|
Judi moji, evo da van se javin...e da ovo je jedan od onih posteva...neznan šta da van kažen. Ekskurzija..nešto što se pamti ...meni ostaje u glupom pomalo mutnom, djelomično pozitivnom pogledu sa prizvukon tuge jer nije bilo sranja...oslanjala san se da će bit dovoljno vrimena, al je ono očito prošlo pokraj mene da ga nisan ni vidila. Evo mog doživljaja:
DAN 1.
Krenili smo ekskluzivnin posranin autobuson u kojem se prije nekoliko sati vozila stoka. Jedini taj zaključak je proizlazija. Nema veze. Krenismo polako na autoput, mi prvi, predvodnici ove kolone....nečega. Naš najdraži...ravnatelj naravno, podilija nam je sobe. Ja i Mare dobili dvokrevetnu...šta je značilo privatna zabava il nikakva. Ma u redu, rekli smo, skrpat ćemo već. Puni optimizma sa smiješkom na lišcima, blijedim i umornim, krenismo dalje. Postaja 1. OMW...Ili OH MY WC... ubili tu 10 minuta da ne bi bilo pražnjenja po autobusu...iako je to već tako obavljala ona stoka prije nas. Nastavljamo dalje. LONJSKO POLJE.... do kojeg smo put produžili 2 sata, šta zbog obilaska jer naš kombi nije moga proći kroz rupu u zidu zvanu most. Nema veze. Sa daljnjim optimizmom gledala san u ravnice očekujući prestanak putovanja i sviranja CAJKI! Dolazak na ručak...uh, oprostite splačine...jer to i nije moglo biti ništa drugo, i odlazak na prezentaciju o lonjskom polju. Kratko je trajala jer smo ionako kasnili....no mi mala sretna dječica ne možemo stalno biti sretna zar ne? E pa tako je i naša cisterna riknila....e da! AUTOBUS KREPA...nema veze, ošla tu ura vrimena i došli u Našice...
HOTEL: Lokacija: centar Našica
Kapacitet: oko 100 soba, dovoljno za nas
Uređenje: dosta moderno, izvana malo staro, ok
Zvjezdice:**
Ocjena: s obzirom na lani...ODLIČAN!
Ostavismo torbice, isprobamo krevete i odjenemo najbolje krpice(ne uključujući mene jer san svoje ostavila kući) te se spustimo na recepciju prije odlaska u DANCE disko. Neman komentara, pokraj mene tip šmrče, ženska se žvali s nekin tipovima, valjda prijateljima njenog oca, curke se (polugole) razvlače po podiju. Okrene mi se želudac i tražin povratak u sobu. Naš najdraži nam to dopušta uz potpis da smo u sobi, a on će ostat čuvat one koji bi 'još malo plesali'. -Dobro- kažen i uziman ključ svoje sobe. Uskoro se vraća i SVA rasplesana rulja jer je Najdraži reka da je dosta. A čemu je onda osta čuvat one koji su ostali?
Odlazak u krevet..noćenje od 4 do 6 i doručak. Je, ok, u međuvremenu je bila večera. Juha meso, solidno.
DAN 2. I men osobno najdraži.
Odlazak u ljubljeni Osijek. Da mi je neko reka da ću taj grad zavolit u tih par sati ko voljenu mater nebi in virovala. Tvrđa....stari dio grada...pogled mi puca na Dravu, Zidine i beskonačne ravnice...Bili most priko Drave spaja opustošenu prošlost i bujnu obalu sadašnjosti...vidilo je to i tuge i kiša i poplava i sriće, kraljeva i plemića, bogatih i siromašnih šta su se noću skrivali kod starih zidina štiteći se od hladnoće i vojske. Vodena vrata pružila su mi pogled na plavo nebo, zelenu ravnicu i betonski put šta je vodija do prijateljstva. Kako je lipo bit dočekan u rukama najdražih ljudi a opet tako daleko od kuće...
