samosanacije

Jedna od mojih omiljenih,
životno napabirčenih izreka,
koje godinama spremam kao pikule u džepove,
je -

„Don`t talk unless you can improve the silence“.

Posljednjih dana, tjedana, a bome i mjeseci,
tu dragocjenu porculanku u svojoj velikoj kolekciji staklene bižuterije,
okrnjujem uzastopce

s time da kotrljajući zvuk prosutih perli
kojim remetim ovaj prostor ovdje
(pa čak i zvuk loma sedefaste glazure porculanskih miljenica),



ne doživljavam kao problem
(...nonšalantno ignoriram)
možda i stoga jer istovremeno
prosipam kudikamo veće i oštrije
tako sebizamjerajuće,
krhotine slomljene tišine,
(...oštih rubova),
po betonskom patosu drugih prostora,

...a tako volim hodati bosa.


p.s.
Navodno sam bila jako poslušno dijete. Ne sjećam se…
Moja je poslušnost imala imala tu fragilnost i prozirnost rižinog papira,
pa je i nestala u času u kojem sam skupljanje papirnatih salveta zamijenila pikulanjem.

I ponekad se,
(rijetko ali ipak),
sa žalom sjetim te izgubljene kutije sa salvetama
i poželim je opet ispod kreveta.

Ostatak vremena mi izistinski nedostaje vlastita poslušnost.


U svim drugim prostorima i svemirima.
___________________________________________________________________

Apendiks ofkors

Ono što mene muči s onim vrstama tišine
koje bi se okljaštrene dale svesti pod - "muk"...
(jer postoje i tišine koje se privijaju)
... su uvijek ti dani koje je potrebno slagati
kao gluhu hrpu kamenja
između Danas i onoga dana u kojem će ti vlastita nijemost
biti ravnodušje...