MALI SUNCOKRET
22.03.2012., četvrtak
U REDU JE!CURRICULUM VITAE Ne sjećam se podataka o broju nezaposlenih u vremenima mraka. Ja sam uglavnom i tad bila u jednom od „tunela“ čekajući svjetlo; prvo kao apsolvent, dakle SSS, a onda kao VSS. U godinama SSS-e, nikad nisam dobila bilo kakvu službenu obavijest od institucije o mogućnosti zaposlenja, dok u sedmogodišnjem vremenu VSS-e bila sam nešto bolje sreće. Jednom mi se ukazala prilika da nakon poziva s „burze rada“ napišem molbu uz biografiju, i uđem u uži izbor za razgovor s još dvadesetak kandidata za jedno radno mjesto u Zaprešiću, a drugi put me nakon molbe nisu ni pozvali. To su bile jedine obveze koje je HZZ u Zvonimirovoj, tadašnjoj tzv. Socki, prema meni izvršio, a moja dužnost je ostala svaki mjesec se pojaviti na licu mjesta, kod referentice, tj. savjetnice, čijeg se imena i glasa, nasuprot liku, i danas sjećam. Ona bi sjedila u velikoj kancelariji i obično bila pri telefonu; nakon kraćeg čekanja s dvoje-troje ljudi slične profesije ja bih ušla s kartonom u ruci, pozdravila, sačekala da ona privede kraju telefoniranja po obliku najčešće privatna, i rekla svoje ime. Onda bi me ona brzo pronašla u manjoj plastičnoj posudi s kartonima, obavijestila da nemam u skorom periodu realnih šansi, udarila žigove u oba i ispratila kratkim pogledom. Nemajući nikakvih obveza prema meni glede raznih naknada i osiguranja, jer ih je pokrivao mužev status, nakon pola godine mi je savjetnica srdačno predložila da fizičke susrete zamijenimo telefonskim. Naši mjesečni kontakti su vremenom bivali sve kraći, da bi se zadnjih godina sveli na susrete od 8 riječi. Moje: Dobar dan, ovdje YX; ona bi popratila svojim: U redu je! Svaki mjesec bi me jednako osupnulo njeno 'u redu je', kao onog junaka iz TLN, i s tugom bih ga dodala „uzaludnom" pismenom nizu odbijenica, kao poseban začin. S gubljenjem nade i njen lik i uloga su nestajali, i zajedno s funkcijom HZZ-a u mom životopisu vremenom trajno izgubili značaj. Od zatvaranja kina „Mosor“ sredinom devedesetih u Zvonimirovoj ulici sam rijetko. U brzim prolascima tramvajem, nisam se godinama sjetila ni „burze“ ni gospođe P., do nedavno. Na putu do grada taksi me zaglavio u špici tik ispred meni poznate zgrade. S pogledom na desno, vidjela sam zalijepljene oglasne papire A4 formata, i gužvu pred „izlogom“. Pretpostavila sam da se tu još uvijek, sada i s ulice, traži i čeka jedno od životnih „svjetala“. U nastavku vožnje taksista je pričao o krizi u poslu i „ratu“ u branši, dok sam ja odsutna razmišljala o raznim tunelima, njihovom farbanju, vrsti, dužini i simbolici; o svjetlu, i vremenu u kome su se nazivi: biografija i životopis, transformirali u... rezime i CV. I srećom, prije no što misli zaglibih u svoj CV, taksista reče: „Evo, stigli smo.“ (Uploaded by groomnick on Dec 2, 2009) |
Hvala Đorđe! 
