samosanacije

ako dođeš u šumu bez usana, neću te dirati
ako dođeš u šumu bez usklika, neću te dirati
ako dođeš u šumu bez prstiju, bez lišća... neću te dirati
i vlage humusa da nema, neću te dirati
ako dođeš u šumu plačljiva, neće ti pomoći
ako utrčiš u šumu i istrčiš iz šume, i šuma istrči iz tebe
obećajem, neću te dirati
ako ispunim obećanje, šuma najesen neće šumom biti
ali nisam joj dorasao.







„Inače sam se manje više spakirala. jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim - jesen će biti moja. Preostalo je još samo nešto za izgovoriti s dubokim uzdahom. Pa sam rekla:- Ja sam točno ona koju sam ti pokazala, ali nisam za tebe.
Poljupcem u obraz zanijekala sam istinu. A onda su me tri buđenja pijetla nalazila u lošem stanju. Uvijek to radim - ostavljam ljude, a onda patim jer u njima nije bilo nešto vrijedno neostavljanja. Trebala bih napokon naučiti upucati osvrtanje s leđa. Trebala bih naučiti upucati žaljenje. Trebala bih napokon savladati tu maniru: - Eto, toliko. Cmokić, bokić.“
...
S odmakom od godinu dana jedva čekam da odem, a onda jedva čekam da se opet vratim. Pakiranje ostavljam za navečer; nemam nikakvih vrijednosti ni teških stvari za staviti na dno, moje vrijeme opet kuca s mjesta na kojem je sve moje. U srcu ljeta jesen mi već pripada, ne osvrćem se… ostavljam čitav jedan veliki grad, ali ne i ljude u njemu, istinu niječem uskraćivanjem poljupca.
Ja sam točno ona koju još nisam pokazala.

(Eto toliko. Cmokić, bokić.)


tessa k

ili... kako se smjestiti se u svoje okvire







Birala sam sunčane naočale danas, i u pola procesa
u kojem smo ja i ona druga ja sučeljavale svoje nakrivljene vratove i koketne poze
- čas tako pune međusobnog predbacivanja, čas pune ženskog suučesništva...
prodavačica je izvadila jedne i najozbiljnije rekla da te možda i jesu nešto skuplje,
ali su im stakla zato atestirana na metke.
Još prije tjedan dva pogledala bih je s boldanim lebdećim uskličnicima iznad glave.
Ono kao; "O očemu ti to?".
Međutim s pozicije trenutka koji ima history recentnih zbivanja,
a u kojima moji večernji izlasci u grad osim u standardnim ljetnim kronikama jedne neizvjesne,
završe opisani u još nerazumljivijim spisima policije, osiguranja,
te (kao točka na "y") nečemu što se zove "Povijest bolesti"
- samo sam posegnula za njima i rekla: - "Koliko?"

...
Poslije sam u svojim starim dobrim ženstvenim okvirima i dugoj suknji
frajerski koračala prema jednoj kavi i mislila;

- Ne treba mi to. Ja sam i tako izvan svih okvira.
I potpuno "bullet proof".


tessa k

Glavu gore...
(Anatomija suvišnog)






Jučer oko ponoći stajala sam pred hotelom Jadran... posve uredno u svom kokpitu i čekala da auto ispred mene skrene lijevo. Auto iza mene kojeg je, poslije će se pokazati, vozilo lijepo, plaho i smušeno muško biće... sedamnaest godina mlađe, zabio se u moj svom silinom: jak trzaj u tankom vratu, radio bez glazbe s pola metra izvučenih crijeva žice u mom krilu, sve standardne zvijezde na nebu, ali koliko tek neotkrivenih - čudo jedno, pa onda slabost, "tko sam, što sam", istovremeno mučnina i "lijepo mi je ovdje", pritrčavanje ljudi koji brutalno razmiču moje tek iskreirane zvijezde nad ničijom zemljom kojoj sve više pripadam tu pred hotelom Jadran, prodor njihovih glasova kroz zvučnu kulisu moje glazbe... uvijek dovoljno jaku da prikrije baš sve moguće uzdahe, zabrinuti uzdasi koji ovaj put ne pripadaju meni; - Gospođo... jeste dobro?
Ma dobro sam, kažem slabo. I izgubim svijest.
...
Nekoliko sati nakon urednog stajanja ispred hotela Jadran... a namjesto na Jadran bez metaforičkih dodataka (ali to "bez metaforičkih dodataka" i "pjesničke slobode" evidentno nadilazi moje moći), spremam se u Jadransko osiguranje, čestitam si kako životom efektno povezujem razbacane pojmove u nadrealne cjeline, gledam u posve izgužvani pleh auta koji je jučer izgubio i svoje oznake i fizionomiju, pa onda odmjeravam svoj vrat. Oko arhitektice utrenirano samo za odočno šacanje metaforičkih dodataka i pjesničke slobode, kaže mi - pet i pol centimetara dulji.
I ako to nije - "glavu gore"... na terenu, uistinu ne znam što jest.





_________________________________________________________________________________________
Mjesecima nakon što sam položila vozački imala sam taj nelagodan osjećaj da auto vozi mene, a ne ja njega.
Ovih dana isti osjećaj imam dok vozim svoj život, jer u stvari... on mene spušta po padežima i brzinama.
Nisam ja imala sudar. Sudar je imao mene.
Svoju Anatomiju ovdje zaključila sam još prošle jeseni i nisam mislila nadograđivati je više.
I mislila sam da čak ni neću kretati ovdje više. Stajala sam uedno u svom kokpitu...
Ali mene kad krene - krene me. Krene me, pa i onda kad uredno stojim na kolničkom traku.
I ta galerija RTG sličica koju su na mene ispucali ove sezone
... koljeno, vrat, glava... dalo bi se od nje cijelu jednu ženu sastaviti.

S kojom mi je svaka sličnost pogibeljna.

tessa k