Nekoliko novčića u kartonskoj šalici za kavu odjeknu tupo. Zapuštena prilika mi zahvali uz uobičajeni blagoslov o Bogu, sreći i zdravlju. Primjetim banalnu slučajnost – u ruci sam imao istovjetnu šalicu, samo se sadržaj razlikovao od sadržaja njegove. Prospem zato smećkastu tekućinu, riješim se šminkerskog sakoa i kravate koju sam dobio za prošlo Valentinovo i sjednem uz rub pločnika, na asfalt ugodno topao od sunca.
Nisam dugo čekao na poznati tupi zvuk. Izrecitiram zahvalnicu milosrdnoj dami i okrenem se novim mušterijama. Biznis je išao začuđujuće dobro. Dan je bio sunčan i optimističan, a prolaznici široke ruke. Nekoliko sam puta presipao zarađeni novac u džepove kako bi mi uvijek tupi zvuk milovao uši. Skinuo sam i košulju da uhvatim malo boje po rukama. Da, oduvijek sam se želio otisnuti u privatno poduzetništvo. Prilika je došla neočekivano, bez biznis planova i zajebancije s papirima. Radno vrijeme – kad mi se ćefne; mjesto – također; početni kapital – kartonska šalica; obrtna sredstva –nekoliko novčića. Nikoga iznad, nikoga ispod mene. Milina.
Nikada više nisam otišao u staru firmu. Nikada se više nisam vratio doma. Nikada više nisam stavio kravatu. Nikada otvorio mail. Nikada lizao dupeta. Nikada išao na skijanje sa šefovom ženom. Nikada plaćao za seks. Nikada pušio na prazan želudac. Nikada odgovorio na mobitel. Nikada plaćao kazne za krivo parkiranje. Nikada okrenuo novi list. Nikome dao otkaz.
I nikada više nisam popio kavu iz kartonske šalice.
Hreno
Post je objavljen 22.12.2005. u 11:44 sati.