samosanacije

...






činjenica...
imam 20 godina i na kampiranju u nepoznatoj zemlji upoznajem nekog puno starijeg tipa iz svog grada.
kaže mi:
ja se tebe sjećam. ti si prije dvije godine u onom malom tramvajčiću pričala o muškim rukama svojoj prijateljici. sva zanesena si pričala kako na muškarcima najviše voliš lijepe ruke, a ja sam te slušao, i to kako si pričala... sjećao bih te se i da te nikad nisam upoznao.


...
dvadesetak godina poslije...
večer je bila jučerašnja, a ja sam mislila ovdje, kao presedan, objaviti jednu potpuno izmišljenu priču o potpuno izmišljenoj likinji... koncept još neviđen na ovim prostorima.
nešto me u međuvremenu smelo da je objavim u potpunosti.
(pričaj, rekla je mlađa vještica, a ja sam rekla - sad ne mogu, to nije o meni, a previše sam ti danas ista.)
ali što se fragmenta s kojim sam počela pisati muškarca tiče...



- Jesi li dobro?
Mrzila ju je, a mržnja će uvijek prokopati put... mrzila je tu bogomdanu ruku koja je kucala po vratima, tu mušku desnicu... neka usahne jer odlazi, neka usahne jer brine za nju, neka usahne jer je netom prije tih besmislenih Morzeovih znakova po zaključanim vratima, pune četiri godine, u nepročišćenom snu iz noći u noć zemljano mirisala pod njenim obrazom i stezala pregršt njenih nejasnih strahova sve dok ih ne bi rastopio dan.



...
nekidan...
lik je bio glavni i potpuno izmišljen.
kažiprstom sam mu nesuspregnuto pokazala scenu početka s kojom neću početi.
rekla sam glasom proročice:
- ti u svoje duge prste uzimaš moj krivi kažiprst i svijetu pred očima zagrizeš moju jagodicu.
to je najsigurniji put do mene. poslije toga izmislit ću te bez greške... poslije toga znam da mi nema povratka.
...

dvadeset godina prije ta scena se dogodila...

...
nema mi ni povratka, ni odlaska, jer ne postoji početak ni kraj, jer prva i zadnja scena uvijek mogu zamijeniti mjesta, jer je dijelom vještičje logike i to da smo si kad se izmišljamo previše istoviti... kao što su iste prva i zadnja stanica malog tramvajčića.

dvadesetak godina poslije... ja se još vozim u malom tramvajčiću.
dvadeset godina poslije još uvijek zaneseno pričam o muškim rukama.

tko zna... možda me netko sluša.

tessa k