samosanacije

...

Pitala sam N. jutros da li je noćas njen san bio Oz, a ona Dorothy, kad je tako glasno
(i tako dječje zabrinuto)
uzastopce dozivala - “Toto!” “Toto!”
sve dok iz bliske paralelne nestvarnosti nije dozvala mene: Tu je Toto mila. Mirno spavaj…

N. mi je bez sjećanja na san koji je ostavio jedino tragove jastuka na njenom licu, dječji nonšalantno rekla.
Tko su Dorothy i Toto?
Onda sam se zbunila ja… Jer znala sam da film nismo gledale zajedno. No svejedno…uz parne i neparne vikende, ljetovanja, kuće i brojeve na istima, bicikle, sobe i kolekcije filmova u njima… činilo se logičnim da je Oz kojeg N. sanja - talog parnog djetinjstva…
(ja se uistinu više uklapam u ono ODD)

Pa sam se čitav dan poigravala sljedećim pitanjem... Jesam li to u stvari bila ja koja je sanjala N. kako sanja Dorothy koja sanja da je u tornadu izgubila Tota.

I nakon temeljite DNK analize svih osumnjičenih, dvije su sitnice još uvijek neriješene u CSI Oz:

Da li je i koga sanjao Toto?

I ne manje bitno… da li je sve to noćas možda bio san u kojem je netko sanjao mene? I ako jest… Tko me sanja usnulu?

…

Ponekad mi se uistinu, koja tako malo spavam, tako velika područja mog života čine poput sna.

I pitam se nije li sva zbrka otuda što su ih svojatali razni sanjači, pa dok su se njihovi glasovi što su me dozivali imenom preklapali i nadglasavali, pobijali i gubili u vjetru… mene je nosio moj vlastiti vihor …

Ja uistinu ne znam gdje je Žuta cesta, niti bih se kad bih je i našla bila u stanju držati samo tog popločenja, ali kupila sam danas crvene cipelice. Blistave i lijepe.

Da izmame kompliment jednom kad me sretnete.