samosanacije

...

vozim žustro i svi moji zavoji oštri su lukovi,
ali ipak...
to da mi je jučer u vožnji pala špigla iz retrovizora i ostala ležati na asfaltu…

samo tako, sama od sebe...


i nisam se previše uzrujala oko predznaka svoje sreće u sedam budućih godina
kad i tako imam čak dva života više od broja narečenih

(a gledajući u terminima - što je jedna godina u odnosu na čitav život?)

a i napuklo zrcalo koje se lomom umnožilo u desetak manjih i tako služi sagledavanju prošlosti koju sam već ostavila iza sebe,

a mene uvijek zanima ono što je sljedeće na redu i dokle put uopće vodi

no kad je kasnije takvo
premreženo paučinastim pukotinama, selotejpom pričvršćeno i vraćeno na mjesto,
slika farova koji su pristizali iz prošlosti i pokušavali me sustići bila je nekoherentna
i s opasnom greškom višestrukosti;

odraz u kojem je potpuno nejasno koja je prošlost prava i na kojoj udaljenosti od mene,
a koje su njene izmišljene inačice nastale greškom u optici.

i ok… čak se i ja mogu nositi s jednom prošlosti,
pa i sa svim svojim prekršajima sadržanima u njoj…

prolascima kroz crveno i prekoračenjima brzine,

ali svjetlost slomljena na razbijenoj površini ogledala,
koju mi je ono onda izmrvljenu bacilo u oči,
u tamnoj je zjenici mog oka stvorila nekoliko verzija onog što je bilo
koje su me sada ganjale na različitim blizinama

i nisu se uklapale jedna u drugu…

a s obzirom na stil vožnje
kad se najviše voli juriti kroz mrak s dugim svjetlima
takav je pogled u prošlost prilično opasan, shvatila sam.

elem…treba investirati u novi retrovizor.


p.s.
od svih pogleda u budućnost… najvolim onaj uperen u svitanje