MALI SUNCOKRET
30.03.2012., petak
ČITAM I UŽIVAM...Vladimir Pištalo: VENECIJA * MEDITERAN - Mediteran – šapućem... - to je svadba hiljada makedonskih plemića sa hiljadama persijskih princeza. Sećanje na Aleksandra, sina Amonovog. Helenističke kraljevine od kojih je najvažnija - Rim. To je nekoliko ari morskih čudovišta i divljih veprova na mozaicima u Tunisu. To je Magna Graecia. To je vikinško – arapsko – grčka mešavina Palerma. Trgovina biberom između Porte i Serenisime. Četvrtina arapskih reči u zlatnom veku Španije. To su antičke menjačnice gde se menjao novac za novac a bogovi za bogove. To je mrmljanje molitava – krvavom Isusu i žestokom Prijapu. To je gnom delfinskog čela, koji je popio kukutu i tugu svojih učenika ispravio kao logičku grešku. Mediteran su i sandale koje su igrale oko mršavih zglobova raspetog sofiste. Mediteran su mladići kudravi kao čempresi i starice koje ćućore po crkvama. To je čežnja za telima i za morem. Votivne ruke i noge kraj oltara. To su žuti prsti i sveće. Onesvešćujuće sunčanice. Kopnjenje iza tamnih škura. Trešteće tarantele. Bikovski basovi Napulja. Buzuki. Nauljene kose. Kaćiperke i razmetljivci. Južnjački pederi, kurve, maske, klovnovi, lažovi, pevači, rvači i žderonje. Molitva bogu koja se zove strast: Osećam, dakle jesam. Jebi se Dekarte! To su flamenko i fado. Žene sa kosama kao kavijar, što tuku muve kastanjetama. Trgovi što se puše od sunca kao žigosana goveda. I gle: toreadori se uspravljaju u bleštavim arenama! Karmen draži bika suknjama! - Mediteran - ponavljam - to je Rumijeva svetlost koja skida veo sa sveta. To su dostojanstvene toge koje su postale galabije. To su najtanja mesta na našem unutrašnjem moru, Dardaneli sa konturama Konstantinopolja. Herkulovi stubovi, Gibel tarik – Gibraltar, sa svojim majmunima. To su islamski natpisi – nebeski grafiti u kojima je reč božja postala tečna. Povrh plaveti, jasni glas sa minareta poziva boga: dođi i igraj u meni! To su crkve koje su se uplele u džamije koje su se uplele u kasnije crkve. To je Gaudijeva molitva, koja je igra. Žuti hramovi od tufa. I Vetroviti Sunion. Jedrilice koje se trkaju s delfinima. Karirani stolnjaci i računi u čašama. To su tri starice u crnom koje izgledaju kao personifikovane slutnje. Bevanda. Boće, domine, šijavica. Govor ruku. Epileptična žestina svađa. Vendete. San o milosti. Svetac prevrnutih očiju nad svakim kvartom. I cika lastavica. To je Kavafijeva vizija grčkih luka i pristaništa. To je krava koja viri iz likijske grobnice. To su vertikalne zenice mačaka, horizontalne zenice koza. Podnevne utvare. Amfiteatri šapućućih duhova. Lebdenje u akvarelu parkova. To je odbijanje sunčeve svetlosti od mora, dimljivo lelujanje preko borova i ples po stenama. To su mumije u katakombama i stogodišnji recepti za sladolede. To su bura i kiše. Miris divlje smokve i pasje mokraće. To su fajumske freske, sa očima mojih rođaka. To je muzika iz filma Mediteraneo: Una faccia una razza. Mediteran su oleandri i buganvilije. Ljudi ogrnuti togama vetra. Okrečena sela. Plava vrata koja vode nikud. To su procesije kiparsko-libansko-koptske sa ikonama i meduzama. To su mačkoliki tipovi sa bradicama i slatko-kiselim osmesima, Kirkini ljubavnici, zapljuskivani penom, ustremljeni ka kraju sveta. To je kad čovek i zmija piju iz istog pehara na pogrebnom piru. Sibile pod čempresima mrmljaju neprozirnu sudbinu. To su crnine i tragedije Mediterana. Mirni mrtvi na sarkofazima. Kapre