samosanacije

...ja više slijedim svoje strahove, ali onda uvidim da su mi to zapravo želje. i obrnuto. i obrnuto...
pametni zub
...


-Mama, hoćeš li zaželjeti želju na moju trepavicu?
-Neću ljubavi. Zaželi ti svoju..
-A ako ti je kažem …hoće li se i onda ispuniti?... Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni?

Nastavila sam nježno otirati duge mokre lasi, najnormalnije na svijetu, kao da se svijet nije upravo prestao vrtjeti na tom upitniku. Otirala sam kapljice bijelim frotirom iako je ono što sam htjela pokupiti u meko tkanje, bila sjena iz tog svijetlog živog oka koje je sada puno strepnje i straha od udarca htjelo proniknuti u moje, sjena njene želje, jedine želje koju ne mogu čuti jer sam baš ja bila ta koja joj je zauvijek spustila brklju da bih oslobodila put sebi... pa ako mi je sada kaže i onda se rasplače - mogle bismo plakati obje.
A mi ne znamo kako se to radi.
Mi se znamo smijati, onako grleno i glasno, ili se s nosevima pod pokrivačima gušiti od smijeha, ili se smješkati fintama starijeg brata, onako ženski s puno razumijevanja za dječačke čudne odabire, znamo i pričati... s uskličnicima, s puno uskličnika u glasu, i plesati znamo, savršeno plesati, svaki njen sljedeći pokret ja već znam unaprijed, a i ona moj iako se ne ponavljamo, iako je ples uvijek drugi, imamo, mama i kći, isti zazor od ponavljanja istog i intuiciju za ono što slijedi... i znamo i pjevati, njen glasić u prvom planu, moj kao sigurna pratnja i nepregledna baza versa, mi znamo i kako je to kad je ja tješim i skupljam njene tuge u svoj dlan, jednu po jednu kao vlati trave iz kose, ali plakati u paru... ne znamo.
A i ne smije se plakati pred djetetom koje se voli više od života. A i ja sam u međuvremenu zaboravila kako se plače.

Htjela sam s kapima vode izbrisati to jedino pitanje koje ljubopitljiva glavica nikad nije dorekla, iako je ono stalno tu, u njenim trepavicama, u njenim crtežima, u njenim molitvama, u njenim sjećanjima, u iznenadnim tugama koje najednom presjeku najradosniju i najvedriju djevojčicu zvonkog smijeha, koju ne poznajete.

I skupila sam glas u hrpu, i jako polako i jako teško ga usmjerila u misao koja se upravo spremala zauvijek oteti komadić djetinjstva:

-Ljubavi, neke želje se nikada ne ispune. Postoje takve želje. Ali ispunit će ti se puno, puno drugih želja. Vjeruj mi.

-Ali mama... ja uvijek zaželim samo to... uvijek to... Isto.


Nevidljiva ja je bezglasno rekla “Znam zlato”.
Ona vidljiva je nastavila nježno otirati kapljice s kose i strpljivo i pažljivo prstima iz opranih lasi vaditi nevidljive vlati trave i stavljati ih u svoj dlan.

...

Kad pogledam sebe, pa i s kosom potpuno iščešljanom od trave… i ja sam uvijek željela isto.

Pa čak i kad sam toj želji davala razne oblike dozivala je raznim imenima, obraćala joj se raznim jezicima… uvijek je to bila baš ta, jedna te ista - Želja. Želja koju sam tražila posvuda i uvijek, zdušno, nadahnuto i strasno ganjajući njenu tjeralicu, ili kad bi me umor nakratko dosegnuo - ispirala njeno grumenje u situ.
Sanjala sam je budna, vidjela u svemu i ničemu, zabijala je u zemlju pod druge želje i strasti, a istovremeno čeznula da budem zamilovana baš njenom religijom. I nemali broj puta sam joj razočarana okretala leđa i podizala brojne, prekobrojne zlatne idole, koje bih potom rušila i gazila kažnjavajući ih okrutno i nemilosrdno, a zbog vlastitog krivovjerja i izdaje - nje... jedne i jedinstvene Želje nad željama.
I iako sam naizgled uspjela odraditi sve obavezne likove s čistom desetkom, i iako su mi se nudili transferi i putovnice u razne Nedođije i dohvatljivima postali i bezobrazno nerealni snovi, …moja mi je Želja, ostala nedohvatljiva

tu na mojoj dugoj trepavici.

...
možda bi umjesto Želje, trebalo tražiti nekoga tko će ti reći da se neke želje nikad ne ispune.