samosanacije

...




u neke posebne mreže neki dio mene ostane umrežen i kad sam već daleko na pučini, a one su ostale ležati zamotane na obali


i lijepo je to...

zbog pučine

... a i obale

i čudno mi ih je vidjeti te odložene mreže, i sjetiti se koliko su me saplitale i trgale, a sada leže mirne, bezopasne i još k tome - prelijepe.
i gotovo da ne vjerujem da su to iste one mreže koje su mi se u jednom trenutku činile tako teške, tako zarobljavajuće i nesavladive, jer eto sada, odložene na mulu, te iste niti koje su me, ah kako živo se sjećam, omeđile i vukle za sobom... izgledaju tako prozračne i paučinaste...

ne splesti se i istovremeno ne potrgati svoje mreže sigurno je jedna od mogućih metafora života, a i nekih drugih riječi mislim, kojima istina je, ja još uvijek ne znam značenje, no u svakom slučaju, i što se života tiče, a pogotovo banalnijih riječi nepoznatog značenja, saplesti se o vlastite mreže puno je veća pegula od saplitanja u tuđe - reći će vam to svaki ribar koji od rođenja nosi sol u nosnicama.

... ako imate sreće da poznajete takvoga.

i iako naravno svaki ribar plete svoju mrižu, a svaka riba već ima svoju i teško se tu razumjeti, vjerujem onome koji je to meni rekao, jer... ne možeš apstrahirati sol iz nosnica...
a ni mreža...


a opet... ponekad je potrebno apstrahirati čitavu slanu pučinu.
ima već neko vrijeme da sam, oduvijek tako slaba na mreže, ipak napustila daleka okretišta valova i mreže u njima, i dozvoliti ću još jedino pogledu da se zaplete u onima složenim na rivi...
i iako mi je zbog ugrađene slabosti ponekad teško odmrežiti i taj pogled... razmrsim ga ipak. jer mreže su složene, a ja stojim kraj njih - na oba stopala.

silina moje želje da izgubim sklisku peraju i dobijem par nogu za koračanje svijetom bila je tolika, da sam, sad vidim, u jednom času u zalog za žuđena stopala morala ostaviti glas, baš poput Andersenove Sirene, pa je i ovaj nijemi govor samo jednokratna posudba obećanju jedne posvete u kojoj se potpuno ženski vraćam jer moj razgolićeni glas naknadno želi preuzeti još jedan trenutak za sebe

... za mene

koja ne mogu zaboraviti.


no kao što mi moj osjećaj za sklad i ljepotu govori da mreže trebaju lebdjeti moćno raširene u moru
... ili ležati sklopljene na obali,
ali ih nikako ne bi trebalo širiti po rivi jer će stradati i mreža i njen smisao i ljepota...
jednako tako ne pokušavam govoriti glasom kojeg više nemam

kad sam se već jednom odlučila odreći svih svojih glasova

i ovih
i onih
i grlenih
i tihih, nježnih...pogotovo njih... slomljenih

...zbog para lakih nogu u crvenim sandalama.

...

Sirenin je glas bio kristalan - pjev ,
moj je bio olovan - sazdan od slova bez snova...

no obje smo ga se lišile iz istog razloga
...ljubavi.


i iako toj banalnoj složenici u koju sam umrežila svoj Razlog još uvijek ne znam značenja ni razloge... ja sam upravo bezglavo zaljubljena u Život.



ista nas mreža često davi i spašava istovremeno