Njih dva bijahu ko' nokat i meso, nerazdvojni. Pišali su uz ista stabla, zajebavali se po gradu, išli na tekme i kavice s predsjednikom.
Ostala ekipa ogovarala ih je iza leđa, al' njih je bolio kurac. Ionako im nitko ništa nije smio reći u lice, razbili bi ga u trenu.
Iako sasvim pristali mladići, cure su ih zaobilazile u luku. Njihov humor bio im je nerazumljiv. Pričalo se da imaju homo sklonosti, ali to nikada nije dokazano, tako da ni ja ne bih griješio dušu. Ako i jesu, ništa čudno u ova sjebana vremena. Dečki su jednostavno vrtili svoj film.
Jednoga proljetnog dana Melankolika opali depra. Povukao se bio skroz u sebe. Ni riječi nije prozborio tjednima, samo je šarao krugove u pijesku. Cinik je isprva mislio da će ga proći, ko' što su ga prolazile sve pubertetske krize do tada. Dugo se pravio da ništa ne primjećuje i da je sve OK.
Onda je jednom iznenada puko':
- Pa dobro, koji je tebi kurac? Daj se trgni, čovječe, ponašaš se ko' da će smak svijeta.
Melankolik samo ravnodušno slegnu ramenima i ne reče ništa.
- Jebeš mi mater ako si ti normalan – reče Cinik iznervirano, ustane se i ode.
Melankolik nije bio posve normalan. Daleko od toga. Pičile su ga paranoje i mokri snovi, a da nije trošio nikakve droge. Misli koje su mu opsjedale glavu ne bi liječio ni jedan psihijatar.
Cinik se u sebi žderao radi svega. Falio mu je njegov ludi frend i zajedničko smijanje do bola. Ali nije popuštao.
A frend je tonuo sve dublje i dublje i nije mu se vraćalo natrag. Samo je šutio i mislio svoje misli uz konjak.
Ništa se do danas nije promijenilo među njima. Ako se, tu i tamo slučajno sretnu, razmijene samo par površnih riječi i nastave svaki svojim putem.
hreno
Post je objavljen 02.12.2005. u 12:47 sati.