Burned alive

Mudar je onaj koji šuti o svome znanju. Ne traži od mene istinu ako znaš da ti se neće svidjeti. Želim da ne gazim po svom tijelu. Ali često si slomim kosti. Kad ti netko zabije kolac leđa, to boli. Ili kad te udari posred lica. Kad ti netko pljune u oko, muka ti je. Ponekad je bolje da ne znamo zašto. Nevidljiv razlog uvijek nam je ispred očiju. Čovjek ime mijenja. Ali oči nikada. Svaki rez koji ti sada dam postat će vječni znak moje prevelike ljubavi. Moje mržnje prema tvom biću. Ne još ne mrzim. Zato bježite da vas ne zavolim. Voljeti one za koje znaš da se mrze jer te moraju dijeliti ? nalaziti se u situacijama zavisti? Glupost. Oprosti i prijeđi. Zaboravi ako te želi zaboraviti.

6 milijardi... a svaku sekundu nova duša. Da mi je staviti žig željeznog poljupca na vratu novih, da ih jednom upoznam. Da mi je stvoriti izabrane. Naučiti ih životu. Nije ti zanimljivo? Oh, oprosti, ovo je samo moj život. Zapravo, ovo i nije život...više faza. Faza dolaska do života, do slobode. Ovo su lanci koji će nam poslije ojačati krila. I što su teži, krila će biti jača.

Ne tražite objašnjenje. Nemam vremena. Razumijte. Ili ne razumijte, zaboravite. Svejedno. Jer ovo je zbog mene i za mene. Ne marite ako ne želite...ovo je moj kutak, moja soba kojoj sama bojim zidove. U svakom trenutku onako kako se osjećam. Kako ona izgleda? Pretpostavite. Ako želite pretpostavljati. I ako me poznajete, ili tako mislite.

Želio si istinu i sada zbog nje patiš? Podnesi. Progutati more...nemoguće. Jedino sam zahvalna na daru da postanem što želim. Svi imamo taj dar. U očnim je kapcima obavijen gustim katranom noći. Ljepljiv miris koji vodi u život.

Koliko god stvarnost bila stvarna, ne može biti stvarnija od sna. Jer stvarnost je pozornica. Otvorena, osvijetljena. Tu se glumi, gleda. Ali san je realnost. Ono iza zastora prisebnosti. Sebe treba smatrati onakvim kakav jesi u prostoru stvarnosti. Jer drugi te takvim smatraju. I drugi smatraju sebe onakvim kakvim ga ti smatraš da jest i da on smatra tebe. Ako ti je debilan, i ti si njemu, za užu i širu stvarnost. Ne dopušta omalovažavanja.

A u snu, u mašti ( o hvala ti Bože za nju) on ti se divi. Ili te mrzi. Svejedno. Mislim da ćemo tek gledajući s Druge strane shvatiti, smotriti sami sebe. I reći: da, dobro ili ne, jebeno loše mi je služilo ovo tijelo što leži u ovom životu što sam ga živio...nije željelo pokazati tugu kad sam ju želio iako tu bješe sreća.... Zaključak se donosi na kraju djela. Jer samo ga onda uistinu znaš.

Manjak samopouzdanja... ili višak straha? Ostavio srce je putem...pa u krvavu rupu stavio čvrst kamen...istina. ja sam kopač svojih misli. I katkad nađem zlatnu žilu...pretežno samo šljunak i blato.

U ljudskoj je duši da liječi ranjenu. Gledajući u oči drugog čovjeka, jesi li ikad vidio svoj odraz u njima? Jesu li vječni oni koji umru mladi? Da se među zrncima pijeska nalazi jedno malo JA oni bi ga pomeli iz svog života...Jer oni gledaju, oni mare samo za onim što para oblake. Što para raj... Ja se sama borim sa svojim demonima. Normalnost.

Zar zbog hladnoće na licu ne osjećam da plačem? Simetrična slika pruža mi ruku. Udaljim se...udalji se i ona. I ne želi ništa poduzeti. Odraz su ljudi. Postala sam grozna u onome što radim dobro. Dali to čeka svakog od nas? Da. Starost je ime lopovu talenata. Vrijeme, lopovu života. I na samrti ostajmo prosjaci.

