Da te dozovem u pjesmama

11 prosinac 2020

Opet srce moje zanijelo se
U vjetru jesenjeg neba,
diše punog srca, sjaja glas

Na prozoru,
ruku čežnji
kuca tvog lika stas

Pa me pozove nebo,
u davne, proljetne daljine,
da pogledam mu
kroz pješčane dine,
izvor svjetla tog
I čujem u našim bolestima,
vidim u ozdravljenjima,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I vidim te kroz pčelicu,
U popodnevnom polju,
U životinja liku,
pjesme ti trag

Dolazi kao, pune vedrine,
nebeski golub,
koji se spušta,
sa izvora svog

I ježevi i srne,
pitomo muče,
dok u me gledaju,
osjećam kako,
srce im, preplašeno tuče

I vidim u očima,
činim u rukama,
da duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I kroz rijeku života,
što uz mene teče,
kristalno jasno,
dubine su duše,
one su kao, kamenčića niti
a kraj njih, lišće,
kao tvog srca biti

Puževi, ribe,
sva riječna stvorenja,
ne znaju za te,
osim u riječi,
što čuli su od me

I osjećam snažno
no to nije ni važno
(nisam to ja)
jer duh me nagna,
da te dozovem u pjesmama

I proljetni pupoljak,
na grani od kestena,
i ružmarin mirisni,
već glasa se,
na svjetlima
nekoć odviše milenih,
izgubljenih rukama

I dva kljuna ptica
što bili smo,
kao ti i ja,
kucaju u drvo,
prepletenih krilaca
dok voda ih rominja,
gore, sa izvora

I na goru ulazim,
da pogledam gavrana
I vuka srećem,
na šapi mu marama
Suviše tmurnoga,
bio je pogleda

Samotna bila je,
njegova postelja,
a medvjed hrani,
svog malenog potomka
i nazirem srce,
maloga medvjeda
i reče mi:

Da spojim se sa prirodom,
nebom, i zvijezdama
Da budemo kao jedno
jer duh me nagna
još jednom,
da te dozovem
u pjesmama

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.