samosanacije

...

pa da, je li, ponovimo…
mene uglavnom muči to kako da si,

kad se jednom mačketinu ulovim
i izbacim se kroz vrata

onemogućim povratak kroz prozor


no onda...
u nekom času kao što je ovaj sada
shvatim da je ponekad moguće ući i izaći u istom času,
...a i obrnuto

i da je vjerojatno u tome bit mog problema,

no da kad si već darovan tom sposobnošću da možeš istovremeno biti
i vani i unutra...i vani...




vjerojatno postoje neki dublji svemirski razlozi za to.

Odgoj na dalekim destinacijama… part two
…



Večeras smo D.(9), N.(7) i ja, igrali - “Država, grad,…”

Njih dvoje protiv mene, bila je podjela koju sam, smatrajući je pravednom, zagovarala mirno i strpljivo dok sam iscrtavala kolone,
a onda je dekretom i provela, oglušivši se o zahtjeve u smjeru individualne igre...
- jer je bilo kasno
- jer sam ipak ja – mama
- i pametnija
- i ne volim pobjeđivati zato što u rukama imam dobre karte
- i znam kako odgajati djecu da im ne narušiš samopouzdanje.
i tako…

A što se tiče države na “D”… odgovor na moje “Danska” bio je –

“DR Kongo”.

…

U godinama u kojima je svijet na mojoj mentalnoj mapi sve više postajao spiralan, a sve manje okrugao, njih dvoje je pod povećalom proučavalo atlas i u nježnoj dobi od pet, oduševljeno kliktalo: “Nome – Alaska! Tu živi Balto!”

U svakom slučaju ja se DR Konga se ne bih sjetila ni da mi život ovisi o tome…

A čak sam u stanju priznati da moje banalno ustrajanje na Danskoj, nema apsolutno nikakve veze s mojim ustrajavanjem na Hamletu…

No za utjehu meni
koja se na putovanje volim otisnuti i sama,
(i bez ikakvih prigovora na to, jer i tako se ljudi i susreti pribrajaju sa svakim kilometrom koji ostavim za sobom,)
no koja sam, ipak, najviše uživala putujući s nekim tko bi s jednakim ushitom birao iste destinacije, hotele, kvartove i ulice u koje se valja zavući, iste noćne klubove i nacionalna kazališta, istu hranu koju treba kušati ili riskirati,
iste slike pred kojima treba zastati i zadržati se u dugim minutama i iste čitave katove kojih se zbog takvog izbora treba lišiti…,
i tko je derući potplate pokazivao jednaku količinu umora
… i (pogotovo to) neumora…

sada vidim s kime ću pakirati kofere...

i tko će mi bez greške pronalaziti sjever.

...

i kad se uspijem uloviti,
mačku izvijene kičme,


pa onda još izbaciti kroz vrata...

uz moje će noge ostati privijena ta izvjesnost
da ću se kad tad
- vratiti kroz prozor.

...pogotovo ako sam noć prije,
s leđima izvijenim u putanju zvijezde,
šetala još nepoznatim visokim poljima antena i oluka,

i gledala u poznati mjesec.

________________________________________________________________________________


Jučer sam u jednom času…

još dok sam se prije opasne šetnje po rubu,
sva vedra i okružena zanimljivim ljudima,
(i prvo je u direktnoj vezi s drugim)
oblikovala na engleskom,

…osjetila kako čeznem za Ermitažom kojeg nikad nisam vidjela.

Pa iako uvodna italika
(a ne ćirilica)
zbog spomenutih kasnijih antenskih polja ima barem još dva značenja
(ni meni samoj nije baš precizno jasno koja su i koliko ih je)
i iako je nedosegnuti Ermitage u prijevodu samo obitavalište pustinjaka
a ja pak definitivno ne govorim ruski…

ono što je uvijek nedvosmisleno jasno i sigurno,

pa i kad se noću izgubim na visokim krovovima grada
ili… u još vrtoglavijem jezičnom prijevodu sebe sebi,

je to da su daleka putovanja i ljudi – moja prva... i druga ljubav.


p.s.
oko trećeg mjesta... dugo sam mislila da je treća nejasna i neuhvatljiva
jer je promjenjiva, uvijek druga...
višestrukih mačjih života.
U posljednje sam vrijeme sve češće uvjerena da...

tertium non datur

Jutros sam trčeći u bukovoj šumi, naišla na berače kestena.

U času u kojem sam prestizala vlastiti pogled koji sam na njih instinktivno odapela,
shvatila sam da njegova strelica nije bila ni netrpeljiva,
ni slavodobitna…
jer sam si je,

koja baš jako svojatam tu šumu,
no s tim svojim potpunim povjerenjem u njenu pripadnost meni,
u posvemašnju nemogućnost njene izdaje, odustajanja... kolebanja,

– sućutnu
mogla dozvoliti.