što rastu iz grobnica. To su očnjaci kao praziluk koje štrče iz usta Gorgone. To su svi ti momci posle plivanja i pića. Apstraktna orgija leta. Udružena radost svih feničanskih, slovenskih, grčkih, đenovljanskih, venecijanskih parova za trideset stoleća u trenutku vrhunca. * * * Tražio sam je u ideji Mediterana. * ...dvorište sa smokvom i vino u plehanom loncu. Bele vile na mestu nekadašnje Kartagine. Mostarski most u obliku venecijanskog prozora sa kog ljudi lete kao galebovi. Harmonija Mljeta. I sunce Orana. * Mediteran je kada deca dlanovima mlate more pa se kupaju u šampanjcu. Mediteran je u vrisku: Niko, vjetar je odnia suncobran u more. * * * GDE PRESTAJE MEDITERAN? - Uvek sam se pitao: gde prestaje Mediteran? - U mostarskoj kotlini, iznad naših kuća – odgovorio je bez dvoumljenja moj stric Mišo Pištalo. - Odatle uzbrdo još dvesta metara uspeva smokva i šipak. Posle više ne može. Vladimir Pištalo, Venecija, "Knjiga metamorfoza", 2011. |
28.03.2012., srijeda
NA ISTOKU NEŠTO NOVOOd sutra u podne, IMAMO...još „one“ CITY CENTER one, u istočnom dijelu grada Zagreba, zvanom Žitnjak, i nekad znanom kao Industrijska zona. Radi lakše orijentacije neupućenima, to vam je u blizini Diokija, nedavno, nažalost, mnogo medijski eksponiranog, ili nedaleko od propalog shopping centra „Mandi“ i posrnule „Magme“. Grad je obogaćen, te uz West imenjaka dobili smo shopping kapiju i na East strani metropole. Sve već viđeno je na popisu, no uz stare brandove, u ponudi je i nešto novo - prvo Cineplexx (East) kino u ovom dijelu grada. Zaobilazeći probleme sve siromašnijeg našeg čovjeka, tj. kupca, što sam i sama pridjevom i imenicom, zbog mjesta stanovanja osobno mi East paše više nego West, pa ću taj „projekt investitora Kaufmann grupe, koja ima veliko iskustvo u razvoju i upravljanju trgovačkim centrima, širom srednje i istočne Europe”, pozdraviti sa: (Uploaded by P0iz0nxR0z3 on Sep 4, 2011) U želji da budem do kraja iskrena prema svojim čitateljima, moram naglasiti, da si ipak ne mogu zamisliti odlazak u kino, u te pi*diće...da prostite! (dopisano) No, pozdravljam i taj potez, kao i glavnu nagradnu igru sa sloganom: „Troši siću, a vozi fiću!“  (Prenio korisnik donidmxo1 9. 02. 2009.)  |
22.03.2012., četvrtak
U REDU JE!CURRICULUM VITAE Ne sjećam se podataka o broju nezaposlenih u vremenima mraka. Ja sam uglavnom i tad bila u jednom od „tunela“ čekajući svjetlo; prvo kao apsolvent, dakle SSS, a onda kao VSS. U godinama SSS-e, nikad nisam dobila bilo kakvu službenu obavijest od institucije o mogućnosti zaposlenja, dok u sedmogodišnjem vremenu VSS-e bila sam nešto bolje sreće. Jednom mi se ukazala prilika da nakon poziva s „burze rada“ napišem molbu uz biografiju, i uđem u uži izbor za razgovor s još dvadesetak kandidata za jedno radno mjesto u Zaprešiću, a drugi put me nakon molbe nisu ni pozvali. To su bile jedine obveze koje je HZZ u Zvonimirovoj, tadašnjoj tzv. Socki, prema meni izvršio, a moja dužnost je ostala svaki mjesec se pojaviti na licu mjesta, kod referentice, tj. savjetnice, čijeg se imena i glasa, nasuprot liku, i danas sjećam. Ona bi sjedila u velikoj kancelariji i obično bila pri telefonu; nakon kraćeg čekanja s dvoje-troje ljudi slične profesije ja bih ušla s kartonom u ruci, pozdravila, sačekala da ona privede kraju telefoniranja po obliku najčešće privatna, i rekla svoje ime. Onda bi me ona brzo pronašla u manjoj plastičnoj posudi s kartonima, obavijestila da nemam