MALI SUNCOKRET

20.07.2015., ponedjeljak

Knjiga s lijepom posvetom



Kad sam ga jednom pitala kakva ti je ova knjiga, reče da ne zna jer je nije pročitao.
Kako ni ja nisam ništa čitala od Alesandra Barika, uzeh je da mi se nađe, ne otvarajući je. Dopao mi se naslov „Svila“ i ono što je sam pisac rekao o knjizi na koricama:


Ovo nije roman. Nije ni novela. Ovo je samo obična priča. Počinje s jednim čovekom koji prelazi pola sveta, a završava se s jednim jezerom, po vetrovitom danu. Čovekovo ime je Erve Žonkur. Ime jezera ne znam.

Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. Ali, da je samo to, ne bi vredelo truda ispripovedati je. U njoj su i želje, i patnje, koje svi vrlo dobro poznajemo, ali za koje nemamo odgovarajuće ime. U svakom slučaju, to nije ljubav. (Ovo je starinska priča. Kada ne znaš kojim imenom da nazoveš stvari, služiš se pričama. To tako funkcioniše. Odvajkada.)

Svaka priča ima svoju muziku. Ova ima belu muziku. To je važno napomenuti, jer bela muzika je čudnovata muzika, katkad te uznemiri: svira se sporo, a pleše se lagano. Kada je dobro odsvirana, to je kao da čuješ kako odjekuje tišina, a ako gledaš one koji uz nju plešu, izgledaju ti kao da su nepomični. Prokleto je teška, bela muzika.

Nema više mnogo šta da se doda. Možda ne bi bilo zgoreg istaći da je reč o priči iz devetnaestog veka: naprosto zato da niko ne očekuje avione, mašine za pranje veša i psihoanalitičare. Ovde ih nema. Možda neki drugi put.

A.B.


Trebalo mi je dugo da je otvorim, ali samo jedno vrelo popodne da je pročitanu zatvorim.

I prije no što današnje popodne posvetim već pripremljenom istoimenom filmu, s kojim se (nekim čudom) dosad nisam srela,




(Directed by François Girard
Written by François Girard & Michael Golding based on the novel by Alessandro Baricco)

svratih na blog da se malo „rashladim“ i od pročitanog izdvojim:

*

„Svojoj ženi Elen doneo je na dar svilenu tuniku koju ona, onako stidljiva, nikada nije obukla. Ako bi je opipao prstima, činilo ti se kao da dodiruješ oblak.

*

U zoru šestog dana uputi se prema brežuljcima, u pravcu severa. Imao je samo nekoliko mapa, nepreciznih, i ono što mu je ostalo u sećanju. Lutao je danima, sve dok nije prepoznao jednu reku, potom jednu šumu, potom jedan put. Na kraju tog puta beše selo Hare Keja: spaljeno do temelja: kuće, drveće, sve.

Nije bilo više ničega.

Nije bilo ni žive duše.

Erve Žonkur ostade skamenjen, gledajući u tu ogromnu ugašenu lomaču. Iza njega je bio put dugačak osam hiljada kilometara. Ispred njega nije bilo ničega. Najednom vide ono što je smatrao nevidljivim.

Kraj sveta.“


Alesandro Bariko, SVILA, PAIDEIA, Beograd, 2011.


P.S.

Da, i poslah SMS:

Knjigu s ovakvom posvetom moraš pročitati, (sram te bilo), :-):




- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)

Opis bloga