samosanacije

...The time you wait subtracts the joy.
Beheads the angels you destroy.
Angels fight, angels cry. Angels dance and angels die ...


...
Ja sam na primjer uvjerena da Anđeli koji nas navodno čuvaju, vrlo često nisu zadovoljni s dodijeljenim čovjekom, a
(i to smatram totalno nepravednim)
nisu imali mogućnost izbora.
Pa mi vjerovanje u Anđele nikad i nije bilo opcija.
Ja strahovito vjerujem u izbor. I nešto malo u Perzeja.

No kako mi je od čekanja krilatog lika dok sam vezana za stijenu imanentnije penjanje uz nju...

a u času dok govorim o vezivanju i konopima, zato što sam na stijeni uglavnom mislim na sigurnost i nemogućnost pada, a ne na neku drugu simboličku vrijednost pojmova.
i u tom je času, uistinu potrebnije znati vezati čvorove nego ih rasplitati,
i «osmica» je baš jako, jako važan čvor, pa i onima koji ne kroče kroz život u spiralama...
a o mušićavim ribama spiralnih putanja da se ne govori...

i da ne govorim koliko mi je nestrpljivoj strano eventualno čekanje možebitnog smještanja međ' zvijezde na dalekom kraju jednog mita, jer svaka čast zvijezdama, ja sam zaljubljena u zvijezde, ali je li ikad itko uistinu dosegnuo te zvijezde...
dočim je stijena već tu... a ja i nisam baš neka Andromeda, više tip Pandore rekla bih, ali to je već druga priča...

a i to moje zaljubljivanje u heroje, kad se s visoke stijene tako sumnjivo zaljubljivu obuhvatim pogledom... onda si racionalizirana razrijeđenim zrakom kažem - pomisli, u mitu su i tako svi likovi mitski, i možda bi tip u okomitoj stvarnosti u kojoj ne bi bio krilat i začet kišom, bio i nesposoban za elementarno pentranje... a i tko zna što bi tada činio sadržaj njegove torbe,
(strah me i pomisliti)...

... pa se na koncu uvijek oslanjam na vlastita krila i zaljubljena u apstrakciju (da i to), uspješno apstrahiram Ikarova.

A u okomitoj stvarnosti u kojoj su padovi sa stijena, više trotočke nego masne crne točke,
(jer ako nakon smrti ima života, koliko ga tek ima nakon – Života),
u času kad su krila ipak malo oprljena suncem, jako dobro dođu i vlastita stopala,
(dok se ponovno ne osoviš na krila i ne smogneš ono ostavljeno u prošlom životu što trenutno baš nedostaje... na primjer teflonsku tavu za koju se ne lijepi riba.)

Svoje cipele biram s marom kojim se biraju knjige, pa knjige zbog potrebne ravnoteže u Svemiru još s kudikamo većim, i valjda zbog te kojoj težim, ali još više zbog nekih drugih svemirskih ravnoteža koje su uređene bez mene, a tijelo k'o tijelo, povinuje se zakonima fizike... čak i kad je ista kamuflirana kemija,
post festum najviše volim hodati bosa.
Pa to i činim.
Stopala su jako osjetljiva, a ja sam iznimno čulna... Svijet se može osjećati stopalima.

I to je valjda ono što zovu umjetnost življenja.
A ja sam zaljubljena i u umjetnost,(i koliko se puta može istovremeno biti zaljubljen)...iznimnim stvarima prilazim na način na koji izvježbano oko prilazi slici; pokušavajući se zagledati u nešto unutra, a zadržati potrebnu udaljenost...
Utrenirana sam za takva prilaženja dugogodišnjim njušenjem apstrakcije po muzejima,
i daleko, daleko više volim višestruke točke jednog Miroa, od momolitnosti crnog kvadrata na crnoj pozadini.

ukradeno u jednom njušećem treningu

p.s.
Ovaj bi tekst trebalo srediti...
Mislim da je krajnji čas da si priznam da imam problema s interpunkcijom... poglavito trotočkama
i s packama od tinte.
Sve drugo, sve pet.