Moj genijalni plan da barem jednom ovog ljeta zaspim prije dva ujutro, čini se, ostat će samo još jedna luda misao u mojoj zbrčkanoj glavi.
"Ti previše razmišljaš."
Znate koliko često to čujem?
Prečesto.
Ne znam kako da to podijelim ovdje, a imam potrebu istresti to iz sebe.
Ljudski je, zar ne?
Kako da kažem?
Ja, eto, volim. Već duže vrijeme i to nije glupost.
Nisam ni znala da je tako, ali s vremenom na vidjelo izađe štošta.
I sada kako stvari stoje, osjećam se zbunjeno.
Želim, zaista žarko želim da je istina ono što mi govori.
Ali nakon svih riječi, bez mnogo djela... preplavila me tuga.
Nedostaje mi.
A sve zbog nekog "ćefa".
Bolno.
Željela bih poljupce. I njegovu ruku na mom obrazu.
Da sjedimo ispod nekog drveta u parku, pijemo pivo i jedemo perece.
Zašto ne?
Naslonila bih glavu na njegovo rame i pustila da moja kosa pada niz njegova prsa. Pričali bismo totalne gluposti bez glave i repa i mislili samo o tome kako nam je lijepo.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.