djevama i njihovim proračunatim očevima. Onda je došao rat. Azra je pobjegla od kuće i prijavila se u HOS. Nije dobila bijelu doktorsku kutu, već crnu uniformu i kalašnjikov. I bolje su joj pristajali nego išta drugo, ako mene pitate. Besim je bio izvan sebe. Sa HOS-om se nije bilo za šaliti, a stari Ekrem nije htio muškaraču za snahu. Kako god okreneš - ne valja. Nudio je Ekremu najmlađu Melihu, ali je ona bila ružna kao i ostala mu djeca i ovaj nije htio ni čuti za to. Mahala je pričala o Besimovoj sramoti, a on je kleo i rat i Azru i crnu odoru. Nedugo zatim svisnuo je od sramote i tuge. A Azra… Azra je ponosno šetala gradom, konačno slobodna. Narod ju je uskoro prozvao Vilom Velebita. hreno |
- 11:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #
04.01.2006., srijeda
Kako je Mate branija Rvacku
|
..a, e, a kako bi drugo- lipo i polako, ka pravi Dalmatinac. Da je 80-ih bilo interneta i da je bilo na njemu bloga, ovaj bi se sigurno zva: kako je Mate širija bratstvo - jedinstvo.. Gordana je Mati bila prva Srpkinja u životu, fetiva Beograđanka. Oborija ju je na plaži, isto onako ka šta je obara Čehinje, Švabice i Šveđanke - na visinu, ten i balun za picigin. Mislija je prvo da je obična Slovenka, al kad je Goca otvorila svoja prekrasna usta, Mati je zaigralo junačko srce. -Jebate, Srpkinja, prava pravcata Srpkinja -govorija je sam sebi. To je nešto posebno. Ne samo još jedna recka u galebarskoj teki, već pravi trofej, za orden od Precjednika samog. Odma je ostavija sve drugo po strani i da se na obranu voljene domovine. Kad već nije '91 juriša goloruk na tenkove, odlučija se 2005. gologuz na Gordanu. Goca se pridala bez ispaljenog metka. Dvi je ure mahala svojim bilim tangicama Mati prid noson. Al onda se Mate sitija '91 i sve mu se zamračilo prid očima i pokida joj je barjak golim zubima i reka da u njega nema zarobljenika i da će joj jebavat sve po spisku.. I jeba je, jeba..svu noć je jebava.. Gordana je pritrpila velike gubitke u borbenoj sili i odbačena je nazad priko Drine (uz obećanje da će se vratit na lito opet), a Mate je osta na braniku domovine, tamo doli na plaži u Podacama, za slučaj da Šveđani navale..il Talijani.. Matin prijatelj hreno |
- 11:25 - Komentari (159) - Isprintaj - #
03.01.2006., utorak
Božić u Beču (pardon, Nova Godina u Berlinu)
|
Donosimo Vam djelić novogodišnje atmosfere u vidu jednog ulomka iz konverzacije između okupljenih nazočnih slavljenika: - Jebote, jesam se ubio.. - I ja isto. E, jesi se i ti ubila? - Ubila se, nego šta.. - Tak' i izgledaš… - E, dečki, a vi? Jeste se ubili? - ??? - Ubili se pa niš' ne kuže.. - Svi smo se ubili.. - I ja isto.. - Pa ti si se prvi ubio.. - Nije, ja sam se ubila prije njega.. - Ubili ste se skupa.. - Dođeš u Berlin za Novu godinu i ubiješ se. - Pa, Nova godina je.. - U Berlinu… - Pa svugdje.. - Onda su se svi ubili za Novu godinu. - I u Kini se ubili onda.. - Puno Kineza.. - A Hrvati? - I oni se ubili. - U Hrvatskoj? - U Berlinu. - Pa mi smo u Berlinu. - Znači da smo se ubili. - Jesam se i ja ubila? - Ak' si u Berlinu, onda jesi. - Pa u Berlinu sam. - I, kako ti je? - Meni super. - Pa super ti je kad si se ubila… I tako 5 dana... Ubiveni: hija, hlabud, hanja, hiveza, hana, hanko, hivana,hreno, hurci, hvabe, hinezi, J.F. henedy i hostali |
- 14:42 - Komentari (30) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||