Kročeći sigurno cestom u pravcu krajnjeg odredišta svakog zaposlenika - otkaza, sagnuh se pokupiti kunu što je nekom nesretniku ispala iz džepa. Unatoč ozračju darivanja i dobrih djela koje dominira ovih dana u javnosti, moja je prva misao bila kako pametno uložiti ovaj dar s neba u neke od prosperitetnih dionica javnog sektora i tako steći nemali imetak koji će me učiniti privlačnim ženikom i dobrom prilikom, samo u muškom rodu.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi mi slavuj mogao biti zaražen gripom, štoviše gripom čije je ime tako strašno da se niti u najsvjetlijoj noći obasjanoj mjesečinom ne izgovara na prazan želudac; strašnom, ultimativnom, nepraštajućom, jednom i jedinom – PTIČJOM gripom.
Kužite??? Slavuj – ptičja gripa relacija. Ne? Nema veze…
Sjednem na tramvaj, pa na vlak (točnije U), pa opet U tramvaj, pa u lift i naiđem na zatvorena vrata stana moga prijatelja i kolege koji se razumije u investicije, dionice, polifoniju i pičke. Nemalo se iznenadio kad je otvorivši vidio moju nepoželjnu facu. Ne-ma-lo!!!
- Došao sam da me posavjetuješ- rekoh odmah s vrata. Ne vrata, nego vrata. – Ostavila me pička i ne znam dal' da je zboravim il' da se jednostavno ubijem, ko' pravi Hrvat i katolik.
- Pa zar nisi došao radi dionica?- upitaste se VI, ne-ma-lo začuđeni.
- Nisam – rekoh ja iz fotelje, gdje sam već bio sjeo, pače i pivo otvorio. Kod frenda se osjećam ko' kod kuće, što se da iščitati među redov'ma.
- Nisam ti ja frend. Ja sam lega!
- Pusti sad formu, prijatelju dragi, nego pomagaj ako boga znaš – zakukah.
- Dobro – reče on, uze olovku i mali blokić s logom Agrokora i sjede mi nasuprot. – Slušaj me dobro, jer ja sam prošao sve što ti sad prolaziš i sve kuda ćeš ikada proći i sve što si sanjao da se može proći i još malo više od toga. Dakle, moje iskustvo je veliko i spreman sam podijeliti ga s tobom, ali mi moraš obećati jedno..
- Sve, sve ću ti obećati, samo mi pomogni!
-…obećaj mi da nikada nećeš zaboraviti ovo što sam ti rekao!
- Dobro, svečano prisižem – rekoh ja s rukom na srcu, sretan kao što su sretni svi ljudi koji imaju sreće da ih netko posavjetuje u kriznim momentima života. Dovršim pivo i krenem istim putem doma.
Nisam ni slutio da mi se u džepu gripa širila WARP brzinom. Slavuj zarazi kunu, kuna medu,medo liju, lija zeku, zeko Đapića, a Đapić čitavu Hrvatsku i Federaciju BiH. Katastrofa nemalih razmjera. Ne-ma-lih!!!
U nedostatku boljeg rješenja- izbjegnem u Sloveniju. Promjenim sve bolesne kune u tolare, tolarima kupim Elanove skije i odem na Bovec. Malo da se skijamo.
H(reno)51
Post je objavljen 12.12.2005. u 17:24 sati.