u skorom periodu realnih šansi, udarila žigove u oba i ispratila kratkim pogledom. Nemajući nikakvih obveza prema meni glede raznih naknada i osiguranja, jer ih je pokrivao mužev status, nakon pola godine mi je savjetnica srdačno predložila da fizičke susrete zamijenimo telefonskim. Naši mjesečni kontakti su vremenom bivali sve kraći, da bi se zadnjih godina sveli na susrete od 8 riječi. Moje: Dobar dan, ovdje YX; ona bi popratila svojim: U redu je! Svaki mjesec bi me jednako osupnulo njeno 'u redu je', kao onog junaka iz TLN, i s tugom bih ga dodala „uzaludnom" pismenom nizu odbijenica, kao poseban začin. S gubljenjem nade i njen lik i uloga su nestajali, i zajedno s funkcijom HZZ-a u mom životopisu vremenom trajno izgubili značaj. Od zatvaranja kina „Mosor“ sredinom devedesetih u Zvonimirovoj ulici sam rijetko. U brzim prolascima tramvajem, nisam se godinama sjetila ni „burze“ ni gospođe P., do nedavno. Na putu do grada taksi me zaglavio u špici tik ispred meni poznate zgrade. S pogledom na desno, vidjela sam zalijepljene oglasne papire A4 formata, i gužvu pred „izlogom“. Pretpostavila sam da se tu još uvijek, sada i s ulice, traži i čeka jedno od životnih „svjetala“. U nastavku vožnje taksista je pričao o krizi u poslu i „ratu“ u branši, dok sam ja odsutna razmišljala o raznim tunelima, njihovom farbanju, vrsti, dužini i simbolici; o svjetlu, i vremenu u kome su se nazivi: biografija i životopis, transformirali u... rezime i CV. I srećom, prije no što misli zaglibih u svoj CV, taksista reče: „Evo, stigli smo.“ (Uploaded by groomnick on Dec 2, 2009) |
20.03.2012., utorak
"...žute cipele..."
80 GODINA OD ROĐENJA:
MIROSLAV ANTIĆ (14.03.1932. – 1986.) Mart Kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću. Došlo mi je da idem i ja idem kao lud - unutra u mene. Vetar mi je gudalo. Ja sam violina. Vetar svira na meni u „E“ žicu kad plačem, u „E“ žicu kad pevam, u „E“ žicu kad sanjam, jer ja nemam drugu žicu osim „E“ - unutra u mene. Za travu se tabanima hvatam da me vetar nikud ne oduva. Al kad dođe da idem, strašno moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno zašto ću. Krv se sva u žeravicu pretvori. Nebo dlanom poravnava puteve. Široko me kiše zaobilaze. Obuva mi sunce žute cipele. Kad mi tako strašno mnogo dođe samo idem, idem kao lud - unutra u mene. “ISPRIČANO ZA PROLEĆA” “Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznijet pjesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pjesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana prije toga, izrekao najlaskavije ocjene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina. Petar Kerečki, predsjednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša. – Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak PROLEĆA!" (Žarko Đurović) (Uploaded by MrRotarn on Jan 29, 2011) Molitva Poslušaj me, Bože, veliki gospodine, ako me još nekad ponovo budeš napravio, molim ti se, udesi mi da ne budem ni milicajac, ni car, ni Ciganin. Pretvori me u jedno veliko drvo. Sto godina tako da rastem i da me onda poseku. Naćve od mene da naprave. Sto godina u meni testo da mese. Od leba sav da se raspadnem. |
19.03.2012., ponedjeljak
