Besim Hallili imao je najveću nosinu i najbolji burek u gradu, a to nije bila mala stvar. Motani, s mesa točno koliko treba, ne premastan - čisto savršenstvo. U njegovoj skromnoj radnji mogao si pojesti burek ili sirnicu, naručiti ljimunad od koje su trnuli zubi, i to je bilo to. Nikakvih sladoleda, bananasplitova, pita od majmunove guzice ili energetskih napitaka. Samo burek i ljumunad.
Besim je imao mnogo djece, nitko nije znao koliko točno. Ali su sva imala po jednu veliku nosinu i dva sitna oka, pa je svak u gradu znao čija su.
Jedino je Azra, Besimova miljenica, bila drukčija. Ljepotica da joj nema ravne odavde pa sve do mora. Crnokosa, velikih tamnih očiju i prekrasnog osmjeha koji je očaravao čak i više od tatinog bureka.
Azra je odmalena sanjala postati liječnica. Učila je marljivo, skupljala pohvalnice, pjevala u zboru i još k tome prodavala burek koji su braća pekla u noćnoj smjeni. Pričala je kako će otići u Mostar, završiti medicinu i kako tada nitko u našem gradu više neće biti bolestan.
No, Besim je odavno imao druge planove za Azru. Obećao ju je Nusretu, najstarijem sinu pekara Ekrema, najbogatijeg čovjeka u gradu. Sve je zvučalo kao klasična priča o nesretnim djevama i njihovim proračunatim očevima.
Onda je došao rat. Azra je pobjegla od kuće i prijavila se u HOS. Nije dobila bijelu doktorsku kutu, već crnu uniformu i kalašnjikov. I bolje su joj pristajali nego išta drugo, ako mene pitate.
Besim je bio izvan sebe. Sa HOS-om se nije bilo za šaliti, a stari Ekrem nije htio muškaraču za snahu. Kako god okreneš - ne valja. Nudio je Ekremu najmlađu Melihu, ali je ona bila ružna kao i ostala mu djeca i ovaj nije htio ni čuti za to. Mahala je pričala o Besimovoj sramoti, a on je kleo i rat i Azru i crnu odoru. Nedugo zatim svisnuo je od sramote i tuge.
A Azra… Azra je ponosno šetala gradom, konačno slobodna. Narod ju je uskoro prozvao Vilom Velebita.
hreno
Post je objavljen 05.01.2006. u 11:05 sati.