I opet Hrane - koji se odlučio potpisivati i "Hrna".
Izvolite:
BIRTIJETINA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
U dvanaest sati ujutro otvorio je vrata. Opalio ga je prvi val dima, a u pozadini se čula glazba, neka od lokalnih radio-postaja. Gleda gdje su drugovi, da im se uvali za stol. Sjede u kutu, kao i obično, jer je s tog mjesta najbolji pregled cijelog prostora. Na njihovu žalost, iako su toga potpuno svjesni, mogućnost da u birtijetinu uđu neke nove dosad neviđene i neopipane sise prilično je mala, iako se nikad ne treba prestati nadati.
– Di ste – reče on. – Di si – jedva da se čuje iz grupe. Sjeda za stol i pogledom traži osoblje, ako takvo uopće postoji. Jer osoblje se na prvi pogled i ne razlikuje od gostiju, najčešće sjede za šankom bez odjeće koja bi ih isticala kao konobare, a uz to i ne reagira na ulazak novog gosta. Dobro im ide i ovako, još da se i trude, pa bilo bi to previše (jedan od njih ipak se trudi, ali to je više stvar karaktera nego želje za većom zaradom).
– Nije loša ta moja Buba, iako ima već trideset i kusur godina – čuje se iz grupe, te se Junak priče pokuša uključiti u razgovor. – A još je i startna, jer ima motor na zadnjoj strani, tamo gdje je normalnim autima gepek – nastavi netko iz grupe.
– Misliš ima zadnju vuču – odvrati jedan pametnjaković.
– Ne, ima prednju vuču, a motor u gepeku – odvraća ponosni. – Znači nema gepek, jebeš takav auto – neoprezno će pametni.
– Konju jedan, gepek joj je naprijed.
U grupi netko potiho napomene, tako da ga je i Junak koji sjedi odmah pokraj jedva čuo, kako u taj gepek ne stane ni kurac, no ta primjedba, upravo zato jer ju nitko važan i nije čuo, nije naišla na odgovor.
– A po zimi da ju vidiš, mećke i bembare vrludaju po cesti, a moja mala piči kao tenk, a kažem ti da je startnija od većine auta.
– Jesi ti normalan, pa ima motor jedan tri, kako može biti startnija od drugih auta! – odvrati pametni.
– Majmune, startnija je od tvog pasata – izleti ponosnom.
– Ha, Ha, Ha, Ha, Ha. – grupa se kolektivno, minus ponosni, grohotom nasmije. – Pa ti si budala, moj pasat ima sto konja, nema šanse. – kaže pametni, a drugi klimaju glavom.
– Tata ti lopov – ponosni će jasno.
E sad, da li mu je tata zaista lopov moglo bi se raspravljati, ali drugom prilikom. Kolektiv je već, kao po planu, prešao na druge teme. Kladionica, nogoš, sise, cuganje večeras, nogoš, što je dobra ona mala, daj mi još jednu dulju sa mlijekom, na redu sam sa sportskima, jesi kurac, oš ti van, kad ćemo, nogoš, sise, jesi gledo pornjavu što sam ti spržio, jesam nije loša ali ima previše radnje, sise, sise, sise, cuganje večeras, ajmo sad do klade treba mi lova za van…
Kad kucne jedan sat, jedan i petnaest, grupa se kolektivno evakuira iz birtijetine. No neki će se vratiti već popodne (ti nemaju kablovsku pa im je dosadno kod kuće), a većina navečer. Izlaskom iz birtije pada se na zemlju, iako bi birtijetina teško bila nebo. No treba pripadati nekakvoj grupi, da se ne bi izgubio u masi.
Slijedi cener za dvije kave, ili kavu i mineralnu. Normalno, treba čekati da konobar dođe da bi mu ga dao. Zatim grupa izađe van, pa kud koji.
I eto Junakove subote prijepodne.
Junak Hrna u vremenu najezde junaka
P.S. Objasnit ću unaprijed čemu ovo, da me kasnije ne zajebavate s pitanjima. Priča je namijenjena blesačama (a potencijalno i blesanima) koje negoduju zbog jednoličnih vikenda, i zapitkuju zašto nikad ne odemo negdje dalje na kavu, u grad, gdje idu drugi ljudi, na špicu. Ne idemo, jer je tamo smeće. A posveta A.S.-u ubačena stoga što je birtijetina jedino utočište u gulagu u kojem živimo.
Post je objavljen 16.12.2005. u 18:23 sati.