NASTAVAK "dojma"...„Davno jednom, sreo sam Berliniča, na ulici, blizu Elektrotehničkog fakulteta, gdje je on radio kao asistent. Pitao me je da li imam malo vremena da mi nešto pokaže. Pošto sam mu rekao da imam, odveo me je u fakultetsku zgradu, otključao jednu prostoriju u kojoj se nalazila nekakva poveća skalamerija, nekakva mašina koja je zauzimala skoro čitav prostor te sobe. Rekao mi je: To što vidiš, zove se kompjuter, ume da radi razne stvari koje ti ne umeš a i one koje umeš, radi mnogo brže od tebe. Onda je uključio spravu koja je počela da se trese, da štekće i pišti. Naravno, gledao sam zabezeknut iako sam već bio načuo nešto o tom čudu tehnike. Pitao me je da li znam u kojoj fazi je bio Mesec kada sam se rodio. Rekao sam da nemam pojma. Onda je Berlinič prišao nekoj povećoj pisaćoj mašini i ukucao datum moga rođenja i još nešto, ali nemam pojma šta. Ubrzo je iz skalamerije počela da kulja nekakva papirna traka koju je Berlinič uzeo u ruke, zagledao je, a onda mi saopštio informaciju: beše mlad Mesec. Pitao sam ga koje je marke kompjuter, ne znam zašto mi je to bilo važno. Odgovorio mi je da je marka „Robotron“ i da je proizveden u Drezdenu, u Istočnoj Nemačkoj. Kada smo izašli na ulicu, pre nego smo se rastali, rekao mi je još da pogledam jedan film u bioskopu „Areni“, bio je to film čuvenog američkog reditelja Stenlija Kjubrika „Odiseja u svemiru 2001“. Dodao je: Ti si veliki ljubitelj tzv. ozbiljne muzike, u filmu je ima puno. To me je privuklo i još isto poslepodne sam otišao da pogledam film, u stvari da slušam muziku u dolbi stereo sistemu koji je taj bioskop posedovao. Inače, film kao umetnost me nikada nije posebno privlačio. Uživao sam slušajući muziku. Neke stvari su mi bile poznate, ali očarala me je muzika koju nikada ranije nisam čuo. U odjavnoj špici sam posle pročitao da se radi o muzici izvesnog Đerđa Ligetija, mađarskog kompozitora. U kompozicijama „Lux aeterna“ i „Atmospheres“, osjetio sam raznobojne talase, okeanske vibracije. Međutim, bio sam impresioniran onim što sam video u filmu. Ključni momenat je bila pobuna kompjutera koji se zvaše Hal, njegovo otkazivanje poslušnosti posadi svemirskog broda. Hal se pokvario, bar tako je mislila posada. Da li se pokvario ili je poludeo? Ili se samo osvestio? Tek, mašina je postala gospodar situacije. Ali, posada je odlučila da ga isključi, da ga eliminiše. Ugasili su ga, ubili. Halov glas je samo potonuo u dublji registar. Greška je nešto što nastaje u odnosu na vladajući poredak, remeti ga i nikada nije stvar slučaja. Kako? Kakav je smisao remećenja? Greška je pobuna, subverzivna djelatnost, najintimnija, najličnija stvar: grešiti spram samog sebe, stalno se samodestruirati. Bez toga nema u-žitka, nema postojanja. Propadanje, kvarenje vodi osvešćivanju. Hm, hm, hm? Stalno pripuštati ludilo, nered, ali po malo. Postoji šansa. Dakle, treba grešiti, treba remetiti. Eto, tako sam ja razmišljao izlazeći iz bioskopa. Koješta, ali pomislio sam. (Uploaded by Shinrya on Sep 7, 2007) Kada sam se vraćao kući, video sam porodicu siromaha, kako u ledenoj pomrčini stoji ispred semafora. Temperatura je bila ispod nule, pomodreli su. Otac je držao u naručju manje dete, a majka je vodila za ruku dečaka od pet-šest godina. Da li su oni znali kuda će? Hladnoća je najveći neprijatelj sirotinje. Pozdravljam te, stari Okeane, još jednom. I budi im milostiv.“ Slobodan Tišma, Bernardijeva soba (Uploaded by door2yourheart on Jun 2, 2008) GYORGY SANDOR LIGETI (1923. – 2006.) ATMOSPHERES (1960/1) |
18.03.2012., nedjelja
