MALI SUNCOKRET
30.07.2015., četvrtak
Zoran RadmilovićTeško se sjetiti svih uloga Zorana Radmilovića kazališnih, filmskih i televizijskih u kojima sam uživala. Glumio je on jednako dobro i seljaka i građanina, i majstora i doktora, a bogami i kralja. Ovih se dana o 30. godišnjici glumčeve smrti pokušavam vratiti njegovim glumačkim ostvarenjima. Jedna sam od sretnica-gledateljica Radovana III., o čemu sam na blogu već nešto ushićeno i ispričala zahvaljujući se prijatelju koji mi je omogućio susret sa Zoranovom glumačkom čarolijom u vremenu kada se za predstavu u Ateljeu 212 tražila karta više. Kralja Ibija se sjetim kada i vlasti i „naroda mog“, a sa Zoranovim pitanjem „jesmo li se danas zdravili“ iz Priča iz Nepričave, ponekad započinjem svoje SMS prepiske. I prije no što sam pamćenje podmladila i znanjem iz Wikipedije, odnekud mi je sama od sebe izronila tv serija „800 žena“ ili Priče iz fabrike. Iako je serija bila popularna sredinom osamdesetih, osim naslovne pjesme i Zoranove uloge, i pored tog što je snimana u mom širem zavičaju, sva mi je potonula u zaborav. Moji ormari ne pamte više svilene košulje proizvedene u bosanskonovskoj tvornici „Sana“, u čijim je pogonima serija snimljena. Udaljilo se i vrijeme u kojem je tekstilna industrija imala značaj, a naše tvornice zapošljavale na tisuće radnika o kojima je brinuo i njihov liječnik. Iako je s pacijentom dijelio sve obiteljske probleme, nije se tad zvao obiteljski, nego tvornički doktor i do njega se dolazilo s poštovanjem, brzo i lako, bez čekanja, ceremonija i administrativnih peripetija. Jednog od takvih liječnika ovjekovječio je Zoran Radmilović svojom posljednjom televizijskom ulogom u liku doktora Pjevalice. Uz one najveće uloge, danas mu se posebno zahvaljujem na toj. I u njoj je, kako reče u svom posljednjem Pismu : „Vaš uvek i do kraja Zoran Radmilović" P.S. Pisano prije par dana i neovisno od prethodnog posta, ali može se čitati i kao njegov nastavak. |
29.07.2015., srijeda
KUT GLEDANJADobijem SMS otprilike ovog sadržaja: Na tiskovnoj, naš stari drug, nekadašnji mladi penzioner sjedi u foteljici do „fotelje“ ! Je.ote led! Odgovorim sva ustreptala: Čuj, otkako je njegova gospođa dobila sobu za garderobu, njima je tako, a nama ovako kako nam je! (Uzgred se sjetim nekih garderobnih detalja od prije cca. 30 godina u kojim sam ih upoznala; sjećanje mi ne zaobiđe ni njenu nikad ostvarenu diplomu neke od viših škola, i još štošta…) Ali avaj, ne nadrastoh problematiku ni opće mjesto svakodnevice, i ote mi se: Bože, jesmo li, ja, ti, on, mi, vi... doista gubitnici? I bez da trepnem, promijenim si kut, da pitanje ne ostane retoričko, a i „da sebi manje smetam“:  |
25.07.2015., subota
MekišiU ovom kraju mladi kukuruz zovu mekiš. Volim to njegovo ime, usvojeno od prve, bez premišljanja. Valjda zato što volim i kukuruz u toj fazi u kojoj je još mliječan, mekan i posebno sladak. Iako ga jedem cijeli život u svim godišnjim dobima i oblicima u raznim jelima, pečen ili kuhan u ovo vrijeme, uvijek me vraća u djetinjstvo. U one dane ljeta kada se s posebnom radošću čekalo da se napokon skuha ili uz neodoljiv miris ispeče taj kod susjeda ubrani, negdje ukradeni ili na pijaci kupljeni kukuruz. Kao da je vrijeme u djetinjstvu sporije teklo; kao da je taj nepuni sat kuhanja beskrajno trajao; i kao da su mirisi bili jači. Ako o kukuruzu želite znati više pročitajte ovdje, zanimljivo je… a ja odoh provjeriti jesu li možda već kuhani moji mekiši koje mi susjed večeras donese:  Hvala mu; obradovao me kao i ova proteklom kišom i bez velike tutnjave okupana i osvježena noć. Imam jedan P.S. kao moj skromni dodatak članku s linka: od kukuruznog brašna se pravi i pura (palenta, žganci, kačamak), ljevača, ku''ruza uz sarmu, i, boza. :-) P.P.S. pojela dva |
