samosanacije

Odgoj na dalekim destinacijama… part two
…



Večeras smo D.(9), N.(7) i ja, igrali - “Država, grad,…”

Njih dvoje protiv mene, bila je podjela koju sam, smatrajući je pravednom, zagovarala mirno i strpljivo dok sam iscrtavala kolone,
a onda je dekretom i provela, oglušivši se o zahtjeve u smjeru individualne igre...
- jer je bilo kasno
- jer sam ipak ja – mama
- i pametnija
- i ne volim pobjeđivati zato što u rukama imam dobre karte
- i znam kako odgajati djecu da im ne narušiš samopouzdanje.
i tako…

A što se tiče države na “D”… odgovor na moje “Danska” bio je –

“DR Kongo”.

…

U godinama u kojima je svijet na mojoj mentalnoj mapi sve više postajao spiralan, a sve manje okrugao, njih dvoje je pod povećalom proučavalo atlas i u nježnoj dobi od pet, oduševljeno kliktalo: “Nome – Alaska! Tu živi Balto!”

U svakom slučaju ja se DR Konga se ne bih sjetila ni da mi život ovisi o tome…

A čak sam u stanju priznati da moje banalno ustrajanje na Danskoj, nema apsolutno nikakve veze s mojim ustrajavanjem na Hamletu…

No za utjehu meni
koja se na putovanje volim otisnuti i sama,
(i bez ikakvih prigovora na to, jer i tako se ljudi i susreti pribrajaju sa svakim kilometrom koji ostavim za sobom,)
no koja sam, ipak, najviše uživala putujući s nekim tko bi s jednakim ushitom birao iste destinacije, hotele, kvartove i ulice u koje se valja zavući, iste noćne klubove i nacionalna kazališta, istu hranu koju treba kušati ili riskirati,
iste slike pred kojima treba zastati i zadržati se u dugim minutama i iste čitave katove kojih se zbog takvog izbora treba lišiti…,
i tko je derući potplate pokazivao jednaku količinu umora
… i (pogotovo to) neumora…

sada vidim s kime ću pakirati kofere...

i tko će mi bez greške pronalaziti sjever.