LJUBIČICEPrve ljubičice smo poklanjali drugarici učiteljici, i od složenih buketića na „katedri“ mirisala bi cijela učionica. Drugi buketić, ubran po povratku iz škole, bio je za mamu. Ljubičice bi najavile rastanak sa zimom, a ako „baba Marta“ nije bila dosadna i uporna, i odlaganje čizmica i kaputa; proljetnu radost. Jednom je moj školski drug D.Z. taj „drugi“ buketić poklonio meni; a onda mi je njegova majka u našim odraslim godinama ispričala da je tu zimu dok je bolovao od gripe ili prehlade (tad viroza nije bilo), pod jastukom držao moju sliku da prije ozdravi, i da me može ujutro vidjeti. Sad će netko reći: Ja pa Ja! Ne, autobiografija ili dnevnik, više je...Oni pa Oni! („Facebook“!) Uvijek jednako obradovana mirisom ljubičica, PRVI buketić sam danas složila za Vas. (žao mi je, unos fotke... šteka)  |
17.03.2012., subota
ZEFIR*Dvije mašine opranog rublja, osušene. Drvo jasmina, oštucano. Ruže, pognojene. Vrtni namještaj lanenim uljem, premazan. Meso za popodnevni roštilj, pripremljeno. Lice Suncu, izloženo. Kosa vjetrom, zamršena. Čitana knjiga, dovršena. Djelić 'dojma', otipkan: „Nežnost? Nežni kosmos, surovi Okean. Ili samo pogled na Okean, na to veliko O, pogled na pučinu nekog jutra. Plavetnilo u plavim očima. Slepilo! Milovanje povetarca! Biti očaran nečim što će brzo iščeznuti, što će progutati ledeni okeanski talasi, što će nestati bez traga, nečim, što je samo trenutak slabosti. Svaka Nežnost tako završi, u talasima, zaljubljena, razočarana bezosećajnošću nekog mladića koji je ustvari žena, ali je posvećen samo sebi, svojoj lepoti, glancanju svoga perja. Nežnost, u stvari, ne može da podnese to da je progoni jedan drugi mladić, mnogo grublji, čije su namere sasvim neprihvatljive i kome je teško objasniti da Ona nije njemu namenjena. Ali nežne, ne tako vične ruke pokušavale su jednog trenutka da zauzdaju snažnu mašinu od kojih sto šezdeset konja. Pa, ipak to je i više od istine i ne treba na to gledati kao na nešto stvarno, što podleže zakonu gravitacije. Svaka nežnost je dovoljno snažna da okrene volan u željenom pravcu, da pozove gravitaciju da joj presudi. Ipak, mislim da Muza Nežnosti još uvijek ima svoje podanike, svoje sveštenike i pored sve ujdurme da se izbriše i poslednji redak njene pesme, poslednji trag postojanja. Ipak, neshvatljivo je da je taj Okean, koji je sam led i vatra, neko mesto, na čijoj obali raste drhteći Narcis, milovan svetlošću i blagim povetarcem koga zvaše negda imenom Zefir. Umerenost, pa i Nežnost, dolazi od najnemoćnije božanske ruke, jer Bog, iako nema imena, poseduje svakakve ruke, ali zato i traje uprkos svakoj nevolji. Ipak, postoji svežina, mladost trenutka, kao nešto pre svakog pojavljivanja. Čar zore na okeanu! Nežnost se do kraja ubajati, prođe joj vreme. Ali svežina mladosti, zapravo, sama mladost... Prvo zelenilo vrba u rano proleće, ima li ičeg nežnijeg? Nežnost kao svežina. Ah, to je sve! Neprolazna mladost na kauču u decembarsko nedeljno poslepodne. Rodili smo se samo zbog tog časa.“ Slobodan Tišma, Bernardijeva soba, N. Sad, 2011. (Uploaded by deeparment on May 18, 2011) *Zefir - grčki bog zapadnog vjetra, glasnik proljeća; - Zefir i Apolon su bili zaljubljeni u lijepog spartanskog princa Hijacinta; nakon što je princ svoju ljubav poklonio Apolonu, mit kaže da ga je Zefir od ljubomore ubio, a Apolon od Hijacintove krvi stvorio zumbul. - Vrsta vjetra; tkanine |
15.03.2012., četvrtak
