Hmmm, pitate se, zašto biti glup? Zašto bi itko uopće želio biti glup? A zašto ne? I koje su vam uopće druge opcije ako niste pametni? – pitam ja vas!
Glupost!
Glupost je moj eliksir mladosti. Mudrost ostavljam starcima.
Osobna glupost je predivan način da čovjek prođe kroz ovaj život koji nas gnjavi svojom gomilom gluposti. Ja sam, recimo, glup iz principa. Raspravljaju li oko mene o tome kako BB zaglupljuje ja ću pitati – a kako?, Raspravlja li se o gejevima općenito, a o njihovu možebitnom usvajanju djece napose – pitat ću: a gdje su ta djeca? Priča li se o trenutnoj situaciju u hrvatskom gospodarstvu dat ću do znanja da nisam kompetentan o tome pričati jer nemam završen fakultet. Pita li me prijatelj što mislim o nekoj curi – reći ću da ne znam, nisam je jebo.
Priča o vlastitoj gluposti me, istinabog, sustiže i ponekad mi se obija o glavu. No, ja sam glup, a glava je tvrda. Neka druge pitaju za savjete. Meni je dovoljno moje malo samozadovoljstvo koje mi govori "Glup si, glupa je, glupi smo". Kad si glup nisi sam! Kao na stadionu kad viču: "Kol'ko nas ima, jebote..." A ima nas puno i sve nas je više.
Nekad davno, dok sam još imao neke intelektualne ambicije, znao sam sudjelovati u birtijaškim raspravama. Birtijaška rasprava je slična forumskim – pobijedio ili izgubio – ispao si budala. Ima li išta gluplje nego pobijediti u birtijaškoj raspravi o, recimo, katoličkoj crkvi i njenom utjecaju u društvu!? Dok ispijate drugu prijepodnevnu kavu, ili treće predvečernje pivo – ovakav razgovor vas može samo učiniti depresivnim. Katolička crkva postoji već, hvala Bogu, dvije tisuće godina i siromašnima duhom osigurava kraljevstvo nebesko. Meni glupom – drugim riječima. Ako sam glup, nisam nezahvalan.
Od kako sam glup nisam depresivan, a i brige me sve manje more.
Osjećam da sam se uklopio i da funkcioniram po nekim višim, božanskim zakonima.
Ne uzbuđuju me razne priče o teorijama zavjere, kineskoj supremaciji i obračuni s drugima. Ne ljutim se na činjenicu da mi se bliži trideseta, a da su moje vrijednosti slabo prepoznate. Koje vrijednosti – i sam si govorim.
O stavovima da ne govorim. Nemam stavova. Kako bi se imao stav treba si utvarati da nešto znaš. Moja glupost mi ne dopušta ovakvo precjenjivanje. Ne znam i neću da znam!
Moja glupost i ja ponekad vodimo intimne razgovore. "Bip-bip" govori ona meni. "Bući-bući", odgovaram sneno. Tada zaspim miran i spokojan. I ona me ne zapitkuje više. Jer, glupost zna znanje. Znade kad treba stati, začepiti usta i pustiti me da spavam. Ne dosađuje s glupim pitanjima, ne lamentira nad Gotovininom sudbinom, svejedno joj je što se budim s jutarnjom erekcijom i što mi je prazna glava odgovor na weltschmertz probleme.
Glupost me voli, a ja joj uzvraćam ljubav, iskreno i bez podlih namjera. Majčinski mi tepa, nježno i tiho, kako to samo ona znade: "Glupane jedan" i ja se sav raznježim, jer znam - glupost je opet u pravu.
A oni pametni, sa svom mudrošću svijeta skupljenom među ušima i među nogama, neka se muče sa svojim spoznajama. Neka se jebu sa svojim kompleksima i vrte u krevetu jer su svjesni da ipak ne znaju sve, da nisu to jutro bili dovoljno pametni, da su se najbolje šale sjetili tek kad se društvo razišlo i da je njihov sinoćnji ulet bio skvrčen i suh, kao penzionerska vagina. Neka im, nek' se okreću u krevetu, sami i jadni.
Meni ostaje moja glupost. A vama ostaje vaša, ako ste sretni da ste ju prepoznali i dopustili joj da vam priđe.
Hlupan
Post je objavljen 12.01.2006. u 13:49 sati.