Nekad sam gradove koje volim kistom mašte farbala omiljenim bojama. Tad sam govorila: moj žuti S., moja lila Lj., moj narančasti N.Y., moj šareni T.... Onda sam pričala kako bi bilo lijepo da ulicama tih, i svih gradova, uz rijeke ljudi teče i muzika. Činilo mi se da bi tad ljudi bili ljepši i bolji, dani lakši, noći romantičnije, život podnošljiviji.
Pa su mi rekli da se glupiram.
A ja sam nastavljala dalje, bez zastoja, maštati kako bi Svijet, tj. ljudi, na općem nivou trebali smisliti sistem kojim bi omogućili svakom čovjeku željeni Put oko svijeta. Po meni bi to izgledalo nešto kao...uplaćuješ godinama, slično zdravstvenom, mirovinskom, pogrebnom, životnom, i taj tzv. putni doprinos, i onda ga krajem života, koristiš koliko stigneš.
Kako bi se samo čovjek tad radovao svojim penzionerskim danima. Skrenuo bi misli o bolestima, samoći, nemoći, beskorisnosti, uzaludnosti, čekaonici „kraja“, na aerodrome, ka ljepotama gradova i ljudi svijeta.
E sad se tek glupiraš, govorili bi mi nasmijano, insistirajući na razradi detalja.
I danas ponekad zahirim, pa kažem kako bi se moj izmaštani Put oko svijeta zvao:
PUT FONTANA.
I pođem uzbuđeno pričati ...na preskok, miješajući strane svijeta, muziku i boje, arhitekturu, staro i novo, a oni...umjesto komentara, samo
Fontana Prijateljstvo naroda u Moskvi sa 16 pozlaćenih statua koje predstavljaju bivše republike Sovjetskog saveza.
Muzička fontana u Caricinom parku u Moskvi.
Muzička fontana u Bakuu, Azerbajdžan.
Post je objavljen 05.03.2012. u 01:10 sati.