22.07.2015., srijeda
Naša feštaOvako... Prevruće je za veliku feštu, a ti ih i ne ljubiš posebno. I smatraš da se samo okrugli rođendani tako obilježavaju. Zato nismo nikog pozvali na ovaj. Ne slažem se s tobom, i mislim da je u našim godinama svaki rođendan baš taj, okrugli, po važnosti, naravno. No, dobro. Općenito, prevruće je za kuharije i velike goste, i s tim se slažem. Ti radiš danas drugu. U ordinaciji nema klime, (za razliku od kancelarija i direkcija). Zato ću ti ja za početak rashladiti kuću i mineralnu. Pa ću na brzinu napraviti hladnu salatu sa jučerašnjom piletinom. U njoj najmanje osjetiš bijelo meso koje ne voliš, i uvijek kažeš kako ti je baš dobra ta salata. Naročito za vrućina. Onda ću smućkati ajs-kafe. Mogla bih složiti i jednu platu s nareskom i sirom uz malo caciki sosa, za kasnije, kada zahladi. I ako netko navrati… "mali" gosti. Ima još ljudi (iako sve rjeđe), koji znaju da se na rođendan može i treba doći i bez poziva. Jägermeister je već ohlađen, a led pripremljen. U vazi će biti friško ubrana gladiola. Kad malo dođeš k sebi od vrućine, jest ćemo uz bazen. Možemo se do noći i par puta okupati. Od komaraca ćemo se zaštiti mirisnim svijećama i bakljama. Grozni su ove godine, mnogobrojni i bijesni. Žao mi je što nemam one svjetleće lopte o kojima mi je pričala sestra… pobacaš ih noću u bazen, a one plutaju i svijetle u duginim bojama. Nema veze, i tako naš bazen nije onaj „pravi“. Imamo nekoliko solarnih svjetiljki u obliku loptica i zvjezdica, pa nek trepere u noći. Bit će to naša fešta, rashlađena. Uz topao poljubac, sretan ti rođendan, dragi moj.        Živjeli!  P.S. Ako i ne bude sve baš kao sa slika (s neta), ostat će želja i post :-) * Ah, da… i muzika. Nedavno smo zajedno prvi put čuli ovu pjesmu. * ("K'o lijana"- pjesma koju su stvorili Aleksandrini roditelji, Kornelije Kovač i njena pokojna majka Spomenka.) * P.P.S. Jesu li ovo te lopte? :  |
20.07.2015., ponedjeljak
Knjiga s lijepom posvetomKad sam ga jednom pitala kakva ti je ova knjiga, reče da ne zna jer je nije pročitao. Kako ni ja nisam ništa čitala od Alesandra Barika, uzeh je da mi se nađe, ne otvarajući je. Dopao mi se naslov „Svila“ i ono što je sam pisac rekao o knjizi na koricama: Ovo nije roman. Nije ni novela. Ovo je samo obična priča. Počinje s jednim čovekom koji prelazi pola sveta, a završava se s jednim jezerom, po vetrovitom danu. Čovekovo ime je Erve Žonkur. Ime jezera ne znam. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. Ali, da je samo to, ne bi vredelo truda ispripovedati je. U njoj su i želje, i patnje, koje svi vrlo dobro poznajemo, ali za koje nemamo odgovarajuće ime. U svakom slučaju, to nije ljubav. (Ovo je starinska priča. Kada ne znaš kojim imenom da nazoveš stvari, služiš se pričama. To tako funkcioniše. Odvajkada.) Svaka priča ima svoju muziku. Ova ima belu muziku. To je važno napomenuti, jer bela muzika je čudnovata muzika, katkad te uznemiri: svira se sporo, a pleše se lagano. Kada je dobro odsvirana, to je kao da čuješ kako odjekuje tišina, a ako gledaš one koji uz nju plešu, izgledaju ti kao da su nepomični. Prokleto je teška, bela muzika. Nema više mnogo šta da se doda. Možda ne bi bilo zgoreg istaći da je reč o priči iz devetnaestog veka: naprosto zato da niko ne očekuje avione, mašine za pranje veša i psihoanalitičare. Ovde ih nema. Možda neki drugi put. A.B. Trebalo mi je dugo da je otvorim, ali samo jedno vrelo popodne da je pročitanu zatvorim. I prije no što današnje popodne posvetim već pripremljenom istoimenom filmu, s kojim se (nekim čudom) dosad nisam srela, (Directed by François Girard Written by François Girard & Michael Golding based on the novel by Alessandro Baricco) svratih na blog da se malo „rashladim“ i od pročitanog izdvojim: * „Svojoj ženi Elen doneo je na dar svilenu tuniku koju ona, onako stidljiva, nikada nije obukla. Ako bi je opipao prstima, činilo ti se kao da dodiruješ oblak. * U zoru šestog dana uputi se prema brežuljcima, u pravcu severa. Imao je samo nekoliko mapa, nepreciznih, i ono što mu je ostalo u sećanju. Lutao je danima, sve dok nije prepoznao jednu reku, potom jednu šumu, potom jedan put. Na kraju tog puta beše selo Hare Keja: spaljeno do temelja: kuće, drveće, sve. Nije bilo više ničega. Nije bilo ni žive duše. Erve Žonkur ostade skamenjen, gledajući u tu ogromnu ugašenu lomaču. Iza njega je bio put dugačak osam hiljada kilometara. Ispred njega nije bilo ničega. Najednom vide ono što je smatrao nevidljivim. Kraj sveta.“ Alesandro Bariko, SVILA, PAIDEIA, Beograd, 2011. P.S. Da, i poslah SMS: Knjigu s ovakvom posvetom moraš pročitati, (sram te bilo), :-):  |
18.07.2015., subota
Jedna stranica romana
„Islednik“
94 Vreme je da mami podnesem izveštaj. Ljudi sa plaže zavladali su svetom. Sećaš se onih dobrodušnih prostaka kako gaze po našim peškirima na Stoji i Valkanama? Klibere se, dovikuju, gase pikavce u pukotinama stena. Grickaju semenke i dobacuju u bioskopu. Opušteni i beslovesni u večnosti vremena sadašnjeg. U besomučnoj trci za lagodnostima i uživanjima, svet se degenerisao obiljem. Nestalo je prošlosti. Niko se više ničega ne seća. Brzina je ukinula pamćenje. Žudnja je slabost. Sećanje je poraz. Sramota je imati neostvarene želje. Bezbrižnost je u zaboravu. Nije tačno da, ako se dobro organizuješ, sve ti je usput. Naprotiv, ništa ne sme biti usput. Ušteda ponižava, uzima dah, stvara ropski duh, udaljava od nepredvidivog. Nastupa nova epoha. Jedva hvatam dah na međuspratovima. Nestali su zatoni uzvišenosti i tišine u divljim nadogradnjama. Na sve strane bauljaju građevinski preduzimači sa lažnim papirima, bankarski službenici zalepljenih osmeha, doušnička menažerija policajaca i kriminalaca. Svi oni glume sigurnost, u paničnom strahu da će biti razotkriveni. Usled klimatskih promena nemilosrdno se lome karakteri, sužava pamet, relativizuje moral. Zaleđa su osvojila i prekrila gradove. Građane istiskuju podanici naciona i internacionalnog kapitala. Uspostavlja se civilizacija menadžera, galerista, reklamnih agencija, sumnjivih eksperata, logoroičnih novinara, korumpiranih sudija. Prevare su legalizovane. Rečnici su opusteli. Tek nešto malo neistrošenih prideva preostalo je za nekrologe. Tog popodneva na terasi restorana Negroponte odlučio sam da poslušam mamu, da se uputim t a m o . Da svedočim. Samo se sećanjem mogu suprotstaviti ljudima sa plaže. Dragan Velikić, Islednik, Laguna, Beograd, 2015. P.S. Tužna sam. |
12.07.2015., nedjelja
Uz odlazak glumca:(U godini kada jedan od najpopularnijih filmova svih vremena „Doktor Živago“ slavi 50 godina svog života, umire njegov glavni glumac: OMAR SHARIF (1932. – 2015.) Počivao u miru, i hvala mu što je bio... i glumac. P.S. Nismo zajedno gledali 1965. „premijeru“ filma „Doktor Živago“, ali smo film tijekom mnogobrojnih repriza za našeg zajedničkog života često komentirali. Između ostalog, govorila bih: Bože, kako je lijep čovjek ovaj Omar Šarif. A muž bi to potvrdio, što inače rijetko čini (o) ljepotanima, i svaki put dodao: Jednom davno sam pročitao njegovu izjavu da se glumom bavi samo zbog novca koji mu omogućava lagodan život uz svoje najveće ljubavi i strasti: konje i bridž. Ova dva dana uz vijest o glumčevoj smrti, pokušavam zamisliti što su govorili moji roditelji o odličnom filmu i glumcu nakon porodične posjete kinu, što je u tom vremenu bio čest običaj. Mama se, uz ostalo, sigurno divila Omarovim brkovima uspoređujući ih sa onima tad već pokojnog i njoj omiljenog Clarka Gablea, a tata je vjerojatno ljubomorno dodavao kako su i njegovi brkovi lijepi. Iako nisam sigurna, vjerujem da je sa uzdasima i moje baka gledala isti film jer su i Donja i Gornja Ljubija prije pola stoljeća imale kino. A i moj sin, naravno, zna za „Larinu pjesmu“, Omara Sharifa, „Doktora Živaga“ i istoimeni roman Borisa Pasternaka koji je za njega dodijeljenu mu Nobelovu nagradu, „dobrovoljno odbio“. |
