Od kada je svijeta i vijeka neki ljudi su postavljaju prevelike zahtjeve. Da se razumijemo – ne govorim o lučonošama i Prometejima, ne govorim o Herkulima i prosvjetiteljima, ne govorim o Franji Asiškom i velikim grešnicima općenito. Govorim o onima koji su si u jednom trenutku svoga života postavili prevelike zahtjeve, a onda, umjesto da ljudski odustanu – neljudski ustrajavaju!
Te ljude, u današnjem svijetu brzopletog etiketiranja, nazivamo perfekcionistima.
No – nije mi nikakva namjera pisati o njima. Fiksacija na negativne stvari je simptom bolesti, a čovjeku, iskreno da vam kažem, takvi simptomi ne trebaju.
Pisat ću o jednom blagom čovjeku, blage naravi. Pisat ću o čovjeku koji pred sebe nije stavio nikakve zahtjeve, a opet, ili baš zato, toliko puno daje svojim bližnjima. Pisat ću o mom prijatelju Blagi.
Blago je čovjek velikih vrlina i velikog broja malih mana. No, te mane ga čine još boljim čovjekom. Blag prema sebi i prema drugima – nikada neće drugome zamjeriti zbog toga što je učinio ono što bi možda i on učinio - da je imao priliku.
Blagi ne smeta što drugi zarađuju više od njega. On sa osmijehom prihvaća da mu prijatelji posuđuju novce. Ne ljuti se kada traže da novce vrati, a ponekad ih i vrati. Blago je klasični tip čovjeka. No, kako više nema mecena koji cijene enciklopedijsko znanje niske razine upotrebljivosti, osuđen je da svoj intelekt upotrebljava u nedolične, gotovo funkcionalne svrhe. No, zbog toga nije ogorčen – tek tu i tamo snatri o još jednom otkazu. Kao što snatri i o prošloj mladosti. Kada mu napomenete da vam nije jasno o kakvoj to mladosti snatri jer i nije imao baš neku mladost – Blago se blago nasmiješi i kaže «baš o takvoj».
Blago je uvijek na dispoziciji. Osim kad je zauzet. No, nikada nije zauzet za sebe nego samo za druge. Blago voli izlaziti u susret. Veseli se tuđim uspjesima iskreno – a za to je potrebna neiskvarenost duše i profinjenost uma potpuno strana današnjem svijetu.
Blago je slab na žene i osuđen na to da bude ostavljen. On je rame za plakanje i najbolji prijatelj. No – nikada od njega nećete čuti da su žene pokvarene (čak se jednom naljutio na mene kad sam mu rekao da je prenaivan). Blago svoj križ vječito predzadnjeg u životu posrnulih djevojaka nosi sa smiješkom. «Nisam ni ja neki», zna ponekad reći.
U zadnje vrijeme govori da se želi povući u samostan. «Previše sam se odao putenim užicima, prijatelji moji.», govori on, ne optužujući se. Blagim pokretom tada privuče čašu crnjaka k ustima. «A i vino sam previše zavolio», mrmlja dalje, «baš previše». A sve zato što od prevelike dobrote ima grižnju savjesti. «Svijet je dolina suza, a ja se cijelom životu iskreno veselim.», govori ovaj autentični katolik – tim autentičniji što u crkvu ne ide, ali ima prijatelja svećenika s kojim zna popiti koju.
Neće on otići u samostan – znamo svi, pa zna i on. Previše nam treba kada je teško. On je naš iscjelitelj u teškim trenucima patnji i mamurluka. «Bit će bolje», govori nam tada njegovo vedro lice «jest ćemo opet tusto prasence i mlade janjetine, i pit ćemo vinca crna i bijela». «A hoće li nas one opet zavoljeti, ili barem neke slične?», pitamo ga mi. «A koga bi drugog!» odgovara nam naš najbolji prijatelj Blago s takvim uvjerenjem da opet, na trenutak, prestajemo sumnjati.
Blago nama
Hure
Post je objavljen 20.12.2005. u 16:26 sati.