Dva puta ovaj je svijet proživio opću bol. Opću smrt, tugu i jad. Magla mržnje i agresije vladala je njime. A sve zbog bolesnog uma koji je trovao umove svojih bližnjih. Zbog osobe koja je s vremenom postajala čovjek...dok nije došla do faze bezumnog razmišljanja...faze jedino postojanja uništivog tijela. I danas ima takvih ljudi. Ali pozitivno je što držimo svoje misli zatočene i ne dajemo drugima da do njih prodru i njima upravljaju.

Mito i korupcija vladaju ovim svijetom. O, začepite svoja lažljiva usta vi koji sipate lažnu pravdu! Vi pravednici koji sebi ne želite priznati da ste zatočeni u šakama onog koji ima, koji može.

Ljuti me ovaj svijet koji me orobljava zakonima fizike. Ne mogu postići ono što želim. Oni koji slušaju čut će što im poručujem. Ne valja vjerovati da je to ono što je trebalo biti. To je samo ono što smo mi željeli da bude! Znam da bi postupila isto u okolnostima ONOG svijeta, u ono vrijeme. Ma koliko žarko željela promijeniti ono što se zbivalo i zbilo, moja volja i ja sama ne mogu ništa. Znam da bih postupila isto...jer sam ograničena. Jedino što se sada može učiniti je odati čast svim kapima kiše iz one oluje, i reći istinu....istina jedino treba generacijama novim da znaju očuvati sebe i ovaj svijet.

Zar manje vrijedim od onoga koji ima, od onog koji može bolje ili onog koji je...moderan, koji radi ono što hoće? Dali je opći mir, moć i snaga samo iluzija-izmišljotina mudrih umova koji su shvati da mudrom izrekom mogu postići cilj? Samo ju treba usaditi u glavu glupog puka. Kad neku laž govoriš djetetu od rođenja, zar neće to njemu postati istina, i jedino u što će vjerovati? Oh, zašto smo ograničeni na ove oči koje ne raspoznaju oči lažljivca i na ove uši koje čuju i laži i istinu, umjesto da im neki tanki glas kaže kakav svijet zaista jest?

Ima li sigurnih dokaza da postojimo, da smo postojali i da ćemo ponovo postojati? Nema. Varljivo nam je sutra....zaboravljeno jučer. Samo živimo..iz dana u dan.

Svijet je mlad. Neusklađen. I u tom je njegova zanimljivost. Za dva života prvi bi živjela punim. Izoliraj me od vanjskog svijeta i ja ću si stvoriti svoj. Navika da živimo, da preživimo. Nositi mrtvo tijelo prijatelja svog jer je u bijedi bio bjedniji? O boli. Proparaj mi tijelo jer ono nije nimalo bolje pa da zaslužuje živjeti. Vanjski pritisak....ljuta na njih, na sebe ponajviše. Trebam papir da mi se misli srede. O daj da zaspim. Da odmorim tijelo, dušu. Suze presušile.

Oh, da noću barem letjet mogu. Hvala na prijatelju. Ne, ni vrijeme ni mjesto ne smije biti ograničenje. Ne bi trebali biti. Malo je onih koji razumiju. Jer nema konkretnih primjera. Na pitanje odgovor može biti SVE. Žudim za onim tko razumije.

Patnja. Suze. Sreća. Bol. Smijeh. Zavist. Mržnja. Ljubav. Ljubomora. Prijateljstvo. Hrabrost. Bezbrižnost. Mir. Samo tišina i mir. Ali tek su onda muke. Misli vrište. Bol. Snu, gdje si? Uzdisaj. Zrak. Dah. Život...i smrt. Tako sitan, a tako važan. Ne obaziremo se da je on najveći temelj života. A opet tako nevažan, malen.

Žudim za tim da me mrziš da bi bila sretna nad samom sobom. Sažaljenje. Ljutnja. Radije smrt. Jer vjerujem u čast. Čast. Ne okaljati tijelo. Ne uništiti dušu. Misli mogu pobijediti. Natjerati te da se ne smiješ, ili smiješ, da ne plačeš ili plačeš. Da se ne slomiš...ili slomiš. Snaga, samo snaga uma, misli, samo ona ti treba. Tako vjerna časti. Ja je imam. I zato volim. Ali još nema savršenstva za mene. Nikada ga neće biti.