10.07.2015., petak
Cigar burekŽao mi je što nisam popisala sva jela koja Orhan Pamuk spominje ili im posvećuje mnoge stranice u svojim djelima. Bio bi to poseban jelovnik i vodič kroz kuhinju njegovih junaka. Ne moram reći koliko puta su mi rasle zazubice na njegov izbor i opis jela, a za neka od njih sam i recepte zabilježila. U ovih nekoliko vrelih dana u kojima sam „progutala“ 600 stranica romana „Čudan osjećaj u meni“, svako malo sam se „gušila“ u sočnom pilavu sa piletinom, i sve to zamišljajući zalijevala bozom, koju bih, čini mi se, i sama odsad mogla praviti. Neki od meni bliskih čitatelja, „žale“ se ponekad na Pamuka, kako im je On preopširan i pre-detaljan. Naravno, ne uvjeravam ih u suprotno, nego se suprotstavljam uvijek istim riječima: Meni ga je uvijek malo (osim u onom jednom, već opričanom slučaju), i uvijek bih ga: Još. I potkrjepljujući tu izjavu u nedavnim razgovorima o zadnjem romanu, zezajući se, negodovala sam što me pisac ostavio bez detalja o jednom jelu. Zagolicao mi je nepce samo spominjući, i to samo jednom prilikom u tolikoj priči, tzv. cigar burek. Ostavio me jadnu sa slutnjom okusa i mirisa jela, i prepustio na milost Googleu. I napuštajući knjigu i njezin mir, morala sam guglati i narušiti i svoj mir, do kojeg me taj Čovjek uvijek dovede. Pronašla sam da se cigar burek pravi od mješavine jaja i zrnatog sira, ili poprženog mesa, s čim oblažemo manje kore trokutastog oblika i motamo ih u obliku cigare i pržimo u tavi do rumeni i hrskavosti. Na prvi pogled me obradovala jednostavnost jela, ali sam ubrzo skužila (za mene) nepremostivu zamku koja se skrila u trajanju njegove pripreme. Naime, po receptu, od našeg standardnog pakiranja kora (500g ili 10 jufki), koje se prvo polove po širini, a polovice po jednoj dijagonali, dobije se četrdeset listova-trokuta za oblaganje smjesom, rolanje i prženje. Nisam od tih koji potroše toliko vremena za spravljanje jednog jela, i ne volim duga stajanja uz šporet. A da ga svedem na pola mjere i posla, nema rašta, jer znam koliko bi se nečeg takvog u mojoj kući moglo pojesti, i poželjeti: Još. I nekako mi se zasad čini lakšim povratak Pamukovom djelu i spravljanje „književnog jelovnika“, nego cigar bureka. Neću obećati, ali ako bude zdravlja i bloga, možda to i napravim. P. S. Sad bi se moje „bolje ja“ pobunilo i opomenulo me, kako to da mi svakodnevno motanje cigareta i nije neka tlaka, ali srećom, komentari nisu dozvoljeni. p. p. s. Evo sličice s neta, a evo i pjesme koja me od nedavno veseli.  |
07.07.2015., utorak
„Cmokdan“ |
05.07.2015., nedjelja
Pjesma dana: Pjesmu su kod nas pred rat uspješno izveli Tomislav i Meri, a ovako "žudi" njen autor, grčki kompozitor, Mikis Theodorakis: P.S. Izdvojeno iz Wikipedije: Mikis Theodorakis u svojim djelima kombinira poseban umjetnički talent s dubokom ljubavlju prema Grčkoj. Okrenut je i podizanju opće svijesti čovječanstva o ljudskim pravima, životnoj sredini i potrebi za mirom. Zbog ovog razloga je osnovao i Grčko-tursko društvo prijateljstva, s poznatim turskim pjevačem i glazbenikom Zülfü Livanelijem. |
04.07.2015., subota
OBRAMICA Zbog budućih čitatelja najnovijeg romana Orhana Pamuka „Čudan osećaj u meni“ uskraćujem si (preciznije, odgadjam si) zadovoljstvo redanja citata. Iako im ne želim oduzeti ni „mm“ čarolije otkrića, ovo, jednostavno, moram podijeliti:  |
