Zbog budućih čitatelja najnovijeg romana Orhana Pamuka „Čudan osećaj u meni“ uskraćujem si (preciznije, odgadjam si) zadovoljstvo redanja citata. Iako im ne želim oduzeti ni „mm“ čarolije otkrića, ovo, jednostavno, moram podijeliti:
Vratila sam se s Balaševićevog koncerta. Bole me dlanovi, a i duša mi je malo bolna. Nismo se sreli, pa... nekih dvadesetak godina. Toliko je otprilike prošlo od one ledom okovane ljubljanske zime. Ne znam je li tužno, ali lijepo jeste, da sam trećinu svog života strpljivo čekala da ugrabim kartu, a nije da se nismo trudili...
I evo, za njegov šesti koncert ove blage zagrebačke zime 2013./2014., srele su se napokon i dvije ulaznice.
Hvala ti dušo. Hvala Đorđe!
P.S.
Moj blog nosi ime jedne od meni najdražih Đoletovih pjesama koja pak ima tri imena. Koje od njih izabrati, ovisi o položaju Sunca i radu krvotoka...
U ovoj noći zgusnutih emocija boje starog zlata, šteta bi bilo ne pozlatiti ih sva tri.