Dopustila sam si tu bahatost da na te ljude što blude mojom šumom,
ne gledam kao na uljeze,
pa čak niti podsmješljivo, već...
sažaljivo

i da se, koju je jako teško začuditi,
ipak u čudu zapitam u kojoj suludoj mjeri čovjek može biti idealist.

…
U času u kojem sam na kućnom pragu izuvala svoje letačice,
shvatila sam da je trebalo pregristi vlastitu misao
jer je,
van granica moje šume,
traženje kestena pod krošnjama bukvi

- moj kismet.
_________________________________________________________________________________________________



p.s.
... pa gotovo da od divljih kestena
ištem smokve...


...na tanjuru


vita jela...

Jedna od mojih omiljenih,
životno napabirčenih izreka,
koje godinama spremam kao pikule u džepove,
je -

„Don`t talk unless you can improve the silence“.

Posljednjih dana, tjedana, a bome i mjeseci,
tu dragocjenu porculanku u svojoj velikoj kolekciji staklene bižuterije,
okrnjujem uzastopce

s time da kotrljajući zvuk prosutih perli
kojim remetim ovaj prostor ovdje
(pa čak i zvuk loma sedefaste glazure porculanskih miljenica),



ne doživljavam kao problem
(...nonšalantno ignoriram)
možda i stoga jer istovremeno
prosipam kudikamo veće i oštrije
tako sebizamjerajuće,
krhotine slomljene tišine,
(...oštih rubova),
po betonskom patosu drugih prostora,

...a tako volim hodati bosa.


p.s.
Navodno sam bila jako poslušno dijete. Ne sjećam se…
Moja je poslušnost imala imala tu fragilnost i prozirnost rižinog papira,
pa je i nestala u času u kojem sam skupljanje papirnatih salveta zamijenila pikulanjem.

I ponekad se,
(rijetko ali ipak),
sa žalom sjetim te izgubljene kutije sa salvetama
i poželim je opet ispod kreveta.

Ostatak vremena mi izistinski nedostaje vlastita poslušnost.


U svim drugim prostorima i svemirima.
___________________________________________________________________

Apendiks ofkors

Ono što mene muči s onim vrstama tišine
koje bi se okljaštrene dale svesti pod - "muk"...
(jer postoje i tišine koje se privijaju)
... su uvijek ti dani koje je potrebno slagati
kao gluhu hrpu kamenja
između Danas i onoga dana u kojem će ti vlastita nijemost
biti ravnodušje...

...
Ponekad se,
samoproglašeni čardak ni na nebu, ni na zemlji,
(a pogotovu ovo drugo),
skinem s prvog:

Otkinem sebe od vlastitog pogleda prema nebu,

(…zvijezdama, Perzeju, Ikaru, Supermanu…
cirusima, kumulusima i putanji lopte do koša…
munjama, selicama i uštapu…
i svoj toj nebeskoj ornamentici na koju sam slaba
...i koja mi je kobna)

i uperim ga, istina - opet prema gore
(svi su moji smjerovi okomica),
ali u tom času bez vrludanja i bluđenja…
isključivo, precizno i predano u one,
koji se s čvrstim dječjim povjerenjem u karabiner na mom pojasu
i daleko više – u tanke ruke koje štrik otpuštaju ili španaju,

…visoko uspinju.

Svoju su stijenu znalački odabrali
pa nije ni krušljiva, ni prelagana,
pogotovo nije prelagana,
jer nedajbože prelagane stijene

“…to može svatko.”

Oni su još uvijek i u posjedu vlastitih krila,
pa je potpuno svejedno je l’ smjer trojka ili petica…
petica je u stvari traženija od trojke
jer je pet uvijek bolje od tri, kako god da okreneš,
možda i jer je njihova matematika zbrajanje, a ne oduzimanje,
možda i jer je za njih život uvijek dodavanje, nikad dokidanje.

… a i čemu se pobogu opterećivati peticom kad se već sanja o sedmici.

I kako životno nose tu rijetku on sight kvalitetu,
i stijenjama se baš uvijek penju na pogled;
njih uopće ne zanima gdje joj je, stijeni, kraj,
jer na kojoj god da se visini štand nalazi, oni će se pustiti jednako raširenih ruku.

Strogo anatomski gledano
njihove ruke mogu prizvati onu zračnu struju koja pridržava let,
kao što njihove noge ne traže oslonca da bi stale, već da bi se odrazile;
te noge ne znaju ni za otpenjavanje, niti za koljenarenje,
jer to i nisu noge… više rezervni par krila rekla bih.

Pa kad mi onda
dok ih zihram i gutam odozdo
sa svoje vrtoglave okomice doviknu
“Kad se spustim... ja ću Rumenka.”
u tom se času u šarenici mog oka
moje fatalno Nebo istopi u neutralnu vinil pozadinu za njih
šarene, okretne i skladne,

a ja koja sam
(and this may come as a shock to you)
potpuno oslonjena na oba (i još navodno čulna) stopala,
i vezana užetom oko struka…
u tom potpuno ukopano vezanom času

letim najviše moguće.