...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Između Ništa i Sve
 taj film Prije sumraka... potpuno je ženski. njih dvoje samo razgovaraju. čitav film. čak bi i moja N. kolutala očima koja je napeto pratila Ponos i predrasude, a o D. da ne govorim. on se i tada snebivao zašto uopće gledamo film u kojem se ništa ne dešava. D.-ove predrasude do danas nisam uspjela razbiti, možda ću u nekom sljedećem nastavku tekućeg djetinjstva, a ovaj film... taj film je u stvari drugi dio jedne priče. u prvom se njih dvoje jako jako mladih sretnu u vlaku za Beč i razgovaraju čitavu noć. prije zore i pred njegov avion dogovore ponovni susret za šest mjeseci. i to je to. ništa e-mail, ništa broj telefona, ništa nešto... deset godina poslije, životi su im zacrtani: on je pisac, oženjen, ima sina, živi u Americi, ima promociju u Parizu, a ona živi u Parizu i dolazi na tu promociju i tu se opet sretnu pa šeću gradom to jedno popodne... prije sumraka, i ponovno kao i deset godina prije samo pričaju... pričaju... pričaju..., a ti shvatiš da ih je onaj prvi susret obilježio za cijeli život, saznaš da je on onda došao, a njoj je umrla baka i nije mogla, saznaš da su deset godina nedostajali jedno drugome i da je njegova knjiga ustvari priča o njihovom davnom susretu. zašto ja sada ovo pričam? ima taj jedan njen monolog u kojem se jako prepoznajem, baš jako, to kad kaže... it's not easy to me to be a romantic, i kada onda objasni zašto je to tako. jako se prepoznajem u tome... pa kažem... iako je to ženski film... onako full ženski kažem, a rekla sam i to da sve što je full žensko momentalno probudi muškarca u meni, svejedno... ja jako volim taj film. ... zašto još sada ovo pričam? u jednom času on kaže: - Znaš li zašto sam napisao tu glupu knjigu? Da bi ti došla na ovo čitanje u Parizu, pa da te mogu pitati: -"Gdje si dovraga bila?" Mislim da sam je napisao da bih te pronašao. ... I think I wrote it, in a way, to try to find you. ... nisam pisala svoju knjigu with a reason. napisala sam je jer je nisam znala/mogla spriječiti. a pisanje, baš svako pisanje... pjesmi, priča, romana... je uvijek dugi razgovor, s onim koji će to jednom pročitati. ali kad sam se odlučila izdati, kad sam sva ta svoja pisma na čitatelja... nepoznatog primatelja..., strpala u jednu kovertu i adresirala na prvu pravu adresu... to je ujedno bila i prva i jedina moja odluka što se pisanja tiče, (ako izuzmeno one dramatične never more lažne uzbune o prestajanju), sve drugo bilo je jer drukčije naprosto nije moglo biti, ali tu... tu sam donijela... i ona je, da - imala svoj reason for reason: jedino tako mogla sam si oprostiti što su za mene najvažniji kadrovi filma koji sam životno odmotavala i koji sam životom igrala... u baš svim njegovom nastavcima... bili oni u kojima se nije događalo – ništa. osim dugih razgovora. i da se u baš u njima meni dogodilo - sve. ... ima taj jedan njen monolog na 600 postova i 220 strana u kojem kaže: it's not easy to me to be a romantic... it's not easy to me da budem puno toga. ali mislim... kao da je to nju ikada moglo spriječiti. I wrote it, in a way, to try to find myself... između ništa i sve. tessa k (sad samo da je ništa ne spriječi da dođe na vlastitu promociju... jer... mogla bi se napokon sresti sa sobom.) |
| < | veljača, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||
