mislijedneplavusche
27.01.2016., srijeda
opomena. poštovanje. sjećanje.
 samo se nadajmo da nije prekasno! Primo Levi: Pjesma umrlih zaludu Sjedite i pregovarajte Dokle vas volja, stare srebrne lije. Zatvorit ćemo vas u predivnu palaču S hranom, vinom, udobnim krevetima i dobrim ognjem Samo da raspravljate i pregovarate O životima naše djece i o vašim. I da se sva mudrost stvorenog Sakupi blagosloviti vaše pameti I odvede vas kroz labirint. Ali vani na studeni čekat ćemo vas mi, Vojska umrlih zaludu, Mi s Marne i Montecassina, Iz Treblinke, Dresdena i Hiroshime: A s nama će biti Gubavi i trahomatozni, Nestali u Buenos Airesu, Mrtvi iz Kampućije i umirući iz Etiopije, Pregovarači iz Praga, Malokrvni iz Kalkute, Nedužni pobijeni iz Bologne. Teško vama iziđete li nesložni: Zgrabit će vas naš zagrljaj. Nepobjedivi smo jer smo pobijeđeni. Neranjivi smo jer smo već ugasli: Smijemo se vašim raketama. Sjednite i pregovarajte Sve dok vam se jezik ne sasuši: Potraju li šteta i sramota Utopit ćemo vas u našoj truleži. |
- 18:01 - Komentari (52) - Isprintaj - #
20.01.2016., srijeda
čelinđ
|
baš se, eto, malo opustim od regularnih i iregularnih životnih događaja, sereko, idem se malo rekreirat po netu, da vidim što ma novog, ima li novih fotki, događaja, pustolovina, zanimljivih diskusija, pjesama duši bliskih... pa naletih na naslov o izazovu. pogledam drugi blog, opet neko nekog ili nešto izaziva. treći, četvrti, sve nešto životni događaji, teška problematika, sudbinske neprilike, jadovi, čemeri i karmički hepeninzi zaskoče pa skinu svoju željeznu triput iskovanu borilačku oklopnjaču za tijelo i mlatnu te njome, zavitlaju helebardu pred nosom značajno te gledajući, bace svoju izazivačku čipkastu, baršunastu rukavicu drito po čelenki, opiče te iznenadnim: en gard! čelinđ! izazov! izazov??? čemu izazov? protiv koga? protiv čega? izazov je uvijek, ali uvijek nasilno bačena rukavica u lice, provokacija u stilu: ja sam jači, ja sam veći, ja sam pametniji, ja sam sposobniji. izazov može postaviti samo osoba drugoj osobi. događaji i konstelacije situacija ne mogu biti nikakvi "izazovi", oni se naprosto događaju i mi ih možemo samo rješavati ili ne rješavati, ovisno o habitusu, znanju, sposobnostima i razini i hitnji potrebe i to nije nikakav "izazov sudbine, karme, nebesa, konstelacije, votever," nego događaj kojeg se poduhvatimo ili ne. obično zato što moramo, a ne iz gušta prihvaćanja možebitnog dražesnog gubitka koji nam i nije tako važan jer je, eto, samo "izazov". pod pristankom prihvaćanja izazova smatra se i podrazumijeva dragovoljni odabir upravo ponuđenog sadržaja, u skladu s onim što smatramo da smo kadri učiniti, baš kao dokaz onomu drugomu da nas je očito potcijenio! dakle, jednom sebično i egoistički orijentiranom radnjom pokazujemo nekom drugomu, također egoistički napuhanom i uobraženom (s podlogom ili ne, svejedno, potreba za dokazivanjem sebi, drugima, nečemu, votever je isključivo kommpetitivno, nabusito i megalomansko djelovanje PROTIV onog drugoga, da bi se uzvisilo samoga sebe prema kriterijima koji su postavljeni kao poželji za dosizanje), da smo od njega ili njegovih stavova o tomu viši, bolji, superiorniji! i da nas za to zasluženo čeka neka nagrada, divljenje, pljesak, položaj, status, lova, votever. u ovom sitnom slučaju osobe koje postavljaju "igru izazova" očito nisu u stanju dubinski proniknuti u smisao tog pojma. no, nabacivati se pred publikom i obožavateljima kao "vožd" koji, eto, inicira druženja i time osigurava zajedništvo cijele grupe, a usto je i koordinator, sudac i komentator, eh, očito da je takvim dokonima potreban stalni izazov da im održi koncentraciju adrenalina i dopamina u mozgu dovoljno visokom da bi se uopće osjetili živima. tu serotonin i oksitocin definitivno nisu dovoljni! jer, izazov je, u svojoj biti, obična - provokacija! pa budimo glupi pa prihvaćajmo tako nešto. znaš, ovo sve što se tamo događa, mnogi sudionici bi sve to objasnili - "igrom". ako jest "igra", onda nije "izazov". pogotovo ne samomu sebi. izazov samom sebi, u smislu ispitivanja mogu li ja to ili ne mogu, s intenzivnom željom da se pokaže da možeš, se zove pubertetsko dokazivanje. u ovim godinama, sorkač, imam li se ikome još "dokazivati"?? igra?bah! ajmeee, koja koincidencija, taman ja napišem kako je izazov zapravo provokacija za one koji se daju izazivat i napravit važni ako uspiju, a sjedobradac napiše onaj specificirani tekst o vlastitim životnim uspjesima, kao da je pobijedio strašnog zmaja koji mu je ispred nosa mahao svojim repom, ha, ha. a onda se pod obavezno nasraćka i sprosere pseudomudrost tipa "...Sve su to izazovi vrijedni poštovanja..." ko je tu vrijedan poštovanja? izazov? kako može itko poštovati izazov kao pojam? i još k tomu ga istaknuti kao dostojan poštovanja? zaboravlja se pri tomu osnovna logika i misao: poštovanjem izazova zapravo zanemarujemo i omalovažavamo onoga tko je pobijedio ili srčano sudjelovao, unizujemo njegove sposobnosti i negiramo mu vještinu i samu pobjedu. umjesto da poštuje njega, uspješnika koji je savladao problem, dotični "poštuje" sam problem, izazov, izvor potrebe za savladavanjem. ko je tu lud? Iz toga konsekutivno i evidentno proizlazi da nemaju pojma ni što pišu ni što čitaju! ako nešto "dobro zvuči" ne znači da je točno, ispravno, poetično, smisleno, lijepo... IZAZOV ILI POTREBA??: "...Moj post nije za natjecanje u "izazovima", jer, osobno, meni je izazov svaka bačena rukavica za bitku. Pa, kakav god kraj bio..." upravo se o tomu radi: bačena rukavica za bitku!! dakle, ne tvoj endogeni impuls za obranom, kreativnim djelovanjem, organizacijom i kretanjem u kreativni proces ostvarivanja namjera planova i žćelja, nego surovo guranje samoga sebe u sukob, i to s jedinom svrhom da se "pokažeš" pred izazivačem. jer, to je izazov, ništa drugo nego fingiranje direktnog napadaja. a na to se možeš jedino braniti. sve drugo što se događa u životu je nužnost! bolna, iscrpljujuća, neizazvana ičim, životno recidivirajuća nužnost. |
- 22:25 - Komentari (40) - Isprintaj - #
09.01.2016., subota
prva ovogodišnja šetnja po snijegu
|
ne znam kaj je tim živinama, svaki put kad snijeg padne oni se nanovo izbezume, načuđavaju, onda se totalno raspuste i razdivljaju po snijegu. a i meni dobro dojde malo gibanja poslije teških dana za tanjurom, ha, ha                     |
- 23:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #
05.01.2016., utorak
zimska idila
   Zimska večer. Selo malo. Nad seocem pršit stalo. Prši sn'ježak pahuljama, B'jeleć krove kolibama. Napalo ga sila tušta, A na zemlju noć se spušta. Nigdje glasa, ćuka nema, Sve već spava, sve već dr'jema. A kolibe one male Kano da su bliže stale. Kano da su zagrljene Da ne zebu osamljene. Josip Milaković       KESNI SNEG Gusto padaš, vse pokrivaš Beli, sipki snežek, Stiha mi na zemlju padaj, Naj joj biti težek. Ona si počinut mora. Snoćka je još spala, Dobra nam je lani bila, Vsega nam je dala. Sada pak budi se vu njoj Cvet dišeći, šari, Travica zelena raste, Klije ječmen jari. Jabukah bu pak črlenih Žita kakti zlata, Dobroga bu vsega dala Zemlja nam bogata. Zato, kad na zemlju padaš, Naj joj biti težek. Stiha padaj, kak da dragaš, Drobni, beli snežek. Dragutin Domjanić     |
- 20:13 - Komentari (39) - Isprintaj - #
Svibanj 2020 (2) Travanj 2020 (1) Ožujak 2020 (1) Studeni 2019 (3) Listopad 2019 (1) Prosinac 2017 (1) Studeni 2017 (4) Listopad 2017 (2) Rujan 2017 (2) Kolovoz 2017 (2) Srpanj 2017 (1) Lipanj 2017 (2) Svibanj 2017 (2) Travanj 2017 (1) Ožujak 2017 (2) Veljača 2017 (3) Siječanj 2017 (3) Rujan 2016 (1) Kolovoz 2016 (4) Srpanj 2016 (6) Lipanj 2016 (3) Svibanj 2016 (6) Travanj 2016 (4) Ožujak 2016 (5) Veljača 2016 (2) Siječanj 2016 (4) Prosinac 2015 (5) Studeni 2015 (5) Listopad 2015 (8) Rujan 2015 (3) Kolovoz 2015 (10) Lipanj 2015 (5) Svibanj 2015 (9) Travanj 2015 (5) Ožujak 2015 (10) Veljača 2015 (5) Siječanj 2015 (14) Prosinac 2014 (2) Studeni 2014 (22) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||