...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Volim kroz trepavice – Part II
...ja više slijedim svoje strahove, ali onda uvidim da su mi to zapravo želje. i obrnuto. i obrnuto... pametni zub ... -Mama, hoćeš li zaželjeti želju na moju trepavicu? -Neću ljubavi. Zaželi ti svoju.. -A ako ti je kažem …hoće li se i onda ispuniti?... Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni? Nastavila sam nježno otirati duge mokre lasi, najnormalnije na svijetu, kao da se svijet nije upravo prestao vrtjeti na tom upitniku. Otirala sam kapljice bijelim frotirom iako je ono što sam htjela pokupiti u meko tkanje, bila sjena iz tog svijetlog živog oka koje je sada puno strepnje i straha od udarca htjelo proniknuti u moje, sjena njene želje, jedine želje koju ne mogu čuti jer sam baš ja bila ta koja joj je zauvijek spustila brklju da bih oslobodila put sebi... pa ako mi je sada kaže i onda se rasplače - mogle bismo plakati obje. A mi ne znamo kako se to radi. Mi se znamo smijati, onako grleno i glasno, ili se s nosevima pod pokrivačima gušiti od smijeha, ili se smješkati fintama starijeg brata, onako ženski s puno razumijevanja za dječačke čudne odabire, znamo i pričati... s uskličnicima, s puno uskličnika u glasu, i plesati znamo, savršeno plesati, svaki njen sljedeći pokret ja već znam unaprijed, a i ona moj iako se ne ponavljamo, iako je ples uvijek drugi, imamo, mama i kći, isti zazor od ponavljanja istog i intuiciju za ono što slijedi... i znamo i pjevati, njen glasić u prvom planu, moj kao sigurna pratnja i nepregledna baza versa, mi znamo i kako je to kad je ja tješim i skupljam njene tuge u svoj dlan, jednu po jednu kao vlati trave iz kose, ali plakati u paru... ne znamo. A i ne smije se plakati pred djetetom koje se voli više od života. A i ja sam u međuvremenu zaboravila kako se plače. Htjela sam s kapima vode izbrisati to jedino pitanje koje ljubopitljiva glavica nikad nije dorekla, iako je ono stalno tu, u njenim trepavicama, u njenim crtežima, u njenim molitvama, u njenim sjećanjima, u iznenadnim tugama koje najednom presjeku najradosniju i najvedriju djevojčicu zvonkog smijeha, koju ne poznajete. I skupila sam glas u hrpu, i jako polako i jako teško ga usmjerila u misao koja se upravo spremala zauvijek oteti komadić djetinjstva: -Ljubavi, neke želje se nikada ne ispune. Postoje takve želje. Ali ispunit će ti se puno, puno drugih želja. Vjeruj mi. -Ali mama... ja uvijek zaželim samo to... uvijek to... Isto. Nevidljiva ja je bezglasno rekla “Znam zlato”. Ona vidljiva je nastavila nježno otirati kapljice s kose i strpljivo i pažljivo prstima iz opranih lasi vaditi nevidljive vlati trave i stavljati ih u svoj dlan. ... Kad pogledam sebe, pa i s kosom potpuno iščešljanom od trave… i ja sam uvijek željela isto. Pa čak i kad sam toj želji davala razne oblike dozivala je raznim imenima, obraćala joj se raznim jezicima… uvijek je to bila baš ta, jedna te ista - Želja. Želja koju sam tražila posvuda i uvijek, zdušno, nadahnuto i strasno ganjajući njenu tjeralicu, ili kad bi me umor nakratko dosegnuo - ispirala njeno grumenje u situ. Sanjala sam je budna, vidjela u svemu i ničemu, zabijala je u zemlju pod druge želje i strasti, a istovremeno čeznula da budem zamilovana baš njenom religijom. I nemali broj puta sam joj razočarana okretala leđa i podizala brojne, prekobrojne zlatne idole, koje bih potom rušila i gazila kažnjavajući ih okrutno i nemilosrdno, a zbog vlastitog krivovjerja i izdaje - nje... jedne i jedinstvene Želje nad željama. I iako sam naizgled uspjela odraditi sve obavezne likove s čistom desetkom, i iako su mi se nudili transferi i putovnice u razne Nedođije i dohvatljivima postali i bezobrazno nerealni snovi, …moja mi je Želja, ostala nedohvatljiva tu na mojoj dugoj trepavici. ... možda bi umjesto Želje, trebalo tražiti nekoga tko će ti reći da se neke želje nikad ne ispune. |
