Pričala sam s prijateljem nekidan. Rekao je:
"Gle da te utješim. Imre Kertesz dobio je Nobela za književnost, ali svoju ključnu
knjigu... onu koja je skrivila tu nagradu, napisao je 1960. Knjiga je onda izišla sedamdesetipete.
Kužiš, Imre Kertesz je čekao petnaest godina da njegova knjiga ugleda svjetlost dana."
Rekla sam:
"Da, ali ja neću dobiti Nobela."
Ipak, nasmiješilo me to poprilično široko, pa sam cijeli taj razgovor krenula prekucavati u jedno široko pismo uredniku
... mom čudonoši, personal madhatteru i branitelju po službenoj dužnosti,
no pismo se kao i svako moje otimalo svim klišejima, standardima i pravilima struke,
i na koncu je kao i obično izraslo u čupavu priču bez glave i repa, ali s efektnim naslovom i poantom koja grize za vrat.
Ipak… ispod priče nadopisala sam još dva reda u stilu svih onih pisama koja je nemoguće izvagati...
kojima sam ispisala život, i kojima ipak nikad neću uspjeti u potpunosti izmaknuti u neku golu priču,
kad je baš svaka moja priča u stvari samo još jedno ljubavno pismo... pa i kad je primatelj nepoznat.
Nadopisala sam:
„Želje i čekanja oslabljuju nas više od svega - tu sam misao u potpunosti osvijestila ljetos.
A onda sam je onesvijestila jer mi je sve slabo koliko se slabim čekajući te.
Čekajući drugog gubimo sebe toliko da se na koncu počinjemo osjećati kao gubitnici.“
Odgovor je stigao već sljedeće minute:
„Isprintao sam ovu priču i stavio je na tvoj isprintani kup. Bit će to kup pobjednika.“
Eto… Skroz dovoljno da oslabljena žena izludi.
P.S.
Ta Kerteszova knjiga, "Čovjek bez sudbine"... kad je napokon izašla doživjela je fijasko.
Razočarani Kertez svoj je sljedeći roman nazvao Fijasko.
Pitam se bi li "Debakl" trebao biti moj sljedeći naslov.
tessa k
