Bijasmo u posjeti prijateljici nakon operacije.
Izgleda kao neiskusni član fajt klaba sa XXL flasterom posred face, malo je pospana, nosi rozu pidžamu s macama... al srce mi je na mjestu. Znam da nemre sad nosit šljokičasti triko i zvijezde radit da bismo vidjeli da je u redu.
Kupili smo joj ploču za crtanje na magnet (i to s greškom u sastavljanju, tak da smo ju raskopali i sastavili kak treba, pa je tek onda radila).
I bili smo toliko obzirni da joj potamanimo bijelu čokoladu. Ne može jest krutu hranu, pa da se ne muči sa cuclanjem...
(otjerala nas je prije večere kad je vidjela za šta smo sve sposobni)
Ovim putem apeliram na sve koji su bili da se za sljedeći put sjetimo nekih zbilja loših viceva, jerbo se curička ne smije previše smijati, jelte...
-------
Crknuta sam.
Jučer sam zbog "nogometaša" pješačila od Šalate do okretišta u Dubravi.
Mater im.
Stoka sitnog zuba, napuhnutih trbušina i znojavih proćelavih tjemena loše skrivenih šiltercama svojstvenima nepismenim seljoberima A klase koji naizmjence hodaju i govore jer im je komplicirano raditi oboje simultano čak i kad se ispare hektolitri alkohola iz živčanog sustava koji tada ima 0,37 dekagrama.
Dabogda, sljedeći put kad čoporativno usred bijela dana pišaju pored Maksimira, naciljali električni kabel ispod ulične lampe.
Manje interventne policije bi trebalo da srede masovni bijeg životinja iz zoološkog.
I manje bi smrdilo.
PS.- zaključismo kolegica i ja da interventni policajci možda i nisu (baš svi) ljepotani u licu, al' bome jesu k'o od stijene odvaljeni... nije to za bacit'. Dapače.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.