samosanacije

Glavu gore...
(Anatomija suvišnog)






Jučer oko ponoći stajala sam pred hotelom Jadran... posve uredno u svom kokpitu i čekala da auto ispred mene skrene lijevo. Auto iza mene kojeg je, poslije će se pokazati, vozilo lijepo, plaho i smušeno muško biće... sedamnaest godina mlađe, zabio se u moj svom silinom: jak trzaj u tankom vratu, radio bez glazbe s pola metra izvučenih crijeva žice u mom krilu, sve standardne zvijezde na nebu, ali koliko tek neotkrivenih - čudo jedno, pa onda slabost, "tko sam, što sam", istovremeno mučnina i "lijepo mi je ovdje", pritrčavanje ljudi koji brutalno razmiču moje tek iskreirane zvijezde nad ničijom zemljom kojoj sve više pripadam tu pred hotelom Jadran, prodor njihovih glasova kroz zvučnu kulisu moje glazbe... uvijek dovoljno jaku da prikrije baš sve moguće uzdahe, zabrinuti uzdasi koji ovaj put ne pripadaju meni; - Gospođo... jeste dobro?
Ma dobro sam, kažem slabo. I izgubim svijest.
...
Nekoliko sati nakon urednog stajanja ispred hotela Jadran... a namjesto na Jadran bez metaforičkih dodataka (ali to "bez metaforičkih dodataka" i "pjesničke slobode" evidentno nadilazi moje moći), spremam se u Jadransko osiguranje, čestitam si kako životom efektno povezujem razbacane pojmove u nadrealne cjeline, gledam u posve izgužvani pleh auta koji je jučer izgubio i svoje oznake i fizionomiju, pa onda odmjeravam svoj vrat. Oko arhitektice utrenirano samo za odočno šacanje metaforičkih dodataka i pjesničke slobode, kaže mi - pet i pol centimetara dulji.
I ako to nije - "glavu gore"... na terenu, uistinu ne znam što jest.





_________________________________________________________________________________________
Mjesecima nakon što sam položila vozački imala sam taj nelagodan osjećaj da auto vozi mene, a ne ja njega.
Ovih dana isti osjećaj imam dok vozim svoj život, jer u stvari... on mene spušta po padežima i brzinama.
Nisam ja imala sudar. Sudar je imao mene.
Svoju Anatomiju ovdje zaključila sam još prošle jeseni i nisam mislila nadograđivati je više.
I mislila sam da čak ni neću kretati ovdje više. Stajala sam uedno u svom kokpitu...
Ali mene kad krene - krene me. Krene me, pa i onda kad uredno stojim na kolničkom traku.
I ta galerija RTG sličica koju su na mene ispucali ove sezone
... koljeno, vrat, glava... dalo bi se od nje cijelu jednu ženu sastaviti.

S kojom mi je svaka sličnost pogibeljna.

tessa k