Povratak na ručak u OLD BRIDGE PUB...ma misto za poludit, ko da se zaustavilo vrime još u 50-ima. Ručak super, al prevelika količina sriće i cukra u krvi nije dopuštala da se unosi išta u tijelo. Svoj ručak podijelim sa gladnim izmorenim susjedicima za stolon. Je, ajd istina vidili smo i malu crkvicu neku malu i vidili smo Trg Braće hrvatskog zmaja. Je lipo je sve to, al opet ,moj je pogled tada posezao k stablima starim po nekoliko desetljeća koja pružaju ruke k nebu. Poslije ručka odlazak u centar grada...je prijatelju, vidila san i centar i tvrđavu i novo-napravljen trg isprid...al naljućena od strane najbližih makla san se od svita i ošla gledat Dravu. Ma nisu bile potrebne suze jer majka Drava ih je već za mene prolivala tada. Zalazak sunca i moja sjena na strmin skalama...jedno šta mi je bilo potrebno...u nedalekoj daljini most.
Povratak u hotel, sjetno, il pospano, nesićan se, mutno, večera-solidna, odlazak po hodnicima, nije bilo diska te večeri. Fala bogu. Ništa, zabavili smo se po hodnicima...ovon prilikon POZDRAVLJAN EKIPU SA HODNIKA I TO: LUCU MOJU, SLATKICU, fala na ŽvAkAmA, nisu se zalipile za mozak, MOJU MATEICU, ZRINKICU, JOPU, neznaš koja je slađa, stvarno, PAŠKA, LUĐAKA NAŠEG...živi nam dugo, ANĐELČIČA...kad ćeš mi pokazat košulju? I normalno MOJU MARU I DORU(poznatiju kao Čurku) koje mi nisu dale da se dosađivan...i pozdrav svima koje nisan spomenila, nema mista puno al u mom srdašcu ima...E I JOŠ NAŠIN SUSJEDAMA..DUBE...nema cajki i ANUŠKI..MA SUPER SI MIŠKO! Pozz mi rođaka;)
Spavanje...kod nas nije bilo....
DAN 3.
VukoWAR...nešto šta se stvarno uriže...il ponor il novo...tu nema uspomena dugih na bolje dane...to je ubijen grad..grad duhova...jedino šta Dunav, taj otac koji čuva svoju djecu u naramku i vodi ih u život, jedino on što teče u vječnost...granica...telefonski signali prohujali su preko njega...POZZ MIKELE!..I nastavak dalje. Dvorac osnivača Vukowara...sada stoji kao uspomena na sve ono što se kani zakopati, zatrpati u ljudskim SRCIMA ali ne i sjećanjima. Tužan je to grad, tužne uspomene, tjera na mržnju...ja ju ne želim. Oprostite mi mrtvi, nek mi oproste živi jer mržnju ne želim, već mir i život koji vama bješe oduzet.
Ilok...ma ne, nema vina u mojoj krvi, bar ne Iločkog J. Prohujali smo kroz te hodnike, prohujali kroz crkvu i uspomene na franjevce ili dominikance, nesjećanje me hvata.
OVČARA....logor...je uređeno, svaka čast, lipo bome lipo. Al tu od puste tehnologije nema onog što su ti nedužni ljudi gledali, zato san se odvojila da provirin u drugi dio nekadašnjeg logora, sadašnje garaže za opreme traktora. E to je ona jeza, još da je bila noć..to je ono istinito, tek siti kapci prozora i hladnoća željeznih konstrukcija,..mogla san čuti škripanje vrata kako se zatvaraju.. Iskreno, nevirujen da su njihovu tajnu otkrili tako da je jedan od onih priživija...nevjerojatno je da se iskopa teško ranjen među tijelima mrtvih i to njih 261!
Vjerojatno je proradila savjest, vjerojatno se probudio čovjek u onom čiji su metci pokapali te osobe u crnu jamu...
Odveć crno, ne za mene već za one koji nas slijede u življenu..
