samosanacije

...The time you wait subtracts the joy.
Beheads the angels you destroy.
Angels fight, angels cry. Angels dance and angels die ...


...
Ja sam na primjer uvjerena da Anđeli koji nas navodno čuvaju, vrlo često nisu zadovoljni s dodijeljenim čovjekom, a
(i to smatram totalno nepravednim)
nisu imali mogućnost izbora.
Pa mi vjerovanje u Anđele nikad i nije bilo opcija.
Ja strahovito vjerujem u izbor. I nešto malo u Perzeja.

No kako mi je od čekanja krilatog lika dok sam vezana za stijenu imanentnije penjanje uz nju...

a u času dok govorim o vezivanju i konopima, zato što sam na stijeni uglavnom mislim na sigurnost i nemogućnost pada, a ne na neku drugu simboličku vrijednost pojmova.
i u tom je času, uistinu potrebnije znati vezati čvorove nego ih rasplitati,
i «osmica» je baš jako, jako važan čvor, pa i onima koji ne kroče kroz život u spiralama...
a o mušićavim ribama spiralnih putanja da se ne govori...

i da ne govorim koliko mi je nestrpljivoj strano eventualno čekanje možebitnog smještanja međ' zvijezde na dalekom kraju jednog mita, jer svaka čast zvijezdama, ja sam zaljubljena u zvijezde, ali je li ikad itko uistinu dosegnuo te zvijezde...
dočim je stijena već tu... a ja i nisam baš neka Andromeda, više tip Pandore rekla bih, ali to je već druga priča...

a i to moje zaljubljivanje u heroje, kad se s visoke stijene tako sumnjivo zaljubljivu obuhvatim pogledom... onda si racionalizirana razrijeđenim zrakom kažem - pomisli, u mitu su i tako svi likovi mitski, i možda bi tip u okomitoj stvarnosti u kojoj ne bi bio krilat i začet kišom, bio i nesposoban za elementarno pentranje... a i tko zna što bi tada činio sadržaj njegove torbe,
(strah me i pomisliti)...

... pa se na koncu uvijek oslanjam na vlastita krila i zaljubljena u apstrakciju (da i to), uspješno apstrahiram Ikarova.

A u okomitoj stvarnosti u kojoj su padovi sa stijena, više trotočke nego masne crne točke,
(jer ako nakon smrti ima života, koliko ga tek ima nakon – Života),
u času kad su krila ipak malo oprljena suncem, jako dobro dođu i vlastita stopala,
(dok se ponovno ne osoviš na krila i ne smogneš ono ostavljeno u prošlom životu što trenutno baš nedostaje... na primjer teflonsku tavu za koju se ne lijepi riba.)

Svoje cipele biram s marom kojim se biraju knjige, pa knjige zbog potrebne ravnoteže u Svemiru još s kudikamo većim, i valjda zbog te kojoj težim, ali još više zbog nekih drugih svemirskih ravnoteža koje su uređene bez mene, a tijelo k'o tijelo, povinuje se zakonima fizike... čak i kad je ista kamuflirana kemija,
post festum najviše volim hodati bosa.
Pa to i činim.
Stopala su jako osjetljiva, a ja sam iznimno čulna... Svijet se može osjećati stopalima.

I to je valjda ono što zovu umjetnost življenja.
A ja sam zaljubljena i u umjetnost,(i koliko se puta može istovremeno biti zaljubljen)...iznimnim stvarima prilazim na način na koji izvježbano oko prilazi slici; pokušavajući se zagledati u nešto unutra, a zadržati potrebnu udaljenost...
Utrenirana sam za takva prilaženja dugogodišnjim njušenjem apstrakcije po muzejima,
i daleko, daleko više volim višestruke točke jednog Miroa, od momolitnosti crnog kvadrata na crnoj pozadini.

ukradeno u jednom njušećem treningu

p.s.
Ovaj bi tekst trebalo srediti...
Mislim da je krajnji čas da si priznam da imam problema s interpunkcijom... poglavito trotočkama
i s packama od tinte.
Sve drugo, sve pet.