"ŠKRTOST"Imaš li kakav „šalabahter“, pitam sina. Gleda me. Posudi mi neku svoju pričicu, nastavljam. Ahaa, švercala bi se! Žicaš... E, ne može! Smije se. Što si takav? Lijena sam, ne da mi se. Dat ću ti ideju, ali priču neću. Ozbiljno će. Ma, ideja mi je pun... Ne može! Trgni se...Tako si ti meni govorila. Smije se opet. E, jesi neki... I ne dade mi priču. A lijepo čovjek piše. Onako, pametno...i toplo. Davno je još počeo; sjećam se jednom nakon što je pročitao potresno Feralovo štivo, zatvorio se u sobu i napisao pjesmu koje se ni danas na bi postidio. Dapače! A bio je samo dječak. Čuvam je, i još neke meni drage hvaljene školske sastavke, pričice, seminarske radove, eseje, i još koješta. Mogla bih mu ukrasti i neku od tema iz njegovih uredničkih poslova, ali, to bi bila opet samo ideja, a ja ispala još i kradljivica. Ili, da mu zavirim u dnevnik! E, to ne mogu;  ; nikad u našem životu, života mi, nisam ni pokušala.  Moram se ipak trgnut; budem... (A škrtog djeteta!) Ostaje mi još da zamolim gospodina Petra Petrovića da ne bude „škrt“... i da mi ne uskrati ovo golemo zadovoljstvo,  . Hvala!  |
14.03.2012., srijeda
"ONCE AGAIN"“To se javljalo proljeće - Varka svake godine, Nada što traje kratko, Vrijeme pupanja želja, Utjeha za klonuća u ostalim danima. Uvijek se ponavlja, i čovjek uvijek povjeruje. Bujna vatra iz mokre zemlje, cvjetna radost neometena olujom. Juče ga nije bilo, noć ga je rodila. Noćas ga nije bilo, vlažna zora ga je rasplamsala. Ovo je jutro njegove pobjede. Ovo je jutro pobjede. * Ovo je jutro nade. Zašto sam mislio da su putovi moje sudbine završeni? Ništa nije konačno dok u nama ima snage za traženje. Ništa nije svršeno do samog svršetka. Dan, Sunce, Miris zemlje, Crven žbun, Radost zivota! Jednom je samo ovakav trenutak u ljudskom vijeku, Jednom ovolika snaga u ljudskom tijelu. Treba je iskoristiti. Poslije opet može doći noć, I tama, I nevjerovanje. Brzo!” Meša Selimović, Ostrvo, 1975. (Uploaded by meritasweb on Jan 24, 2012) Meritas – “Još jednom” Tamare Obrovac; muzika iz filma “Noćni brodovi” Igora Mirkovića (Uploaded by infoHAVC on Jan 18, 2012) |
12.03.2012., ponedjeljak
Tombe la pluie(Uploaded by Mohammadaher on Jun 14, 2011) (Uploaded by modeista14 on Jun 22, 2011) |
11.03.2012., nedjelja
UZ KAVICU...UMJESTO NEDJELJNOG KOLAČA: Čudo najkraće traje Znaš Bilo je mnogo dobro Bilo je Bolje od Bilo čega. Bilo je kao Nešto Što možemo da Podignemo Držimo Gledamo I onda se smejemo Zbog toga. Bili smo na Mesecu Bili smo u Jebenom Mesecu Imali smo ga. Bili smo u vrtu Bili smo u Beskrajnom ponoru. Nigde nema takvog Mesta. Bilo je duboko i Svetlo i Visoko Primaklo se tako blizu Ludilu Smejali smo se bezumno Tvoj smeh I Moj. Pamtim kada su Tvoje oči Glasno rekle Volim Sada Dok se ovi zidovi Tako nečujno Ljuljaju. Henry Charles Bukowski Muzika: Mikhail Morozov (Syntheticsax) (Uploaded by KneleCG on Jan 11, 2012) |
10.03.2012., subota
NOVČIĆPOS 5. Pričam mu sinoć iza ponoći da sam dobro, ne žalim se. Ali... Da mi je povratiti barem djelić one bezazlene, pasje radosti s početka bloganja; ili, onu zajedničku suzu jutarnje nade kada je izabran novi američki predsjednik... Kaže kako je i on plakao tu noć, a sada se odrekao i novina i vijesti. Samo, nije to tamo baš tako lako, jer ga već u liftu zgrade u kojoj radi čeka tv ekran s aktualijama, a ured gore visoko. Smijem se pa velim kako i u našem novom liftu svira radio, te ga zovem džuboks, i da bih ponekad rado zaplesala, no ne znam tko nadgleda video materijal: predstavnik stanara, pričuva ili neko drugo čuvalo. Smijemo se zajedno uz njegovo obećanje da će čim prije zaplesati sa svojom lijepom ženom u našem liftu; * * * Za povratke, bacam novčić: |