Povratak...večera...eh da ti poznati krumpirići i pohano, da salata je bila tu...KUPUS NORMALNO...ma miško jel čuješ to? Aj neka. Odlazak u disko...dj-cura pita našeg Najdražeg šta će pustit on se zadere cajke, meni suze dođu na oči, drekenen se –Ne!- al Najdraži ne obadaje...ništa od plesa ako da san i kanila, možda, ma ne nisan. Anđelčić je ima crnu košulju (lipo ti stoji) je da ti kažen ja koja nikad iz crnog nisan izašla al, šta je je.
Ta je noć bila ona...bila je to noć moga čekanja dana i jutra, moje svađe sa snom. Nabila Marin MP3 i skakala..ta sve je lako kad si mlad...tiho normalno, da ne probudin Doru i Maru koje san utrackala labelon, zasila na prozor, i zagledala se u susjednu zgradu...žuta..muzej u dvorcu obitelji Petković, tako nešto, doznala sa Interneta kad san se vratila, o moj Bože...kako je ta zgrada lipa i zanimljiva noću...kad stabla propjevaju a ptice zamuknu, tek poneko auto zaremeti mir i sklad te noći. Kroz prozor muzeja izvirivala je glava..samo iluzija..ukrasni lukovi bili su kovrčavi pramenovi lica mlade djevojke...opet samo iluzija...visoki čovjek gleda prema djevojci koja ga slikaje...opet samo iluzija od nedavno ošišanih stabala...bila je to noć ne spavanja i borbe. Bila je to noć točenja meda u moje rasparano srce...I došlo je jutro, unce onako užareno, krvavo, kao ruža spremna rascvasti za mene..rađala se ljubav
DAN 4.
Obašli smo malo naše sjedište, predivne Našice, isto drage, malo misto sa ljudima ljubaznin samo tako...čak stanu na pješačkom, ma i ondje di ga nema! Lipo misto, slatko skroz... popodne je bilo najavljeno Đakovo...je da san ga posjetila nedavno, pri 2 godine, al opet...lipo je opet bit tamo...samo šta sad bojaju crkve nešto iznutra pa se sve zasrali, pre nakićeno sranjcima...i onaj naopaki križ, zlatni...pogledajte to kad budete u prilici... A konji...joj ta božanstvena stvorenja, puna snage i lipote, jednostavno neodoljivi, simboli slobode..bilo sivi...oči otkrivaju tugu...tu se rodila ljubav..probudila se stara ljubav i potekla...težak rastanak..al šta se mora...
Odlazak na večeru, je bila je dobra valjda, nisan bas ila, a je kokošica je bila, zasrali smo in stoljnjake, pitajte malu KATU O POJEDINOSTIMA KOJU POZZZ PUNO...odlazak u disko na obnavljane znanja o cajkama...jeben in oca i majku i pasa i mačku i dicu i vjeru kako su mogli mojoj KIX (LJUBE VOLI TE JOPA)najdražoj zasrat cili rođendan...pa malo cuge...dajte ljudi, ko da vi niste...e pa nećete me vidit na podiju...pasa van! Eto samo mi je to prošlo glavon nakon sramote zabilježene na dvd-u. Podignite u BAKŠIŠA. I ništa tu se igra okrenila pa je Anđelčić mene zajebava...al neka, vidit će on...hahaha...a neću jer me se usra zadnji puta. Ošli smo ne spavati poslin toga i sutra krenili na put. Stali smo u purgeriji MAJKU IN PURGERSKU! NEK SE ZNA DA SAMO HAJDUK I TORCIDA ŽIVE VJEČNO! I tu san sekama uzela neke sitnice, odvojili se nenamjerno ja i DUBA-POZZ MISKO- i otpale nam noge. Fala na čaju. Došli smo kuć oko 11, je mater me dočekala i rekla dobravečer i ošla leć, ma tako je i najbolje. Svaka čast svima koji su se dobro proveli....ma ljudi uživajte!
SLIKICA MUZEJA KOJEG VOLIN...
|
