Hm, ići u grad na kavu ili ostat kući i učit? Vani je iznimno hladno a učit mogu i poslije. Dobro ću se obući i čim se vratim navaljujem na knjigu. Kako prozirno.
Dobro obučen, možda i za ruske prilike, zaputih se gradu. Pješke.
Na putu mi se ispriječila psina kojemu su roditelji neki Rotweileri. Iz respekta prema plemenitoj krvi dvojio sam da li da ga zaobiđem ili da se suočim s vlastitim kompleksom velikih i plemenitih.
U tom se trenutku u meni nešto slomi i rekoh si pa šta ako su mu preci Rotweileri, on je ipak samo pas. Kad sam mu prišao, ruku sam mu pružio. Bio je to dug trenutak.
On me ponjuška i mi se upoznasmo. Bio je to mladi, razigrani i izgubljeni čuko.
Ja sam odlučno nastavio svojim putem a njemu se to izgleda učinilo kao
-Ovaj izgleda zna kud ide, idem i ja s njim.
Bio je to čuko otvoren za upoznavanja. Naročito su mu se sviđali oni koji su respektirali njegovo porijeklo puno više nego ja.
Ti čukobojazni su u meni vidjeli neodgovornog vlasnika, a ja sam im svaki put objašnjavao da im neće ništa..da nije ni meni..nisam mu ja vlasnik.. ide za mnom..
Tako smo mi prekrstarili cijelii osijek. Ja sam u međuvremenu razmišljao o radiju, usvojenju, mogućem nesretnom vlasniku i krmku koji je psa ostavio na ovoj zimi.
Sretnem legu, ljubitelja pasa, koji je nazvao radio i prijavio moj pronalazak. Ostavim na radiju broj moba i odlučim odvesti psa kući dok mi se vlasnik ne javi. Lega mi dade EU-kanube.
Kako sam već bio vrlo blizu birtiji - pomislim- idem popit kavu pa vodim čuku doma.
Dakle, i dalje sam išao k svome cilju . Ne više sam. No nisam bio ni siguran da idemo zajedno. Povodac nisam imao, čuko je sam birao rastojanje i trenutak kad će mi se opet pridružiti.
Uđem u kaf, a čuko i prije od mene i nasta gužva. Ugostitelji ne vole kad su leđa rotweilera u ravnini stola na kojemu su kave njihovih cijenjenih mušterija.
Ugostitelj H-hale kaže da uopće ne voli velike pse i da ga ne mogu po sata držat u dvorištu,pa ipak da mogu, pa opet da ne mogu.
Dok je H-hale odlučivao, čuko se već bio upoznao sa svima koji su to htjeli te se počeo upoznavati i s ostalima.
S obzirom na okolnosti nije bilo govora o kavi. Čuko i ja smo neogrijani završili vani.
Mislio sam se - ko zna koliko je dugo on vani.
Postajalo mi je hladno. Gledao sam u čuku kojeg sam nazvao Kesa. Dao sam mu onu hranu.Kesa nije pokazivao znakove izgladnjelosti i proždrljivosti.
Krenem kući misleći kako ću Kesu udomit- na kraći ako ne i na duži rok.
U tim trenucima nisam bio svjestan da je moj autoritet, kao nekoga tko zna gdje ide, izgubljen.
Kesi nisam više bio zanimljiv. Otrčkarao je za prvim ko je prošao.
Ja sam potrčao za njim u želji da pomognem tom psu i da ga spasim zime.
On to izgleda nije tako ozbiljno shvaćao. Jurio je za nekim dečkom koji je imao sendvič u ruci,a dečko je jurio kao da rotweiler trči za njim.
Stvari su se više nego zakomplicirale.
Kupio sam Kesi sendvič koji je on više cijenio od onih EU-sranja i Kesa me je opet pratio.
i onda..sendvič pojeden..novi prolaznik..novi sendvič..nova kifla..nova prilika..
..ostavljen broj telefona na radiju..posuđen povodac..vraćen povodac..poklonjena hrana posuditelju povodca ...popijena kava..
Kesa neka ti je sa srećom i neka zima kratka i blaga bude!!!
hija
Post je objavljen 24.01.2006. u 16:32 sati.