09.03.2012., petak
POS 4.Fontane na trgu Trafalgar Square u Londonu. Buckingham fontana u Chicagou. Fontana izobilja u Singaporeu. P.S. Hvala svima koji su svojim riječima, slikom i muzikom obilježili na Blog.hr-u 8. Mart, Dan žena. Dio tog prazničnog raspoloženja s radošću, i prvim pristiglim čestitkama prenosim i u ovaj novi dan, moj rođendan.  Uh, zaboravih se zahvaliti J.L. na Rum pločici...  |
07.03.2012., srijeda
POS 3.Muzička fontana u Utopia Orchid parku u blizini Netanya (Israel) Fontane ispred Bellago hotela u Las Vegasu (USA) Muzička fontana u Mellat parku u Teheranu (Iran) |
06.03.2012., utorak
POS* 2.*Nije “poticajna stanogradnja” , nego Put oko svijeta, nastavak 2. :Fontana Archibald u Sydneyu. Ispred Velike pagode divlje guske u kineskom gradu Xian nalazi se najveća muzička fontana u Aziji. Prije osam godina, kada je Whitney Houston nastupala u U.A. Emiratima za Dan zaljubljenih, fontane u Dubaiu su prvi put "zaplesale" po notama jedne od najljepših ljubavnih pjesama. |
05.03.2012., ponedjeljak
PUT OKO SVIJETA 1.Nekad sam gradove koje volim kistom mašte farbala omiljenim bojama. Tad sam govorila: moj žuti S., moja lila Lj., moj narančasti N.Y., moj šareni T.... Onda sam pričala kako bi bilo lijepo da ulicama tih, i svih gradova, uz rijeke ljudi teče i muzika. Činilo mi se da bi tad ljudi bili ljepši i bolji, dani lakši, noći romantičnije, život podnošljiviji. Pa su mi rekli da se glupiram. A ja sam nastavljala dalje, bez zastoja, maštati kako bi Svijet, tj. ljudi, na općem nivou trebali smisliti sistem kojim bi omogućili svakom čovjeku željeni Put oko svijeta. Po meni bi to izgledalo nešto kao...uplaćuješ godinama, slično zdravstvenom, mirovinskom, pogrebnom, životnom, i taj tzv. putni doprinos, i onda ga krajem života, koristiš koliko stigneš. Kako bi se samo čovjek tad radovao svojim penzionerskim danima. Skrenuo bi misli o bolestima, samoći, nemoći, beskorisnosti, uzaludnosti, čekaonici „kraja“, na aerodrome, ka ljepotama gradova i ljudi svijeta. E sad se tek glupiraš, govorili bi mi nasmijano, insistirajući na razradi detalja. I danas ponekad zahirim, pa kažem kako bi se moj izmaštani Put oko svijeta zvao: PUT FONTANA. I pođem uzbuđeno pričati ...na preskok, miješajući strane svijeta, muziku i boje, arhitekturu, staro i novo, a oni...umjesto komentara, samo  Fontana Prijateljstvo naroda u Moskvi sa 16 pozlaćenih statua koje predstavljaju bivše republike Sovjetskog saveza. Muzička fontana u Caricinom parku u Moskvi. Muzička fontana u Bakuu, Azerbajdžan. |
02.03.2012., petak
HADVAO (PART TWO)Prije godinu i više dana pratili smo neke aktualne teme vezane za Vodu; pričalo se o aromatiziranoj vodi i uštedi, dogodile su se poplave, štete i odštete (?), te je rečeno, uz neke još veće probleme, da je voda naše „posljednje obiteljsko srebro“. Kako smo se zlata već davno oslobodili, a „posljednjeg obiteljskog“ u novokomponiranim „otkupnim stanicama“, nakon večerašnjih vijesti mi se učinilo da će stanovnici metropole i uz štednju, za kap vode vremenom doista založiti i svoje „posljednje obiteljsko srebro“. Uz to, zbog drastičnog poskupljenja gradskog prijevoza i veće službene kontrole glede švercanja, broj pješaka će biti u porastu. „I zato nikad ne pitaj kome...“ noge smrde... (Upravo završena na hrt-u repriza reprizirane reprize...filma „Kum“ (part two) P.S. 10.02.2011. Post: HADVAO (part one) |
Hvala Đorđe! 
