Nesanica

24 listopad 2021

U gluho doba noći, melem daha
na njen je jastuk pao

To je sestra, nesanica
zemlje davna, bisernica
To je moja, prokletnica,
od ruku leda, zatočnica

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, čudesnu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je cvijeće, njene sjete

Nestala je nesanica,
zaplakavši kriomice
u crnini, u dubini
u osame joj ledini

I pogledam ju, u šumu ide
Tamo nosi, svoje suze,
nosi što joj, život uze
na srcu pečat, morske meduze
Spaljena je koža, od boli,
iznakaženo je, njeno lice

Strašno ju je zatitralo
more što je zapjevalo
jer je luka u miru bila
i sve ono, što je snila

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, čudesnu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je miris, njene sjete

I pogledam ju, kao ptica leti
zaboravnom žalu ljeti
gdje usahnu, svi cvijeti
Da poljubi nebo, prije nego umre

Ali još ne. Još ne umire nesanica.
Još ona živi u nutrini.
Još se val na moru pjeni,
još ona cvate sva u meni

Ja ju vidim, kao rosu,
njenu, milu, rominjanu kosu
Pa ju vidim, kao dijete,
jer to je nebo, moje sjete

Oznake: poezija, umjetnost, Osobno

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.