...ja više slijedim svoje strahove, ali onda uvidim da su mi to zapravo želje. i obrnuto. i obrnuto...
pametni zub
...


-Mama, hoćeš li zaželjeti želju na moju trepavicu?
-Neću ljubavi. Zaželi ti svoju..
-A ako ti je kažem …hoće li se i onda ispuniti?... Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni?

Nastavila sam nježno otirati duge mokre lasi, najnormalnije na svijetu, kao da se svijet nije upravo prestao vrtjeti na tom upitniku. Otirala sam kapljice bijelim frotirom iako je ono što sam htjela pokupiti u meko tkanje, bila sjena iz tog svijetlog živog oka koje je sada puno strepnje i straha od udarca htjelo proniknuti u moje, sjena njene želje, jedine želje koju ne mogu čuti jer sam baš ja bila ta koja joj je zauvijek spustila brklju da bih oslobodila put sebi... pa ako mi je sada kaže i onda se rasplače - mogle bismo plakati obje.
A mi ne znamo kako se to radi.
Mi se znamo smijati, onako grleno i glasno, ili se s nosevima pod pokrivačima gušiti od smijeha, ili se smješkati fintama starijeg brata, onako ženski s puno razumijevanja za dječačke čudne odabire, znamo i pričati... s uskličnicima, s puno uskličnika u glasu, i plesati znamo, savršeno plesati, svaki njen sljedeći pokret ja već znam unaprijed, a i ona moj iako se ne ponavljamo, iako je ples uvijek drugi, imamo, mama i kći, isti zazor od ponavljanja istog i intuiciju za ono što slijedi... i znamo i pjevati, njen glasić u prvom planu, moj kao sigurna pratnja i nepregledna baza versa, mi znamo i kako je to kad je ja tješim i skupljam njene tuge u svoj dlan, jednu po jednu kao vlati trave iz kose, ali plakati u paru... ne znamo.
A i ne smije se plakati pred djetetom koje se voli više od života. A i ja sam u međuvremenu zaboravila kako se plače.

Htjela sam s kapima vode izbrisati to jedino pitanje koje ljubopitljiva glavica nikad nije dorekla, iako je ono stalno tu, u njenim trepavicama, u njenim crtežima, u njenim molitvama, u njenim sjećanjima, u iznenadnim tugama koje najednom presjeku najradosniju i najvedriju djevojčicu zvonkog smijeha, koju ne poznajete.

I skupila sam glas u hrpu, i jako polako i jako teško ga usmjerila u misao koja se upravo spremala zauvijek oteti komadić djetinjstva:

-Ljubavi, neke želje se nikada ne ispune. Postoje takve želje. Ali ispunit će ti se puno, puno drugih želja. Vjeruj mi.

-Ali mama... ja uvijek zaželim samo to... uvijek to... Isto.


Nevidljiva ja je bezglasno rekla “Znam zlato”.
Ona vidljiva je nastavila nježno otirati kapljice s kose i strpljivo i pažljivo prstima iz opranih lasi vaditi nevidljive vlati trave i stavljati ih u svoj dlan.

...

Kad pogledam sebe, pa i s kosom potpuno iščešljanom od trave… i ja sam uvijek željela isto.

Pa čak i kad sam toj želji davala razne oblike dozivala je raznim imenima, obraćala joj se raznim jezicima… uvijek je to bila baš ta, jedna te ista - Želja. Želja koju sam tražila posvuda i uvijek, zdušno, nadahnuto i strasno ganjajući njenu tjeralicu, ili kad bi me umor nakratko dosegnuo - ispirala njeno grumenje u situ.
Sanjala sam je budna, vidjela u svemu i ničemu, zabijala je u zemlju pod druge želje i strasti, a istovremeno čeznula da budem zamilovana baš njenom religijom. I nemali broj puta sam joj razočarana okretala leđa i podizala brojne, prekobrojne zlatne idole, koje bih potom rušila i gazila kažnjavajući ih okrutno i nemilosrdno, a zbog vlastitog krivovjerja i izdaje - nje... jedne i jedinstvene Želje nad željama.
I iako sam naizgled uspjela odraditi sve obavezne likove s čistom desetkom, i iako su mi se nudili transferi i putovnice u razne Nedođije i dohvatljivima postali i bezobrazno nerealni snovi, …moja mi je Želja, ostala nedohvatljiva

tu na mojoj dugoj trepavici.

...
možda bi umjesto Želje, trebalo tražiti nekoga tko će ti reći da se neke želje nikad ne ispune.

...

Pitala sam N. jutros da li je noćas njen san bio Oz, a ona Dorothy, kad je tako glasno
(i tako dječje zabrinuto)
uzastopce dozivala - “Toto!” “Toto!”
sve dok iz bliske paralelne nestvarnosti nije dozvala mene: Tu je Toto mila. Mirno spavaj…

N. mi je bez sjećanja na san koji je ostavio jedino tragove jastuka na njenom licu, dječji nonšalantno rekla.
Tko su Dorothy i Toto?
Onda sam se zbunila ja… Jer znala sam da film nismo gledale zajedno. No svejedno…uz parne i neparne vikende, ljetovanja, kuće i brojeve na istima, bicikle, sobe i kolekcije filmova u njima… činilo se logičnim da je Oz kojeg N. sanja - talog parnog djetinjstva…
(ja se uistinu više uklapam u ono ODD)

Pa sam se čitav dan poigravala sljedećim pitanjem... Jesam li to u stvari bila ja koja je sanjala N. kako sanja Dorothy koja sanja da je u tornadu izgubila Tota.

I nakon temeljite DNK analize svih osumnjičenih, dvije su sitnice još uvijek neriješene u CSI Oz:

Da li je i koga sanjao Toto?

I ne manje bitno… da li je sve to noćas možda bio san u kojem je netko sanjao mene? I ako jest… Tko me sanja usnulu?

…

Ponekad mi se uistinu, koja tako malo spavam, tako velika područja mog života čine poput sna.

I pitam se nije li sva zbrka otuda što su ih svojatali razni sanjači, pa dok su se njihovi glasovi što su me dozivali imenom preklapali i nadglasavali, pobijali i gubili u vjetru… mene je nosio moj vlastiti vihor …

Ja uistinu ne znam gdje je Žuta cesta, niti bih se kad bih je i našla bila u stanju držati samo tog popločenja, ali kupila sam danas crvene cipelice. Blistave i lijepe.

Da izmame kompliment jednom kad me sretnete.

Ima dana...koje bi trebalo preskočiti ali san traje prekratko, koji su poput špigla drsko i bezobrazno ubačeni među ostale dane u kojima je dopušteno lakomisleno letjeti u oblacima, ...koji će doći opet,... o kojima se ni napisati ne može bog zna što....
možda bi se, doduše, moglo dobro šutjeti, ali...
kako napisati šutnju? (lund)

nocturno kao stanje organizma

ponekad pomislim da,
(ako izuzmemo sve one sudbine koje sam skršila i kao slučajno pregazila martama)
probudim i ja ono najljepše kod drugih,
(i uzmem)
ali brzo se urazumim i skinem s tog zanosa;
sijevne mi da (jer)...
nisam dobra, loše sanjam...
…

uvijek sam se razlikovala po svojim lucidnim satima i rem fazama.
iz noćašnjeg sna… divno je biti ptica.
iz nešto dužeg iskustva… jedino što je teško je pripadati Čovjeku…
pa je misao ovog jutra, (a i šire);
one rijetke ptice koje se u dječačkim igrama love na lijepak za slavuja
treba ih,
poslije igre
pustiti da odlete.
ta vrsta ugine u kavezu prije ili kasnije.
od vlastitog cvrkuta… kao od neke autoimmune bolesti.
znam to pouzdano, čak iako sam ja ganjala mačke po krovovima.
što se razine dvorišta tiče…u jesenskima je uvijek jedna mačka suvišna, neraspoređena na svoje mjesta za izlaganje suncu.
…

Najvažnije je posložiti prioritete.

Dakle ovak…
Ja sam luda za voćem... I putovanjima. Odnosno ne tim redom. Odnosno…
Enivejz…najluđa sam za putovanjima u zemlje s egzotičnim voćem.

Proljetos sam neko vrijeme provela u New Yorku. Voće nula bodova. Svejedno, jedno od the putovanja. Nakon kojeg svijet više nije isti. Stvari su nekad jasnije kad ih pogledaš s visine, a ja sam oduvijek baš opijena visinama…
New York is the state of my mind.

No svejedno… nisu neboderi bili to što me je potreslo. Nisu ni mostovi, iako sam gledajući bruklinski pomislila da sam valjda na to mislila kada sam u sastavku na temu “Moje buduće zanimanje” pisala o mostovima. U podnaslov sam si stavila “Arhitektura”, pa razvezla o mostovima onak na svoj hipi način… mostovi nas povezuju i spajaju i i kak je to divno i bla, bla…
I tak. Sastavak je dobio neke nagrade, meni omugućio jedno putovanje, pa sam na koncu samu sebe uvjerila da fakat ima u tim mostovima nešto, sve podredila vijaduktu prema Arhitekturi, i kad sam se konačno našla tamo: Surprise! Mostovi su niskogradnja.

Elem, oduvijek životno sklona mijenjanju konstrukcije, pa i kad je gradilište već u punom zamahu, (a kasnije sam u praksi dobila i radno iskustvo za isti aproach), dozvolila sam si da se bezglavo zaljubim u arhitekturu. Koja nisu mostovi, i ne spaja i nije bla bla…ali je divna.

No najpotresni dio New Yorka za mene je bio onaj muzejski… teško prepričljiv pa uzmimo to kao fakat.

Drugi fakat je naravno Broadway… Iz večeri u večer. Ja sam totalni sucker za kazalište. Koji je onda iz večeri u večer plakao, pa čak i na Kralju lavova pa popravljao šminku prije klubova.

I onda sam nakon jako, jako puno godina pogledala brodvejsku postavu Fantoma u Operi, koju sam kao jako, jako mlada cura gledala na West Endu. Mjuzikl je tada bio potpuno nov, a ja sam čitavu jednu godinu potpuno bezglavog života u Londonu, u koji sam navodno otišla da bih usavršila engleski, ali ispalo je nekako da sam naukovala život, slobodu i dorađivala French kissing… dakle čitavu sam tu i takvu godinu čekala karte za ono što je tada bilo must see.

Gledati to opet s takve distance… bilo je i divno i čudno...
Shvatiš recimo da su ti se kriteriji pooštrili i da je produkcija otišla naprijed, i da se hoćeš-nećeš u nekim segmentima stvari ipak razvijaju. Iako ja to da se stvari razvijaju ne bih potpisala ni za živu glavu.
No Webbera sam slušala na letu do Zagreba na konstantnom replayu. Nostalgija, emocije, prekapanje po prošlosti i to.

Ali ta priča o Fantomu… uvijek mi je bila malo nategnuta.
Mislim, tip pod maskom, za kojeg se ne zna se tko je, koji je mračan, i skriven i razoran i pomalo lirski, ali brutalan i koji na nekom tavanu reže kristalne lustere koji se onda ruše treskom, i koji je navodno voli, inspirira nju anđeosku i eteričnu, da pjeva milozvučno i nestvarno lijepo…
Halo?

Dakle, arije ok, ali koja sam se totalno ufurala u Timona i Pumbu, s ovom pričom definitivno još uvijek imam neki problem.

Osim što najljepše iz mene ponekad izvuku ljudi za koje ne znam tko su
… i da li su uopće.