opločiti žutim
... Pitala sam N. jutros da li je noćas njen san bio Oz, a ona Dorothy, kad je tako glasno (i tako dječje zabrinuto) uzastopce dozivala - “Toto!” “Toto!” sve dok iz bliske paralelne nestvarnosti nije dozvala mene: Tu je Toto mila. Mirno spavaj… N. mi je bez sjećanja na san koji je ostavio jedino tragove jastuka na njenom licu, dječji nonšalantno rekla. Tko su Dorothy i Toto? Onda sam se zbunila ja… Jer znala sam da film nismo gledale zajedno. No svejedno…uz parne i neparne vikende, ljetovanja, kuće i brojeve na istima, bicikle, sobe i kolekcije filmova u njima… činilo se logičnim da je Oz kojeg N. sanja - talog parnog djetinjstva… (ja se uistinu više uklapam u ono ODD) Pa sam se čitav dan poigravala sljedećim pitanjem... Jesam li to u stvari bila ja koja je sanjala N. kako sanja Dorothy koja sanja da je u tornadu izgubila Tota. I nakon temeljite DNK analize svih osumnjičenih, dvije su sitnice još uvijek neriješene u CSI Oz: Da li je i koga sanjao Toto? I ne manje bitno… da li je sve to noćas možda bio san u kojem je netko sanjao mene? I ako jest… Tko me sanja usnulu? … Ponekad mi se uistinu, koja tako malo spavam, tako velika područja mog života čine poput sna. I pitam se nije li sva zbrka otuda što su ih svojatali razni sanjači, pa dok su se njihovi glasovi što su me dozivali imenom preklapali i nadglasavali, pobijali i gubili u vjetru… mene je nosio moj vlastiti vihor … Ja uistinu ne znam gdje je Žuta cesta, niti bih se kad bih je i našla bila u stanju držati samo tog popločenja, ali kupila sam danas crvene cipelice. Blistave i lijepe. Da izmame kompliment jednom kad me sretnete. |
Pačvork od nedjelje k ponedjeljku
Ima dana...koje bi trebalo preskočiti ali san traje prekratko, koji su poput špigla drsko i bezobrazno ubačeni među ostale dane u kojima je dopušteno lakomisleno letjeti u oblacima, ...koji će doći opet,... o kojima se ni napisati ne može bog zna što.... možda bi se, doduše, moglo dobro šutjeti, ali... kako napisati šutnju? (lund) nocturno kao stanje organizma ponekad pomislim da, (ako izuzmemo sve one sudbine koje sam skršila i kao slučajno pregazila martama) probudim i ja ono najljepše kod drugih, (i uzmem) ali brzo se urazumim i skinem s tog zanosa; sijevne mi da (jer)... nisam dobra, loše sanjam... … uvijek sam se razlikovala po svojim lucidnim satima i rem fazama. iz noćašnjeg sna… divno je biti ptica. iz nešto dužeg iskustva… jedino što je teško je pripadati Čovjeku… pa je misao ovog jutra, (a i šire); one rijetke ptice koje se u dječačkim igrama love na lijepak za slavuja treba ih, poslije igre pustiti da odlete. ta vrsta ugine u kavezu prije ili kasnije. od vlastitog cvrkuta… kao od neke autoimmune bolesti. znam to pouzdano, čak iako sam ja ganjala mačke po krovovima. što se razine dvorišta tiče…u jesenskima je uvijek jedna mačka suvišna, neraspoređena na svoje mjesta za izlaganje suncu. … |
< | rujan, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |